Historičar Vinko Drača već pet godina sudjeluje u multidisciplinarnom istraživačkom projektu „Devedesete“ u sklopu Arhiva Srba i Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu, iz čega su proizašli i njegovi tekstovi u časopisu Tragovi, pod nazivom „Izvještaji iz ‘Balvanije’: imagološka artikulacija pobune Srba u Hrvatskoj u Slobodnoj Dalmaciji i Glasu Slavonije“, zatim „Politika emocija i etničko nasilje: Zadar 1991. godine“ i „Diplomacija Sjedinjenih Američkih Država i Srbi u Hrvatskoj (1989. – 1995.)“. Ovaj historičar nas u svojim radovima ponovno vraća na nepresušnu temu odnosa Srba i Hrvata, ali nam skreće pažnju i na pojmove uz koje se ponešto drugačije može sagledati što nam se zapravo svima zajedno u prošlosti dogodilo.

Što je to emocionalna povijest i zašto je ona važna?

Emocije nisu samo psihološke pojave, već one predstavljaju i stanoviti kulturni proces. Samo naše iskazivanje emocija i značenje koje pridajemo emocijama – da li su dobre ili loše, da li ih skrivamo ili ih pokazujemo – uvjetovano je našim kulturnim i povijesnim kontekstom. Zapravo, kada govorimo o historijskim događajima, o ratnim sukobima, na primjer, govorimo o događajima kod kojih ne možemo izbjeći opise emocija i trauma. Takvi uvidi u psihološki pejzaž jednog događaja važni su jer se na taj način može sagledati cjelovita istina o tome zašto neki akteri događaja postupaju baš onako kako to i čine.

U vašim radovima se, također, spominje i termin „historijska imagologija“. Što je to?

Imagologija je starija disciplina i ona se bavi načinom kako se percipira onog „drugog“. U mom tekstu na tu temu, u časopisu Tragovi, bavim се političkim i nacionalnim identitetom i mi često takve identitete gradimo u opreci s nečijim drugim identitetom. Otprilike, ja sam ono što onaj drugi nije. Ta podjela je naravno jako ideološka i često se koristi u svrhu nekih dnevno političkih ciljeva. Imagologija nam pomaže da shvatimo kako se ta slika formira i tko su akteri te slike. U tom kontekstu u svom radu pišem o samim počecima ratnog sukoba u Jugoslaviji i promatram tu sliku s hrvatske strane. Promatram, dakle, tko je formirao negativne slike Srba u medijskom prostoru, kako su te slike bile prihvaćane i kako su se kasnije mijenjale.

Slutnja lošeg

Kako izgleda Balkan u koordinatama historijske imagologije?   

Prvo, ono čega moramo biti svjesni jest da Balkan predstavlja priču o jednom konfesionalnom i etničkom suživotu koji traje stotinama godina i u kojem dolazi do ispreplitanja i svih mogućih kontakata koji se mogu zamisliti među takvim različitim skupinama. Drugo, Balkan je, historijski gledano, marginalni prostor na rubu velikih carstava. I zato, kada govorimo o etničkim podjelama i nemirima na Balkanu, ne smijemo zanemariti koliko su ti nemiri produkt jedne specifične geopolitičke i kulturne situacije. Nacionalni interesi pojedinih balkanskih naroda često se isprepliću ili manifestiraju kao artikulacija interesa velikih sila. Zato kada dolazi do eksplozije sukoba i nasilja, onda to „balkansko divljanje“ treba gledati u kontekstu lokalnih i globalnih međuovisnosti. Za tu specifičnu temu svakako su dobri opisi koje nalazimo kod Ive Andrića, ali vrlo je interesantan i Borislav Pekić i njegov roman „Zlatno runo“, koji jako dobro govori o tom ispreplitanju interesa na balkanskom komadu zemlje.

Koliko je emotivna povijest blizu srca i koliko je daleko od uma?

U kontekstu emotivne povijesti, kao što rekoh, ne smijemo zaboraviti korištenje i zlorabljenje traume u nacionalističke i dnevnopolitičke svrhe. Sjetimo se čitave priče kod nas početkom 90-ih, u kojoj je prednjačilo ponovno tematiziranje trauma iz Drugog svjetskog rata, priča o Jasenovcu i genocidu, na što se onda odgovaralo, na primjer, apsolutno bespredmetnim apologijama Artukovića, vezanim za njegovo suđenje i slično. Dakle, podsjećanje na prošle, bolne i emotivne točke bilo je tada početkom 90-ih iskorišteno za političku mobilizaciju u najgorem mogućem smislu.

Koliko ljudi na vlasti proizvode tu „kulturnu politiku emocija“ o kojoj vi pišete u svojim tekstovima, a koliko ju proizvodi običan narod?

