Neki dan objavljen je na portalu OKO RTS jedan izuzetan tekst o Steriji, Nušiću i uopće historiji tamošnjih Cincara koji su „mediteranizirali“ srpsku kulturu. Uvjeren da je zbog svoje akutnosti i finese u stilu ovo nov esej, pogledam ime autora koje mi je samo u mutnoj daljini nešto govorilo: Bora Glišić. Ispostavilo se da je tekst međutim napisan još 1966. godine, a čim sam na tren pogledao u biografiju, povežem odmah o kome se radilo: Bora Glišić bio je pisac, urednik i autor iz danas, čini se tako davnog, perioda jugoslavenske kulture. No bio je najpoznatiji kao kazališni kritičar i urednik iz najbolje ere NIN-a. Ovo posljednje naročito je muklo zazvonilo ovih dana, kao metafora i svijetao nekadašnji kontrast s onime što se upravo događa s beogradskim medijem sasvim posebnog i izdvojenog mjesta u čitavoj našoj kulturi kroz mnoge decenije. Nove informativne novine, ili skraćeno – NIN, bio je najutjecajniji tjednik socijalističke Jugoslavije punih 40 godina, a poslije raspada i u Srbiji. List koji je bio „tvrđava“ neke vrste, slovio je kao liberalan, demokratski i teško osporiv kritički glas u društvenoj, političkoj i kulturnoj problematici unutar jednopartijskog sistema, i kao takav bez takmaca po težini mišljenja i stavova izraženih u tekstovima njegovih čuvenih novinara i pisaca, umjetnika, znanstvenika i mislilaca, redom intelektualaca i pera od formata. Njegov odjek i utjecaj bili su golemi, idejno, ali bome i po tiraži: početkom osamdesetih prodavao se u vrtoglavih 180.000 primjeraka tjedno.

Kao i sve važne stvari, bio je i jedan od onih listova s kojima bi svatko tko ga je čitao u tom najboljem periodu stvorio neku vrstu privatne, lične veze i priče. Tako, sedamdesetih i osamdesetih godina, svakog petka moj stari je kući donosio NIN, a zajedno s njim i meni tada mnogo zanimljiviji zagrebački Start i gomilu druge štampe. Iako grafički najprepoznatljiviji od svih – zbog legendarne naslovnice obrubljene crvenom bojom, NIN je bio antipod Startu – bio je „anti-Start“. Ovaj potonji, onako zagrebački ušminkan, visoko osviještenog smjelog dizajna, odličnih fotografija, okrenut najnovijim svjetskim trendovima, pravi „lajfstajl“ magazin otvoren pop-kulturi i supkulturi, ironičan, provokativan, kultursnobovski. NIN pak štampan na lošoj hartiji, na ćirilici, sa stranicama ispunjenima tekstom skoro od ruba do ruba, od linije do linije. Start je suštinski prezirao politiku. NIN-ova redakcija držala je da su politika i društvena pitanja centar svega. U kulturi pak kao da je prezirao nova vremena, u njemu su teatar i književnost bili važniji od najvažnije umjetnosti toga doba za koju je bio potpuno slijep. Otud, kad je u NIN-u jednom izašao intervju s Goranom Bregovićem, to je bila senzacija. Prvi puta netko iz „popularne“, omladinske „supkulture“ (čitaj: „neozbiljne“), pripušten je u takav ozbiljan medij. Vodeći politički list u zemlji, na razini najdubljeg kulturnog razumijevanja vremena bio je, naime, već tada prašnjav i iza stvari. Čast izuzecima, Tirketu, Tijaniću, Ćirilovu i još nekolicini.

Izdržao je NIN more promjena kroz dekade, ali je kao i mnogim važnim medijskim pojavama ona nesretna Osma sjednica iz septembra 1987. i njemu zavrnula vratom, da se zapravo nikad više sasvim ne oporavi. Smjene, novi uređivački postav, a onda najbolji dio redakcije i suradnika odlazi definitivno i osniva list Vreme. A to je već jedna sasvim druga priča.

