Neobični su putevi kojima se naša kultura pojavljuje i ukazuje, i neobični su načini kako se (ne) razumije. Pratiti takve njene tragove, kao rašljar za vodom, zahvalno je, iako često i neželjeno smiješno, kao naličje težine uvijek prisutne u pozadini, težine koja je drugo ime za nesporazum.

Nedavno je tako u prostorijama „Privrednika“ održano vanredno zanimljivo predavanje

prof. dr. Ivane Spasović, beogradske povjesničarke, zaposlene u Arhivu SANU i docentice na Fakultetu za kulturu i medije. Na temelju svoje dvije briljantne knjige, „Julijin balkon s pogledom na slobodu“ i „Četvrti stalež – žena kroz istoriju“, predavanje je usmjerila na jednu od najposebnijih ženskih figura naše kulturne historije – na Milicu Bogdanović (1882.-1973.), prvu ženu koja je doktorirala na Zagrebačkom sveučilištu (Mudroslovnom fakultetu), 1907. godine, time postavši prva ovdašnja doktorica znanosti i to temom iz historije filozofije.

Ta je izuzetna naša sugrađanka bila kći, što drugo nego grencerskog oficira Sime Bogdanovića i Melanije – rođene Musulin, što nama koji vučemo porijeklo i iz najzapadnije točke gdje se u kontinuitetu prostire ovaj narod, pa otud znamo i sićušne topose poput Musulinskog potoka, zvoni veoma poznato i blisko, baš kao i prezime Miličine šulkolegice i s njom jedne od tri prve studentice zagrebačke „univerze“, Milke Maravić, od drežničkih Maravića. Sjajno je govorila beogradska profesorica upravo o društvenom i kulturnom kontekstu koji su pored privatnih i obiteljskih okolnosti omogućile osobni i akademski „bildung“ Milice Bogdanović, prvo učenice čuvenog gornjogradskog Ženskog liceja (gdje će i sama kasnije biti nastavnica) i buduće doktorantice iz koje će se razviti vrsna intelektualka što će pored prosvjetnog, socijalnog i karitativnog rada, pisati važne studije, poput one o Tolstoju (kojega je, frapantno, izgleda uspjela i upoznati u posljednjoj dramatskoj godini njegova života), ali i pisati prozu dijelom memoarsku, a dijelom žanrovski neodredivu u knjizi „Teški, dragi put“. Sve je to vrlo razložno i dobrom retorikom izlagala prof. Spasović. A budući da je priča o Milici Bogdanović neodvojiva od ovoga širega društvenog i kulturnog ozračja, razgovor se poveo i o položaju i obrazovanju žene uopće, u Austro-Ugarskoj i kasnije, čemu su uz glavnu gošću iz Beograda sekundirale i intervenirale dvije zagrebačke profesorice, povjesničarka i sociologinja.

