U četvrtak, 2. februara, oko 14 sati nas je napustio profesor Predrag Matvejević, preminuo je u domu u kojem je živio otkako je obolio prije skoro dvije godine i nisam mogao a da ovu prvu kolumnu koju pokrećem na ovome portalu ne posvetim tom našem velikanu koji mi je uz to bio i vrlo važan uzor i prijatelj. Već kada vam se ovdje obraćam prvi puta kao kolumnist i kada je riječ o profesoru Matvejeviću, koristim priliku da vas pozovem na komemoraciju koju ćemo održati njemu u spomenu u Novinarskom domu u Zagrebu u utorak 7. februara u 17 sati.

Puno se ovih dana, naravno, o Matvejeviću piše i pisat će se jer je bio jedan od najvećih mislilaca Hrvatske, Balkana i Evrope, a ja sam si dao zadatak da istaknem jedno važno pitanje njegova opusa: što je, naime, on bio ili što predstavlja Srbima?

U prvome redu, on im je bio prijatelj. Pokazuje to i ovaj dio jedne njegove reportaže iz Hercegovine. Predrag je u Mostaru (Napomena: kada Matvejević ime nekog naroda stavlja pod navodnicima to znači da izdvaja zločince iz toga korpusa kako ne bi generalizirao ili kolektivno optuživao).

Citiram: „’Pređosmo rijeku preko privremenog mosta i popesmo se obronkom do mjesta na kojem je bila, s istočne strane grada, pravoslavna crkva. Isticala se svojom gradnjom, položajem, ljepotom. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao.

[pullquote]Pređosmo rijeku preko privremenog mosta i popesmo se obronkom do mjesta na kojem je bila, s istočne strane grada, pravoslavna crkva. Isticala se svojom gradnjom, položajem, ljepotom. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao[/pullquote]

Nakon što je otud potisnuta četnička vojska, hrvatski su je križari najprije tukli granatama, a zatim digli u zrak dinamitom te pretvorili u gomilu šute. (Na posve isti način „Srbi“ su u Banjaluci sravnili sa zemljom velebnu džamiju Ferhadiju i, po vrhu, od njezina kamena napravili parkiralište.) Uz polomljene crkvene dveri ostao je dio golemoga križa iskovana u željezu, bačenog na zemlju, pogaženog, zarđalog. Nije li barem Kristov križ zajednički obadvjema kršćanskim vjerama!

Povedoh oveću grupu uz strminu, prema mjestu na kojem je stara pravoslavna crkvica bila stoljećima ograđena i ukopana – Turci su dopustili da tu ostane ali da se ne ističe. I ona je teško oštećena. Evropska uprava u gradu pomogla je da se obnovi.

Dvije-tri lijepe ikone spašene su i vraćene u nevelik ikonostas. Ulazna vrata nam je otvorio tamnoput čuvar, mala rasta, iznenađen i nekako preplašen. Zapodjenuh razgovor s njim i sjetih se običaja svojih roditelja: ostaviti nešto za održanje bogomolje ma kojoj vjeri pripadala, mali milodar. Kad iziđosmo, crkvenjak mi reče da ne zna može li to primiti. ‘Znate, ja sam musliman. Opasno je ovdje bilo pravoslavcima čuvati crkvu. Zovem se Ređep Gaš, zovu me Ređo.’ Ime je, očito, muslimansko, prezime bi moglo biti i albansko. Pružih mu ruku.

Sjetih se kako sam osamdesetih godina boravio nekoliko puta na Kosovu zanoseći se iluzijom da bih mogao učiniti nešto da se poboljšaju odnosi između Srba i Albanaca u Jugoslaviji. Susreo sam tada, u manastiru Dečani, pravoslavnog monaha Justina Đukića, naočita i stasita čovjeka, rodom je bio iz Bosne. Odveo me u manastirske trezore i pokazao njihovo blago.

‘Kako je sve to spašeno, oče? Vojske su ovuda harale’, pitao sam.
‘Spasili su sve to ovdašnji Albanci. Čuvali po kućama, s koljena na koljeno prenosili, kao svetinju. Govorili da im sreću donosi, rodne godine, zdravu djecu. A danas se i mi i oni razularili’, reče ponizno i zašuti.
Ne znam zašto me tjeskoba muslimana Ređepa u maloj mostarskoj crkvi podsjetila na širokogrudnost monaha Justina u kosovskom manastiru. U nas su takvi izuzetci rijetki. Čudimo se sami sebi kad se s njima suočimo…”.

Matvejević je tijekom ove reportaže mnogo puta hodao suznih očiju.

Matvejević je zagovornik multikulturalnosti, prožimanja naroda, kultura, civilizacija i religija – što danas nije osobito popularno. Izgarao je od želje da svima bude brat. Znao je i želio zagrliti sve ljude. Branio je svačiji identitet.

Naša je epoha istaknula, jasnije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu (zato smo Matvejevića viđali i u prvim redovima Gay Pridea, i u Zagrebu i u Splitu). To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana, govorio mi je. Nužno je pritom razlikovati, bolje i više nego što se obično činilo, posebnosti od vrijednosti.

Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije, koju je Matvejević radije nazivao demokraturom, rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod (jedne) nacije, vlastite.

Ponavljam jer je potrebno, A.G. Matoš je proročki zapisao: „Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska.“

Što je, dakle, Matvejević Srbima? Advokat! I orijentir. Nacionalna kultura vrijedi u načelu onoliko koliko je doista kultura. Za samu naciju kojoj pripada i kojoj je namijenjena, može imati i posebna značenja, koja je ponekad teško odrediti izvan same nacionalnosti. I tu je posrijedi razlika između posebnosti i vrijednosti.

[pullquote]Golem posao očekuje nacionalne kulture na ovim prostorima. To više što nam je inteligencija podijeljena i prorijeđena. Mnogo mladih i sposobnih otišlo je na sve strane svijeta. Premalo prilika ostaje za one koji nisu mogli ili željeli otići. Siromašni smo. Teško je ali ne možemo, ne smijemo očajavati[/pullquote]

Uočljiva je težnja da se sva kultura nacije, ona koju je nacija sama proizvela i ona koju je usvojila, svede na nacionalnu kulturu ili pak da se identiteti kulture izvode isključivo iz nacionalnih identiteta. Tako ograničene kulture stvaraju jednako ograničena mjerila koja ih potvrđuju pred samim sobom.

Zašto kažem da je Matvejević Srbima (i ne samo njima) advokat i orijentir? Vidjeli smo kako predrasude mogu ovladavati rasuđivanjem. Kako samosažaljenje zatomljuje suosjećanje među ljudima. Kako nacionalnost postaje važnijom od humanosti. Golem posao očekuje nacionalne kulture na ovim prostorima. To više što nam je inteligencija podijeljena i prorijeđena. Mnogo mladih i sposobnih otišlo je na sve strane svijeta. Premalo prilika ostaje za one koji nisu mogli ili željeli otići. Siromašni smo.

Teško je, ali ne možemo, ne smijemo očajavati.

Započevši ovu kolumnu na P-portalu, želim se uzdati u to da će mi prijateljstvo s Predragom Matvejevićem, i to što sam od njega mnogo toga naučio, pomoći kako bih i sâm bio vama prijatelj.

Volio bih vas zagrliti kao što sam siguran da vas je grlio Predrag Matvejević. Zagrljaj nije početak hrvanja nego voljnost da se prihvati Drugi, onaj različiti od nas i da mu se ponudi siguran prostor u kojem on može biti on.

Neka ova kolumna i ovaj portal budu takav prostor.

 

Naslovna fotografija: Jovica Drobnjak