Pa ja bih rekao da uvijek postoje neke emocije, neke zamjerke i neki problemi koji tište obične ljude, a onda uvijek dolazi do pretvaranja tih nakupljenih frustracija i nezadovoljstva u nešto… To „nešto“ je kod nas početkom 90-ih potencijalno mogla biti i demokratska revolucija ili je mogao biti zahtjev za vraćanje komunističkim idealima i socijalnoj pravdi… Umjesto toga, dogodila se promjena nacionalističkog tipa, zato što su došli na vlast ljudi koji su tu promjenu mogli pogurati u tom smjeru. Važno je znati da su sve emocije o kojima pričamo u pravilu psihološki neodređene.

Što bi to značilo?

Govorimo, na primjer, o tjeskobi u narodu koji još ne zna za što će se uhvatiti. To je slutnja nečeg lošeg, ali se još ne zna što će i tko će to loše izazvati. To je idealan prostor za manipulaciju, jer se u tom trenutku javljaju političari koji pokažu prstom na onoga „tko je kriv“, za to zašto se građani osjećaju loše… Mislim da je to, na primjer, pozadina priče o Miloševićevom „događanju naroda“ krajem 80-ih.

Zašto su se loše stvari u Jugoslaviji dogodile „odjednom“, kao što pišete u tekstu o događanjima u Zadru u proljeće 1991. godine?

U analizi društvenih procesa na određenom prostoru ne smijemo zanemariti širi kontekst. Kada govorimo da se nešto ovdje krajem 80-ih dogodilo „odjednom“, ne smijemo zaboraviti da se to „odjednom“ dogodilo i u cijelom svijetu. Te 1989. godine je srušen Berlinski zid, nestaje stara paradigma globalnog poretka i položaj Jugoslavije „između Istoka i Zapada“ postaje nestabilan. U toj atmosferi globalne nesigurnosti, u Jugoslaviji imamo serije ekonomskih kriza, prije njih i tzv. Hrvatsko proljeće, koje spominjem u tekstu i provale nacionalizama koji se događaju zajedno s ekonomskim krizama. Radi se o tome da na prijelomu 1989. na 1990. godinu postoji slutnja tjeskobe, na razini cijelog svijeta i na razini Jugoslavije, a onda i osjećaj nužnosti generalne promjene.

Smrtonosne kalkulacije

Da li nacionalizam predstavlja sudbinu jugoslavenskih naroda?

U Jugoslaviji je ta promjena krajem 80-ih krenula u pravcu bujanja nacionalizma, a mogla se okrenuti i u nekom drugom smjeru, kao što rekoh recimo u pravcu demokratske obnove ili bratstva sličnih naroda, što je sve postojalo kao dotadašnje iskustvo u memoriji južnoslavenskog prostora. Nasuprot tome, sudbina Jugoslavije je dominantno ovisila o ljudima koji su tada na pojedinim mjestima u Jugoslaviji bili na vlasti. Žalosno je da je emancipatorsko iskustvo Balkana, kao bogatstva različitih naroda i jedinstvene kreativnosti na tom prostoru, zaživjelo jedino u umjetnosti, prije i poslije naših lokalnih ratova.

Kakva je zapravo odgovornost političara u Jugoslaviji u to vrijeme?

Ti ljudi su bili vođeni interesima, koji su po mom mišljenju imali veze s održanjem političke moći i s ekonomskim profitom i zato su skretali pažnju javnosti u nacionalističkom smjeru. To je bio težak, beskrupulozan i krvav posao. Kao što znate, imali ste tada ljude poput Josipa Reihla-Kira koji je želio smanjiti nacionalne tenzije i uvjeriti Hrvate i Srbe na području istočne Slavonije da nisu međusobni neprijatelji i da nastave imati povjerenja jedni u druge. On je upravo zato morao biti maknut, kao i svatko onaj – kako pišem u svom tekstu o Zadru u to vrijeme – tko dokazuje da je suživot moguć. Nije slučajno da je u maju 1991. u Zadru dignut u zrak restoran „Složna braća“, jer i „slogu“ i „braću“ je trebalo maknuti iz javnog vidokruga. Ako je bilo tko iz vrhova vlasti u to vrijeme možda i pomislio na neko drugo, miroljubivo rješenje, a ne na nasilje, on je bio ucijenjen upravo tom vlašću, jer bi ju odmah izgubio ako bi skrenuo sa zacrtane linije. Tu smrtonosnu kalkulaciju su provodili i Tuđman i Milošević.

