Mihajlu Miši Hrastovu, pravosnažno osuđenom pripadniku specijalnih policijskih snaga Policijske uprave Karlovačke za ratni zločin na Koranskom mostu 21. septembra 1991. godine, ne piše se dobro. Optužen je i pravosnažno osuđen za ubojstvo 13 pripadnika Teritorijalne odbrane Krnjaka i teško ranjavanje trojice teritorijalaca koji su igrom slučaja i nakon teškog ranjavanja ipak preživjeli. Hrastov je dobio ukupno četiri godine zatvora ili u prosijeku nešto više od stotinu dana po ubijenom teritorijalcu. Na prva tri suđenja u Karlovcu je bio, podsjećamo, oslobođen optužbe jer u Karlovcu nije bilo suca koji bi ga osudio. Čak štaviše, proglašen je herojem i spasiocem Karlovca koji je „spriječio četničke horde i specijalce da okupiraju grad“. Bio je proglašen i počasnim građaninom Karlovca.

Vrhovni sud Hrvatske, međutim, sve tri karlovačke presude je poništio, učinio presedan i sam proveo postupak, osudivši Hrastova najprije na osam pa na sedam i na kraju na četiri godine zatvora, da bi osuđenik bio pušten ranije sa izdržavanja kazne.

No, nakon što je presuda Hrastovu postala pravosnažna, familije ubijenih sudskim su putem od države tražili i dobili nadoknadu štete. Taj iznos sada se već popeo na 6,5 miliona kuna s tim da je u toku još nekoliko sličnih procesa, čemu treba dodati i redovne i zatezne kamate za 26-27 proteklih godina što bi na kraju moglo iznositi više od milion evra ili oko osam miliona kuna.

Država sada temeljem zakona traži od pravosnažno osuđenog ratnog zločinca povrat/refundaciju isplaćenih naknada rodbini žrtava. Država traži povrat sredstava, jer nije država učinila ratni zločin nego pojedinac, koji za to mora odgovarati. Cijela imovina pravosnažno osuđenog ratnog zločinca, međutim, ne vrijedi toliko, ali je država svejedno može uzeti da bi bar djelomično nadoknadila svoj „gubitak“. Hrastov i familija tako mogu preko noći postati beskućnici, usprkos višedecenijskim tapšanjima po „herojskim ramenima“.