Doktorica Spasović, kao predstavnica znanosti o književnosti i kulturi, i iz toga jedina iz polja umjetnosti te večeri, kako bi naglasila intelektualnu težinu dugo zaboravljene Milice Bogdanović nekoliko puta se, naročitim gravitasom i poštovanjem u tonu, osvrnula na suvremenice i kolegice Miličine, apostrofirajući dva imena za koja je samorazumljivo držala da će tu važnost ilustrirati – Isidoru Sekulić i Nadeždu Petrović. Mukao je bio njihov zvon u dvorani te večeri. Vidio sam iz izraza lica da zagrebačke profesorice najvjerojatnije pojma nemaju o kome se radi, ili u najboljem slučaju da se mutno prisjećaju prvoga imena. Beogradska znanstvenica koja je pokazala zavidno znanje o zagrebačkim prilikama i kulturi, čak i topografiji, s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka, nije primijetila da autoritativna imena srpske kulturne historije ovdje (više?) ne govore ništa. A možda nikad nisu ni govorila. Bila su naprotiv ona linija koja je pokazala zorno kako se nekadašnja jedna cesta s imaginarnom linijom po sredini rasjekla na dvije, i gdje je svaka krenula svojim putem da se ponovno ne sastave. Javilo se jasno kako su ti putevi išli u protekle tri decenije: s ove strane, i nekad zajednički dijeljena imena kulture prvo su izbrisana, dok je s druge strane utvrđen nacionalni kulturni kanon s imenima koja čine veliku fresku ili stablo najpoznatijih njegovih predstavnika. Čak i imena koja su, baš poput Isidore, ili pak u slučaju Nadeždinom post mortem, a zbog klasnog porijekla i dijelom tematskih radova (njeni klasični božuri Gračanice na onom čudesnom platnu), u zajedničkoj državi bila ponešto „problematična“, u međuvremenu su ušla u taj gotovo općepoznat kanon, prepoznatljiva na mah svakom iole obrazovanom građaninu Srbije. Nasuprot barbarskom stavu iz trenutka razdvajanja koji je s ovdašnje strane tvrdio da dvije kulture „nikad nisu imale ništa zajedničko“, stajao je isprva manji, a danas znatan broj dobronamjernih i humanih koji inzistira na sličnostima, ili čak tvrdi da se radi o jednoj kulturi. Razlika u reakcijama na imena iz srpskog i hrvatskog umjetničkog i kulturnog kanona, pokazuje da su ogromne rupe u poznavanju međusobne kulturne povijesti i u zajedničko vrijeme postojale s obje strane. I da se taj jaz radikalno produbio.

Pomalo tužno, i na tren ironično ili skoro groteskno, a istinski dirljivo zazvučala je otud vijest da je Nadežda ovih dana ipak stigla u Zagreb. Odnosno, ne to što je stigla nego kako je stigla: uz 150-godišnjicu najveće suvremene srpske slikarice izložba njenih radova otvorena je – u Tiflološkom muzeju. Jednostavnije – u muzeju za slijepe i slabovidne.

Ta divna i dobronamjerna inicijativa i suradnja plemenitog zagrebačkog muzeja s galerijom „Nadežda Petrović“ iz Čačka, kao i Muzejom savremene umjetnosti Republike Srpske, nadaje se kao nevoljna metafora miopije u ovom manjkavom međusobnom pogledu na baštinu dvije kulture. No, možemo je, metaforu, proširiti i naprotiv uzeti je i kao pokušaj „popravljanja“ ili „izoštrenja vida“, sad kad se interes ponovno i nezaustavljivo, pogotovo s hrvatske strane, javlja za srpsku kulturu u najširem smislu.

Taj put neće biti lak, naravno.

Pokazuje nam to i najnovija i u svojoj zdravorazumskoj diskreciji tako lijepa inicijativa Studentskog zbora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – istoga Sveučilišta čija je prva doktorantica Milica Bogdanović. Zbor je objavio prijavu za studijsko putovanje – u Beograd i obilazak glavnih kulturnih točaka grada, sa zapanjujućih 500 mjesta za zainteresirane. Odmah potom, dva politička i ideološka iscjetka, jedan pas rata, i drugi, mračni neobrazovani šovinist koga je neka viša historijska ili familjarna ironija „kaznila“ kontekstualno najkomičnijim imenom, e da bi ga trajno zajebavala identitetski – pokušali su na najogavniji, ovakvom otpadu prilježan način, naružiti znatiželjne i otvorene zagrebačke studente, a na ime njihova putovanja. Nije im uspjelo, zakasnili su.

Jer, i bez ovakvih anakroničnih ološa, dobri će studenti u sve jačoj komunikaciji ionako nailaziti na hiljadu mogućih nesporazuma, kulturalnih malih razlika, „gubljenja u pr(ij)evodu“ na mikrorazini, nužnih intelektualnih, duhovnih i svjetonazorskih konflikata – srećom sada pa nadalje neagresivnih – i najrazličitijih vrsta „kognitivnih disonanci“. Put, kažemo, neće biti jednostavan. Ali vrijednost i dobit, u ljudskom, duhovnom i duševnom smislu, jednom kad se prođe kroz nužnu traumu najbliže drugačijosti, bit će neusporedivo veće.

Radujmo se tome putu. I putovanjima.