Srbi u Istri u recentnoj historiji

Piše: Đorđe Matić

Početkom devedesetih bilo je u Istri otprilike 22000 Srba, danas ih je doslovno duplo manje, oko 11000. Ako se uzme broj neopredjeljenih, bilo iz straha ili praktičnih razloga, a njima se prirodaju neupisani, asimilirani i tako dalje – taj broj je dakako mnogo veći.
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

Od završetka Drugog svjetskog rata, gotovo pedeset godina trajao je period prosperiteta i razvoja za sve narode u Istri. Pa tako i za Srbe – kako one autohtone, s dubokim, višestoljetnim korijenima u Istri, tako i za druge koji su se počeli doseljavati od samog početka nastanka druge zajedničke države Južnih Slavena i prve u kojoj se našla i Istra, „pripojena Matici” kao dio nove, hrvatske federalne jedinice. U Istru su se od oslobođenja 1945. sa svih strana zemlje slijevali predstavnici naroda Jugoslavije, najprije po historijskoj i političkoj liniji, kao vojnici, oficiri, policajci, učitelji, komesari, a kasnije po ekonomskoj liniji razvoja, u rasponu od radne snage, pogotovo u turizmu kao glavnoj grani privrede, do rukovodećih mjesta gdje su se ekonomske, ideološke i političke funkcije često spajale u jedno. Među njima, kao najbrojniji narod, stizali su i Srbi –  kako Srbijanci tako i Srbi prečani, u kojima su oni iz drugih dijelova Hrvatske činili zaseban krug unutar šireg nacionalnog kruga.

Autohtoni pravoslavni stanovnici Istre, žitelji Peroja kraj Pule, gdje ta neobična i žilava zajednica doseljena u 17. vijeku iz Crne Gore traje već nevjerojatnih četiri vijeka u kontinuitetu, doživjeli su stvaranje nove države i spajanje sa svojim sunarodnjacima. I to ne samo kao pasivni učesnici koji su taj historijski proces gledali sa strane, nego su ga naprotiv vidjeli kao ostvarenje jednoga višeg cilja u kojem su neki Perojci sudjelovali aktivno, idejno, od Austrougarskog doba, pa kroz period kad su bili pod Italijom. Za njih koji su izdržali pritisak pokrštavanja, asimilacije, propadanja, nestanka, ekonomskih i svakih drugih teških okolnosti, Jugoslavija je bila golema promjena i uspostavljanje nove stvarnosti bez presedana.

Foto: Duško Marušić/PIXSELL

Iako su prve poslijeratne godine bile teške, ekonomski i pod ideološkim pritiskom rigidnog komunizma, napredak se počeo osjećati vrlo brzo, a od šezdesetih godina s naglim rastom turizma uz otvaranje granica i zatim turističkom eksplozijom sedamdesetih, za sve narode u Istri nastupilo je razdoblje prosperiteta u svakom pravcu. No, kad se s rasapom socijalističkog režima, s prvim takozvanim demokratskim izborima i nastupanjem nacionalizma zajednička država počela raspadati, Srbi u Istri, u toj „Jugoslaviji u malom”, poučeni iskustvom svoje prošlosti drugdje, počeli su strepiti, više od drugih, a s obzirom na višenacionalno i tolerantno istarsko okruženje, i nadati se da ipak neće udariti onako kako je krenulo u ostatku Hrvatske već od 1990. godine.

Rat je međutim počeo već godinu kasnije, 1991. U njemu Istra srećom nije bila direktno izložena razaranjima. Iako je Pula kao glavni grad regije imala golemi broj vojske, naročito mornarice dakako i avijacije, vlast je ipak mirno predata, pregovori o predaji vojnog dijela aerodroma uspjeli su gotovo bez ispaljenog metka i Istra je zaista sačuvana. Uz često spominjani istarski „mentalitet” (što je sumnjiva i teško mjerljiva kategorija), uz toleranciju lokalnog stanovništva i njihov neratnički ustroj, to je vjerojatno bio glavni razlog koji je presudio da ne pretegne ona vrsta masovnog šikaniranja, raspomamljene, sustavne diskriminacije i zločina kakvi su vladali godinama u drugim dijelovima nove zemlje.

Bilo je naravno deložacija, bacanja iz stanova, naročito negdašnjih pripadnika JNA, oficira i podoficira, ali znatno manje nego drugdje, pogotovo u usporedbi s recimo Dalmacijom gdje su „vojni stanovi” uglavnom temeljito počišćeni i „oslobođeni” od prethodnih stanara. Restorani koji su često bili u vlasništvu Srbijanaca, zatvarani su, bilo je otpuštanja s posla, bježanja u Italiju, preko granice koja je u neposrednoj blizini. U Peroju, u crkvi Svetog Spiridona, iz 18. stoljeća postavljena je i eksplodirala bomba. Krajnji sarkazam historije pokazao se u jednoj do danas neobrađenoj, a frapantnoj činjenici: Srbi, kao i uopće starosjedilački slavenski puk u Istri, koji se stoljećima opirao talijanizaciji, u vrijeme ponovnog buđenja talijanske manjine, širenja utjecaja same Italije kao države i kulturne sile, te u skladu s time i otvaranja većeg broja talijanskih škola, u to je vrijeme, devedesetih, da ih izvuče i spasi bilo od šikaniranja bilo od školskog programa punog šovinizma, upisivao je, paradoksalno, vlastitu djecu u te iste talijanske škole, gdje je pritisak bio manji, a tolerancija veća.

