Stanovnici Topuskog uskoro bi mogli ostati bez jedine bankarske poslovnice i benzinske pumpe, pošta radi samo do 14.30 dok autobusni kolodvor sliči stajalištu za diližanse
Nikome nije jasno zašto mjestašce Topusko, na samoj granici Banije i Korduna, odvajkada poznato po izvorima termalne vode i lječilištu, u posljednjih dvadesetak godina, iz dana u dan sve više propada. Polako se zatvaraju banke, benzinske postaje i pošta, mladi u njemu ne vide nikakvu budućnost, stariji su zbunjeni jer pamte druga vremena, a pacijenti i sve rjeđi gosti čuvenih Top – Termi, u ovom, nekada poznatom turističkom centru, prepušteni su sami sebi.
U vrijeme kada je Hrvatska ispunjavala uvjete za ulazak u Europsku uniju, kada su se, složenim ugovorima, definirale i najmanje sitnice poput dužine i zakrivljenosti krastavaca i tisuće drugih ‘važnih stvari’, hladni europski činovnici zaboravili su činjenicu (bolje rečeno, mi ih nismo podsjetili) da je, prije 3 tisuće godina, dok su na mjestima gdje su danas London, Beč, Pariz i druge metropole, bile močvare bez živoga stvora, ovdje u Topuskom, u istočnom dijelu rimskog carstva, bila bolnica u kojoj su se liječile tisuće ljudi, a obavljali su se i složeni kirurški zahvati.
U srednjem vijeku ovdje stoluju Cisterciti, donose nove poglede na život, uz geslo ‘ora et labora’, podižu vinograde, proizvode med, ulje, obrađuju njive. Kasnije, Austrougarska monarhija od Topuskog stvara mondeno lječilište i ljetovalište, u termalnoj vodi liječe se oboljeli, u sjenicama brkata gospoda, uz konjak, pretresaju dnevnu politiku, a parkovima i perivojima šetaju njihove dokone izabranice u pratnji pjesnika, baruna, skorojevića i grofova. Poslije drugog svjetskog rata ovdje se grade novi hoteli i kompleks bazena, za boravak se čeka na red, cvjetaju trgovina i ugostiteljstvo, rade tvornice i redovno isplaćuju plaće. Tužno je gledati kako ovaj banijski biser sustavno propada, a njegova budućnost obavijena je gustom maglom – kaže povratnik Dragan Čučković Bilo, pa prošlo !
Topuščanin Milan Abramović, umirovljeni profesor geografije i povjesničar, kaže da nažalost, nakon Domovinskog rata, Topusko doživljava promjene nagore. Sve što je valjalo, gasi se i nestaje.
– Evo, čujem da će, nekada poznata Tvornica istegnutih metala u stečaj, a stotine djelatnika na burzu. Učenika u školama je sve manje, nestala je i gimnazija. U Domovinskom ratu uništeni su mnogi objekti, dom ZAVNOH-a u kojem je Hrvatska 1944. dobila državnost i prvi Sabor na čelu s Vladimirom Nazorom, nekoliko zgrada Lječilišta, čuvena vila Mirna i tako dalje. Od toga ništa nije ponovo izgrađeno, a mnogi objekti koji su ostali, do temelja su opljačkani. U vilu Zelengaj na Nikolinom brdu, čiji je vlasnik Lječilište, uloženo je 1996. više od 300 tisuća kuna i potpuno je obnovljena. Danas, to je opljačkana ruina iz koje su lopovi odnijeli sve što se moglo skinuti, vrata, prozore, radijatore, kablove, krevete, namještaj – kaže Abramović.
Nedavno se u Topuskom ugasila poslovnica jedne banke, ali čini se da su i drugoj, jedinoj preostaloj, odbrojani dani. Pošta radi samo do 14.30 sati, a subotom i nedjeljom nikako, jedina benzinska postaja ne radi nedjeljom i prema svemu sudeći, prestat će s radom zauvijek. Na blatnjavoj gradskoj pijaci trži se samo petkom, nema sanitarnog čvora niti pitke vode, a austrougarski revizori zatvorili bi je još prije 200 godina zbog nehigijenskih uvjeta. Autobusni kolodvor liči na postaju za diližansu, nema WC-a, nema blagajne, nema čekaonice niti istaknutih potpunih i jasnih informacija o redu vožnje. Gosti najvećeg turističko – lječilišnog centra u Sisačko – moslavačkoj županiji tako svakodnevno upadaju u niz problema. Marija Lončar iz Zagreba godinama dolazi u Topusko i itekako osjeća promjene.
– Mislim da se u Topuskom već duže vrijeme ne posvećuje dovoljna pažnja turistima, a ja sam desetak godina redovna gošća. Ovdje nema nikakvog investiranja, ništa se ne gradi, a brojne sitnice tjeraju me na razmišljanje da više ne dolazim. Ovo je grad bez sadržaja za goste i pacijente. U niti jednom hotelu nema mjenjačnice, subotom i nedjeljom banka je zatvorena, a granica je udaljena par kilometara – primjećuje Marija Lončarić. Načelnik općine Vlado Muža svjestan je da Topusko, najblaže rečeno, stagnira u svakom pogledu, ali naglašava da je Općina bespomoćna.
– Svi danas poslovanje promatraju i vrednuju po profitu koji zarađuju. Nedavno je jedna banka zaključila da joj se više ne isplati imati poslovnicu u Topuskom, pa su je jednostavno zatvorili. Razgovarao sam s ljudima iz INA-e čija benzinska crpka nije baš profitabilna pa ne rade subotom poslije podne i nedjeljom, a moguće je da i oni spakuju kofere. Naime, vlasnici ne razmišljaju o turizmu, već o profitu. Slično je i s poštom u Topuskom. U autobusni kolodvor na zemljištu Top – termi, Slavijatrans iz Petrinje samoinicijativno je investirao, ali uopće nemaju ni uporabnu a niti građevinsku dozvolu. U Općini pratimo sudbinu realnog sektora, ali nemamo sredstava za sufinanciranje. Čini mi se da će u stečaj vrlo brzo otići TIM, tvornica istegnutih metala, danas u vlasništvu Dalekovoda, a prema svemu sudeći, niti Top – termama ne cvjetaju ruže – objašnjava Vlado Muža. Povratnik Dragan Čučković, tehnolog prehrane, prije rata bio je jedan od direktora u Lječilištu.
– Poput ostalih sunarodnjaka pobjegao sam u Oluji u Srbiju i ostavio rodnu kuću. Na moj povratak najviše je utjecala činjenica da u Topuskom postoje termalni izvori i da je budućnost mjesta osigurana. Pa, gdje će biti dobro, ako ne tamo. Nažalost, pokazalo se da, moj rodni grad od termalne vode danas nema ništa osim što služi za terapije bolesnicima. Imali smo nekada planove za pokretanje stakleničke proizvodnje povrća jer je energija besplatna, no to je ostalo mrtvo slovo na papiru. Čini se da je jeftinije kupovati povrće u Zagrebu.
Imam utisak da su od Topuskog svi digli ruke, ponajprije Županija, a zatim i vlast u Zagrebu. Tužno je gledati kako ovaj banijski biser sustavno propada, a njegova budućnost obavijena je gustom maglom – kaže Čučković.
Izvor: Novosti, autor: Vladimir Jurišić