Nije slučajno da je u maju 1991. u Zadru dignut u zrak restoran „Složna braća“, jer i „slogu“ i „braću“ je trebalo maknuti iz javnog vidokruga

Ljudi raznih nacionalnosti živjeli su u Zadru skladno stoljećima. Odakle ta tako eksplozivna navala bijesa hrvatskih građana u Zadru 1991. prema svojim sugrađanima Srbima?

Treba reći da je teško biti normalan u nenormalnim vremenima. Zato ne treba primarno kriviti obične ljude koji su „poludjeli u jednoj noći“ nego one ljude koji su tu situaciju stvorili i kreirali. Dakle, kada analiziramo zašto netko nešto radi ili govori to što govori, treba uzeti u obzir da je taj netko pod dojmom onoga što se događalo ili čak onoga što se nije događalo, a javna je televizija, na primjer, predstavila da se nešto ipak dogodilo.

U kakvom su odnosu mržnja i identitet?

Ima jedna studija Maksa Bergholca o Drugom svjetskom ratu, u kojoj on kaže da ne proizvode etnički identiteti nasilje, nego nasilje često proizvodi etničke identitete. Kada se dogodilo da je netko nekoga ubio u Borovom Selu, na Plitvicama ili bog zna gdje, onda su se pojavili političari i mediji koji, umjesto da kažu da su to učinili banditi ili ekstremisti, rekli su da su to učinili Srbi. Krivca se može imenovati kao kriminalca, ali ga se ne može imenovati prema naciji kojoj pripada. Samo jedan prolazak pustim prostorima nekadašnje Krajine iz kojih su Srbi protjerani 1995. godine najbolja je ilustracija kakve su pogubne posljedice nacionalizma.

Kako izgleda kulturna komunikacija među južnoslavenskim narodima, nakon svega što se u njihovim glavama i između njih dogodilo?

Mislim da je nedavno novinar Ante Tomić rekao da je osnovna razlika između Splita i Beograda u tome što se u Splitu danas dominantno sluša Aca Lukas, a u Beogradu se na svakom uglu pušta Oliver Dragojević. Finale ove verbalne ironije dogodio se nedavno u zagrebačkoj Areni u kojoj je zaista gostovao Aca Lukas, koji je tom prilikom dobrih pola sata pjevao pjesme Olivera Dragojevića i cijela Arena zajedno s njim. Štogod tko mislio, to dokazuje nešto jako pozitivno: kulturalna komunikacija na ovom prostoru nije nestala i nije prestala. Ta komunikacija, na razini običnih ljudi, oslobođenih dnevno političkih zbivanja, aktivno se nastavlja.

Koliko ima zaista iskrenih nacionalista na Balkanu?

Uvjeren sam da većina ljudi na ovim prostorima nisu nacionalisti u odnosu na svoju nekadašnju južnoslavensku braću. Ono što sprječava da se taj emotivni impuls i sentiment bliskosti, koji još postoji, pretoči u neke konkretne politike, jest nedostatak demokratske svijesti. To između ostalog dokazuje i činjenica da se svugdje na južnoslavenskim prostorima konstantno smanjuje broj ljudi koji izlaze na izbore i koji uopće razmišljaju da išta mogu promijeniti.

Kako vi objašnjavate tragediju 90-ih?

Već sam, mislim, rekao da tragedija 90-ih jest u tome što smo tada imali ljude na vlasti na svim stranama koji su bili vođeni ovakvim ili onakvim interesima i ti ljudi su nas odveli u propast, suzili nam perspektivu i doveli nas tu gdje sada jesmo. Još je veća tragedija što su, tada i sada, prisutni malobrojni glasovi protiv takvih ljudi na vlasti, ne zato što smo mi po svojoj nutrini pokvareni ili nacionalistički nastrojeni, već zato što nam se stoljećima usađivalo u glavu da mi kao marginalni ljudi na rubovima velikih carstava nemamo mogućnosti išta promijeniti. Usvojili smo osjećaj „naučene bespomoćnosti“. To je najopasnija emocija protiv koje se u našim društvima treba boriti.

Kakve su mogućnosti liječenja od raznih vrsta društvenog ludila?

Ako mnogi problemi proizlaze iz socijalnog nezadovoljstva ljudi, onda ti ljudi trebaju svoje nezadovoljstvo adresirati na prave adrese, a ne na adrese ljudi druge nacije i vjere koji su uvijek u pravilu za sve krivi. Nema nam druge, naročito danas kada je čitav svijet u istoj kaši, nego da međusobno budemo solidarni i da jačamo demokratsku kulturu, umjesto da se između sebe hvatamo za vratove. Treba da se oko svojih prava borimo što više ujedinjeni, na adekvatnim mjestima i na pravi način, što znači da oni moćni počnu slušati nas umjesto da mi neprestano slušamo njih.