Jedan od simbola prosperiteta bivše Jugoslavije bila je Petrinja. Do rata devedesetih godina prošlog vijeka u Petrinji je živjelo nešto više Srba nego Hrvata (15.969 Srba, 15.790 Hrvata i 1.814 Jugoslavena). Dvije decenije kasnije, u gradu učitelja, lončara i mesara broj Srba pao je na svega 2.710, a broj Hrvata popeo se na 20.925. Petrinja je u sretnijim vremenima privlačila srpsko stanovništvo iz banijskih sela i uzimala od njih ono najbolje. S prilivom ruralnog stanovništva grad Gavrilovića i Slavijatransa nije postojao ruralniji, nego sve urbaniji. Radnom elanu svoj doprinos dala je neposredna blizina velikog industrijskog bazena nekadašnje Jugoslavije – Siska, ali i banijska sela koja su se radom i zalaganjem svojih žitelja otimala pustošenju, stradanju i razaranju tokom Drugog svjetskog rata.

U takvim prirodnim i društvenim okolnostima srpska zajednica Petrinje i petrinjskog kraja sačuvala je svoj identitet i opstala u teškim povijesnim izazovima. Iako sasvim blizu sela, u Petrinji su postojale jedna od najstarijih učiteljskih škola, Pedagoška akademija i kasnije jedna od priznatijih gimnazija. Putovalo se željeznicom od Siska do Karlovca, popularnim “ćirom”, bila je razvijena mreža autobusnih linija koja je omogućavala da se relativno lako dođe do Zagreba, zaposlenost, stambeno zbrinjavanje, solidarnost i društveni život bili su na visokom nivou, a krediti niski, što je od Petrinje i okolnih sela činilo kraj primamljiv za život.

Zahvaljujući svom geografskom položaju, ali i jednom od velikih petrinjskih direktora Draganu Prošiću, Petrinja je uspjela formirati i razviti Slavijatrans, jednu od najozbiljnijih saobraćajnih firmi ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. U svoje zlatno doba Slavijatrans je zapošljavao oko 1.200 radnika. Ipak, grad je najviše obilježila mesna industrija Gavrilović, koja je od svog formiranja 1811. presudno utjecala na urbanizaciju Petrinje. Od obiteljske firme i tradicije Gavrilović se s vremenom, a posebno nakon Drugog svjetskog rata, razvio u svojevrstan banijski brend, koji je bio ne samo pokretač razvoja Petrinje nego i banijskog sela, ali i Korduna. Veliku farmu imao je čak i kod Gnjilana na Kosovu.

– Gavrilović je posebna priča. Zahvaljujući njemu banijsko selo je živnulo i dobilo šansu za bolji život i razvoj. Još od kraja pedesetih godina prošlog vijeka počele su prve kooperacije. Kretalo se sa 50 do 60 grla stoke, a kada su se kooperacije snažnije razvile, pojedini kooperanti isporučivali su u turnusu i po hiljadu grla stoke. Između Gavrilovića i kooperanta sve je bilo strogo regulirano, crno na bijelo, sa strogim pravilima igre. Svi subjekti u lancu proizvodnje, marketinga, prodaje i tržišta bili su zadovoljni. Sve je štimalo i sve je dobro išlo. Mnoge su generacije stasale i školovane su zahvaljujući Gavriloviću. U svoje zlatno doba Gavrilović je okupljao 5.000 kooperanata, u proizvodnji je radilo oko 3.500 radnika, a zajedno s velikom prodajnom mrežom širom bivše Jugoslavije Gavrilović je brojao ukupno pet do šest hiljada radnika. Kada se uzmu u obzir porodice i kooperanti, može se reći da je Gavrilović osiguravao egzistenciju za preko 20.000 ljudi, što je jedan grad. Bilo je to vrijeme kada se Petrinja mogla pohvaliti sa čak 11.500 radnika. Uvijek smo bili ukorak sa svjetskim dostignućima u mesnoj industriji – priča Đorđe Komljenović, bivši tehnički direktor Gavrilovića, o gigantu koji je godinama ulagao u modernizaciju strojeva i opreme.

– Zahvaljujući direktoru Paji Manojloviću izgrađena je nova fabrika. Današnji menadžeri kritiziraju socijalistički način upravljanja, no smatram da smo bili uspješni. Puno smo ulagali u hale, hladnjače, nove prostore, u modernizaciju. U mesnoj industriji čak se 69 posto cijene odnosi na sirovinu. Godišnje smo proizvodili i do 49.000 tona mesa i mesnih proizvoda. Bilo bi puno proizvesti toliku količinu željeza, a kamoli hrane. Posebna se briga vodila o kvaliteti. Cijeli timovi stručnjaka i inženjera učestvovali su u stvaranju kvalitetnih proizvoda po kojima smo bili prepoznatljivi u cijelom svijetu. Gavrilović je posebno bio poznat po zimskoj salami zbog koje je nastao i čuveni mit o mesaru koji je znao njene “tajne” sastojke, a tajna je bila u spoju petrinjske vode i klime – govori Komljenović.

Velike količine mesa i mesnih prerađevina s poznatom etiketom Gavrilovića, djevojčicom u šestinskoj nošnji, brodovima i šleperima odlazile su u 28 zemalja svijeta, među kojima su bile Njemačka i SAD. Ispod Labina Gavrilović je imao usidren brod koji je čekao stotine grla junadi za izvoz u Italiju i dalje u arapski svijet. Proizvode Gavrilovića kupovao je čak i NATO, zbog čega je ovaj petrinjski gigant bio pod strogim okom američkih inspekcija.

– Jasno, i narod je prepoznavao Gavrilovićevu kvalitetu i vrlo rado kupovao naše proizvode. Svi su gledali gdje je narančasta boja limenke, znalo se “od Gavrilovića je” – ne zaboravlja Komljenović poslovne uspjehe nekadašnjeg petrinjskog giganta.

– Slavili smo Gavrilovićevo ime i ponosno ga nosili. Gavrilović je bio fenomen tog vremena i formula uspjeha koju su svi željeli prepisati. Pred nesretne devedesete godine podigli smo kod Privredne banke Zagreb 20 milijuna dolara i uredili jednu od najmodernijih klaonica tog vremena. Danas je to sve nezamislivo, san jedne noći – kaže Komljenović.

– Stečaj Gavrilovića pred sam rat nije bio ekonomski uvjetovan. Gavrilović je prodan za tri milijuna i 350 hiljada njemačkih maraka, dok je jedna vanjska kooperacija procijenila da je vrijedio čak dvije milijarde maraka – govori Komljenović o početku kraja jedne uspješne banijske priče.

Iako je Gavrilović pred sam rat prodan Đuri Gavriloviću, banijski brend je i u devedesete godine ušao s uobičajenom proizvodnjom. Radilo se i proizvodilo dok nije došlo do oružanih sukoba, kada je u jednom momentu sve izgubljeno – tržište, radna mjesta, domovi. Nakon “Oluje” u privatnim rukama porodice Gavrilović i sa starom slavom, Gavrilović je u prvi mah stao na noge i počeo razvijati proizvodnju. Međutim, veza Gavrilovića i banijskih sela nikada nije obnovljena.

– Gavrilović je promijenio dotadašnji poslovni kurs i prekinuo kooperaciju s banijskim seljakom. Dok su Agrokor i Todorić razvili vlastite velike i moderne farme, dotle Gavrilović u Petrinji, koja životari, nema nijednu mesnicu, a pusta banijska sela nemaju skoro nijedne kokoši. Gavrilović se sveo na mali broj radnika, nekoliko stotina njih. Očekivalo bi se da će Gavrilović u Petrinji barem imati modernu trgovinu i oglednu tehnologiju, ali on u poslijeratnu Petrinju nije ništa investirao. Pogotovo ne u banijska sela, od kojih se nekada hranio sirovinom koja ga je proslavila u cijelom svijetu. O ovome svi šute i nikoga nije briga, ni ministre, ni gradske oce. Svi samo kažu: To je Đurino – razočarano govori Komljenović o novim, za njega nerazumljivim vremenima.

U novim uvjetima Gavrilović se, unatoč dugoj tradiciji i provjerenoj kvaliteti, nije uspio nametnuti tržištu. Ostao je bez svoje nekadašnje prodajne mreže. Sve mesnice i trgovine su prodane ili iznajmljene. Egzistira samo proizvodnja, i to bez nekadašnje široke lepeze od 150 do 200 različitih proizvoda. Od nekadašnjeg Gavrilovića ostalo je samo ime. I građevine koje polako propadaju. Istovremeno, Gavrilović se s nekadašnjih užarenih proizvodnih traka prebacio na sudske spise i birokratske ladice, kumujući s politikom i skrivajući neke nove tajne, daleko od onih za recept poznate zimske kobasice. U Njujorku je pokrenut arbitražni zahtjev za izgubljenu vrijednost tvornice od 1945. godine u vrijednosti 300 milijuna eura. Potražujući svoju imovinu, vlasnik Gavrilovića tužio je državu. Od Grada Petrinje potražuje 320 stanova i zaštitio je ime Gavrilović do te mjere da je čak zabranio da ga nosi lokalni hrvački klub, koji se može pohvaliti i olimpijskim medaljama.

Od nekadašnjeg motora razvoja Petrinje i banijskih sela Gavrilović je postao kamen koji koči svaki pokušaj obnove života i rada. A banijska sela, njih skoro da nema. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati hrabri poljoprivrednici koji kao sjene nekadašnjih Gavrilovićevih kooperanata preživljavaju i opstaju.

Slavijatrans, drugi petrinjski privredni simbol, odolijevao je pune dvije decenije mutnim tranzicijskim procesima i na kraju doživio sličnu sudbinu kao i Gavrilović. Samo što nije završio u privatnim rukama bogate obitelji, već u stečaju, kao dokaz privredne propasti i ljudskog poniženja.

U uvjetima višegodišnjeg ekonomskog beznađa i privredne apatije, bez imalo pozitivnih poduzetničkih vjetrova, hrvatska i srpska zajednica nisu imale na čemu izgraditi temelje za kakav-takav suživot. Petrinja se uvijek, ne samo nacionalnim identitetom, već i privrednim uspjesima, hranila iz banijskih sela, sada uništenih ne samo ratnim sukobima, nego i političkim i privrednim zaobilaženjem onih odozgo, koji imaju moć odlučivanja. Kako bi pokušali vratiti stari sjaj gradu koji je predratnih godina osvojio zlatni lampaš za najljepši grad u Hrvatskoj, posljednjih godina pokrenuta je obnova fasada u užem centru Petrinje. Poslije 20 godina (ne)činjenja i ovaj korak dobrodošla je promjena, makar kozmetička. Ali grad ne čine samo fasade, čine ga prije svega duboko podijeljeni i nesretni ljudi, ulice ispunjene strahom, ruinirani zidovi zajedničkih srpsko-hrvatskih pobjeda i uspjeha…