Za sve negativne procese, za napade, diskriminaciju, deložacije, provale u srpske stanove, kao i u napuštene kuće i vikendice vlasnika koji su u ratu ostali s druge strane (mnogo pripadnika negdašnje više klase i inteligencije, naročito iz Beograda, Novog Sada i Srbije uopće, imalo je stanove po istarskim gradovima, po čemu se posebno isticao Rovinj) većina Istrijana reći će privatno da su ove radnje u periodu vladavine bezakonja izveli uglavnom doseljenici iz drugih krajeva. I to iz redova prognanih i izbjeglih, no i iz kriminalnih krugova čiji su pripadnici bili i učesnici rata, pa im je onda kao prešutnu „nagradu za zasluge” i u svrhu zastrašivanja, pritiska na etnički i nacionalno nepoželjne, dato da raspolažu po volji tuđom imovinom.

Najstrašnije, bilo je i nekoliko ubojstava, i to na istoj liniji s onim najstrašnijim zločinom, zagrebačkim, gdje je šovinizam radio u sprezi s grabežnim umorstvom ili prostije pljačkom. Prva žrtva bio je vlasnik restorana iz Umaga koji je mučki ubijen, zatim nekadašnji direktor velike firme iz Slovenije, i još poneki nesretnik koji se ispriječio ili naprosto samo bio tu u vremenima bezvlašća, bezakonja i osvete. To su sve mrlje na licu ove države, od kojih su neke ostale neoprane do danas, no one su u Istri zaista bile manje, brojevi niži i statistički dokazivo, a osim u nekoliko slučajeva, bezbjednost veća. Situacija se relativno brzo smirila i Srbi u Istri su, barem u većini slučajeva trpili manje straha i ugroženosti. Tu se pokazala na djelu i humanost većine domaćeg svijeta: Istrani – kako Hrvati, tako i Talijani i Slovenci – često su čuvali Srbe i njihovu imovinu. U mnogo slučajeva to je bilo i čuvanje dijela vlastite porodice budući je u ovoj regiji mnogo miješanih brakova, kumstava i prijateljstava. Neka su prekinuta i izdana, ali većina se očuvala.

Foto: Srećko Niketić/PIXSELL

Početkom devedesetih bilo je u Istri otprilike 22000 Srba, danas ih je doslovno duplo manje, oko 11000. Ako se uzme broj neopredjeljenih, bilo iz straha ili praktičnih razloga, a njima se prirodaju neupisani, asimilirani i tako dalje – taj broj je dakako mnogo veći.

Arhimandrit Danilo Ljubotina, čuveni perojski i nekada pulski paroh i intelektualac na pitanje kako žive Srbi u Istri danas, govori ovako: „ne može se reći da žive posebno teško”, dodajući metaforički odgovor gdje po njemu leže stvarni problemi – „oni ne pate manje od drugih što je Uljanik (brodogradilište) prodan”. Drugim riječima, problemi su ekonomske naravi prije svega, iako otac Ljubotina smatra da dio Srba i dalje živi „poluskriveno”. On kaže i da postoji zajednička osobina koju ovaj narod dijeli, kako njegovi autohtoni, perojski žitelji, tako i oni kasnije došavši: „mi Istrijani-Srbi smo umjereni, mi znamo dokle možemo. I mi znamo druge oko nas. Sve manjine uvijek se skupljaju oko nas.”

Danilo Ljubotina

Srbi danas u Istri žive mirno, barem što se tiče osnovnih pitanja identiteta i uvjeta života koji moraju biti garantirani svakom građaninu neke države. Koliko god se i dalje na Srbe od strane šovinističkog i trajno ostrašćenog manjeg dijela stanovništva tu i tamo gleda ispod oka, u Istri djeluje nekoliko organizacija, i to vrlo javno i bez skrivanja, od agilne Zajednice Srba Istre koja organizira vrlo zapažene i dobro postavljene Dane srpske kulture u Istri, pa do samog SKD Prosvjeta. Svake godine dolaze gosti iz ostatka Hrvatske i iz same Matice, među njima i poznate ličnosti, pjevači i glumci, slave se slave, drže svečane akademije, prave nastupi folklora i prikazivanja filmova iz Srbije, što u gradu najpoznatijeg filmskog festivala ide i dobro i lako. Intelektualaca i umjetnika ima malo, pogotovo iz mlađe generacije, što znači da se ni ovdje ne obrazuje i ne formira nova elita. Ali to je problem svuda gdje se ova nacionalna zajednica drži.

Pokazalo se, kao i toliko puta – a u slučaju Istre, zbog blažeg i tolerantnijeg načina života još istaknutije – da je sve ono devedesetih bilo ne samo bespotrebno, nego i uzalud. To se pokazuje, u našem tipičnom obliku, kroz svakodnevni život i pojave bremenite ironijom. U Istri koja živi od turizma, postoji stalna i sve veća potreba za kvalificiranom radnom snagom, razumljivo – prošlih godina u toj grani djelatnosti, naročito u ugostiteljstvu, ljeti je prava navala personala iz Srbije: kuhari, konobari, baristi, sobarice. Tu gdje je u nekom trenutku nastupilo prikrivanje identiteta pripadnika jednog potpuno ukorijenjenog naroda koji govori istim jezikom, danas na tom istom mjestu po terasama i restoranima konobari i konobarice sve češće govore ekavicom.

 

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: