Povodom stogodišnjice diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Srbije, apostolski nuncije u Republici Srbiji, nadbiskup Luciano Suriani, dao je značajan intervju za dnevni list “Politika” od nedjelje 28. juna koji se u cijelosti može pročitati na mrežnim stranicama beogradske nadbiskupije. Uredništvo Politike ističe da je Sveta Stolica jedna od najuticajnijih država na svijetu koja nije priznala (Republiku) Kosovo kao nezavisnu i samostalnu državu, da je papa Franjo u više prilika pokazao svoju naklonost prema patrijarhu Irineju ne skrivajući želju da poseti Srbiju.

Diplomatski odnosi su bili u prekidu od decembra 1952. do jula 1966. godine, kada su obnovljeni na osnovu Protokola o razgovorima između predstavnika Vlade SFRJ i predstavnika Svete Stolice od 25. juna 1966. godine (ratificirani 13. jula 1966.). Podsjetimo, u jesen 1952. godine Biskupska konferencija Jugoslavije, na sugestiji Svete Stolice, donijela je odluku o zabrani svećeničkih udruženja. Jugoslavenska je vlada tada uputila Vatikanu oštru notu i optužila ga za miješanje u unutrašnje stvari. Budući da je u međuvremenu stigla vijest da je nadbiskup Alojzije Stepinac imenovan kardinalom, jugoslavenska je vlada iskoristila taj čin kao povod za prekid diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom.

Intervju nuncija Surianija se, sasvim sigurno, oslanja na razgovor koji je “Politici” lani dao Državni tajnik Svete Stolice, kardinal Pietro Parolin (čovjek “broj dva” u Vatikanu), nakon prošlogodišnje posjete pape Franje susjednim zemljama – Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj i Rumunjskoj, a najava je (priprema terena) za intervju koji bi (kako se saznaje) “Politici” trebao dati sam papa Franjo za što lobiraju i nunciji Suriani i beogradski nadbiskup Stanislav Kočevar. Dapače, uredništvo “Politike” se najsrdačnije zahvaljuje za pomoć nunciju u pripremi intervjua s Pietrom Parolinom, kao i u pripremi intervjua s papom Franjom”! To će biti prvi intervju s Papom u povijesti postojanja “Politike” i u nekom listu na prostoru bivše Jugoslavije, pak će imati za cilj “jačanje mira, ljubavi i odnosa među hrišćanskim i narodima drugih vera”.

Nažalost, u Hrvatskoj nema sluha za napore koje papa Franjo i Sveta Stolica ulažu u poboljšanju srpsko-hrvatskih odnosa. Imam dojam da sam jedini novinar religiolog koji ovo ne ispušta iz vida

Zašto sam odabrao pisati o ovoj temi? Zato što, nažalost, u Hrvatskoj nema sluha za napore koje papa Franjo i Sveta Stolica ulažu u poboljšanju srpsko-hrvatskih odnosa. Imam dojam da sam jedini novinar religiolog koji ovo ne ispušta iz vida. Ponovit ću: uloga Svete Stolice u razgovorima o kvaliteti i budućnosti odnosa Srba i Hrvata “veoma je bitna”, jako je važna tema. A pošto Hrvatska biskupska konferencija nema interesa da prati Papu u ovim naporima, pak ga i ne želi pozvati u Hrvatsku, a Franji je stalo do ekumenizma i jasno je rekao da želi posjetiti Srbiju, jasno je da će Sveta Stolica i medijski biti prisutna u Beogradu, a u Zagrebu tek sporadično (niti jedan dnevni list u Hrvatskoj nije stručno osposobljen da se napravi korektan intervju s nuncijem u RH, nadbiskupom Linguom, na primer). I Aleksandar Vučić je papu Franju pozvao u Srbiju. Ne bih se čudio kada bi Sabor Srpske pravoslavne crkve prije iskazao dobrodošlicu Franji nego HBK!

Kao što znamo, riječi nekog pape ili vatikanske diplomacije valja pomno paziti i analizirati. Tako povjesničar Hrvoje Klasić podsjeća da je Pavao VI. 10. januara 1968. ispratio iz svojih odaja delegaciju socijalističke Jugoslavije predvođenu predsjednikom Vlade Mikom Špiljkom riječima “Živjela Jugoslavija”! Mnogi su, naglašava Klasić, upravo taj događaj smatrali ključnim za razumijevanje daljnjeg razvoja događaja. I bili su u pravu. Samo dvije godine kasnije, 14. augusta 1970., ponovo su uspostavljeni puni diplomatski odnosi prekinuti 1952., da bi vrhunac dugog procesa “mirenja” Jugoslavije i Svete Stolice predstavljao svakako posjet predsjednika Tita papi Pavlu VI. u Vatikanu 29. marta 1971. godine.

Bit će od izuzetne važnosti ono što će papa Franjo poručiti srbijanskoj javnosti i SPC preko “Politike”, zato sagledajmo na što sada stavlja naglasak nuncij Suriani. On ističe važnost navedenih odnosa, podcrtava da je zadatak “dobrog diplomate” da ohrabruje i podržava dijalog i suradnju kako bi se izbjegli sukobi i podjele, kaže da bi bilo važno i nužno da se katolička zajednica u Srbiji “prestane promatrati kao strano tijelo”, pak prihvati “kao integralni dio društvene zajednice Srbije, što ona uistinu i jeste” i dodaje da je siguran da su koraci koji su preuzeti ka punoj integraciji s Europskom unijom “nepovratni”, to jest, da za zemlju “predstavljaju dodatnu priliku za razvoj i rast na svim poljima”.

Odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom opisuje kao srdačne i bratske i na veliko hvali patrijarha Irineja koji ga je prihvatio “kao brata”. Govorio je i o osjetljivim pitanjima. Ako je riječ o najdelikatnijem pitanju, o Stepincu, kazao je da je papi Franji jako stalo do toga da se dijalog nastavi kako bi se bacilo svijetlo na sve aspekte “tog istorijskog perioda, bolnog i kontroverznog”, ali da bi Svetoj Stolici (papi Franji) bilo žao da ti događaji nastave biti nesavladivom preprekom u odnosima između Katoličke crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne crkve, “jer je to i rana na našem kredibilitetu kao kršćana”. Prevodim vam: hrvatski katolici morat će čekati jer je prioritet Svete Stolice napredovanje u ekumenskim odnosima! Čitajte i ovako: papa Franjo se javlja Hrvatima preko Srbije.