Dramatski događaji od prošlih dana kad do vrhunca dolazi kriza započeta još 2008. godine, u vrijeme takozvane demokratske vlasti nakon 2000., kad je stranac kupio najvažniji tjednik u povijesti zemlje, što je skandal i sramota teško mjerljiva, sad se u ovom finalnom činu s posljednjom mutnom prodajom zamagljuju i bukom i spinovanjem odvraćaju od glavnih, suštinskih pitanja. Od vikanja i politikanstva, interesa i palanačkog sljepila, od čaršijskih razgovora koji zamućuju svaku jasnu i moralnu perspektivu gube se ta najvažnija pitanja, a s njima i odgovori bez kojih se ne može, od početka do ove propasti. Recimo: čiji je bio NIN kad je osnovan još tridesetih godina, kojeg političkog i ideološkog uvjerenja? Tko ga je poslije oslobođenja podigao i formirao u njegovom najboljem periodu? I zašto i kako je nakon svega prodan na ovakav način? Uopće, zašto se skoro sve institucije u Srbiji što još vrijede i dalje rasparčavaju i uništavaju, krčme kao ničija imovina? Mora li uvijek baš ovako?

Može djelovati u našoj okolini i zajednici da su ovo unutarnja pitanja Srbije koja nakon raspada „nemaju veze“ s nama. Ali, je li baš tako? Ima li sve to i nekog dodira i s ova dva naroda odavde?

Prvo, neinteligentna tišina iz krugova hrvatske takozvane inteligencije današnje koja se drži kao da je se sve to ništa ne tiče, pokazuje koliko ona, iako se inače trajno bavi Srbijom, ne mari čak ni za vlastiti elemenat – prije svega za nemjerljiv utjecaj što su ga na NIN izvršili Frane Barbieri i Jug Grizelj, kao ključni urednici i novinari. I kao hrvatski i dalmatinski Beograđani.

Za ostatke nekadašnjeg intelektualnog sloja ovdašnjih Srba pak, stvar je dodatno i sakriveno mučna. To je još jedno u nizu bezbrojnih razočaranja i buđenja. Kruni se i opada dodatno ona davna pažljivost i zadivljenost pogleda pripadnika inteligencije, čak i „običnog“ svijeta nekad, na ono što se stvaralo u centru – na štampu kao najbitniju i na druge medije koji su svi zajedno bili simbol nečega prevažnog – održavanja, opstojanja i hranjenja na idejnom, duhovnom i intelektualnom, ali i visoko simboličkom planu najboljeg dijela narodnog korpusa i s ove strane nevidljive federalne linije.

Taj pogled, koji je uspijevao da s distance vidi svjetlost u središtu stvari, u svom glavnom gradu, pogled udivljenja i poštovanja za autoritete intelektualne i idejne, vrijedio je možda i najviše. Pogled iz daljine, koji je u NIN-u vidio glavnju koja ne mora da gori, nego tinja vječno, činilo se, ili makar za duga vremena, vidio je vrijednost koju centar nije mogao po prirodi stvari. Ispostavlja se ovo danas u svoj goloj jasnoći, kad odlazi izgleda u nepovrat još jedan od ključnih znakova vremena, jedinog u kojem se inteligencija ovoga naroda u preku osjećala povlaštenom nad time da kroz crveno obrubljen nedjeljnik ima kontinuiranu potvrdu o uzdizanju, unapređivanju i razvoju civilizacije kojoj je osjećala da pripada srcem, ako ne uvijek i sasvim jasnim uvidom u detalje realnosti i pragmu koja je bila mnogo surovija. Bistriji s jedne, a zamućen od nejasne ljubavi i melankolije, s druge strane, bio je taj pogled takav da mu objekt vlastite fascinacije naravno nikada nije mogao uzvratiti razumijevanjem i zanimanjem iz svoje pak zagledanosti u sebe, ne mareći, po običaju, za ovu idealizaciju i ideale, baveći se sobom, izgleda kratkovido, pa sve kratkovidnije. Do sljepila, u kojem danas evo baulja.