U želji da proverimo kako danas generacije rođene nakon završetka rata žive u Vukovaru, gradu u kojem je pre rata živelo oko 45 hiljada stanovnika, posle njega oko 30 hiljada, a od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju još manje, razgovarali smo s nekolicinom mladih koji žive životom malog, običnog čoveka i koji nisu medijski eksponirani. Besperspektivnost, nedostatak radnih mesta, nemogućnost napredovanja, ali i političke pritiske i podele, naveli su nam mladi Vukovarčani, i Srbi i Hrvati, kao glavne probleme. Ispostavlja se da jedan od prvih, ali i najvećih generatora podela koje ističu nastaje još u – školskim klupama.

– Sramno je da ja koji sam rođen 2002. godine moram slušati političare u Vukovaru koji kažu da smo svi mi sluge prošlosti i da dok se ne reše ratni zločini, nema ni života u gradu. Meni je strašno da na taj način prošlost može uticati na moju budućnost. Pa valjda se to rešavanje prošlosti treba odvijati paralelno sa životom sada – kaže 18-godišnji Uroš Antić, vukovarski gimnazijalac, i dodaje da se mladi u Vukovaru suočavaju sa tuđim problemima.

Uroš Antić

– Ovo postaje grad muzej, imamo jako puno spomenika i izložbenih postavki o Domovinskom ratu na svakom koraku. Fali nam još samo da se na ulazu u grad postavi naplatna kućica sa ulaznicama. Nama ne treba ratni turizam, nego pravi razvojni projekti koji će oživeti radna mesta – govori Uroš.

Kao gimnazijalac koji nastavu pohađa na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, smatra da obrazovanje na manjinskom jeziku i pismu ne predstavlja nikakvo razdvajanje dece.

– Ljudi s pogrešne tačke gledišta posmatraju ovakav oblik nastave. Ja na to gledam kroz zajedništvo. Pohađanje nastave na maternjem jeziku za mene predstavlja slobodu, veliku prednost, ekstrastvar i srećan sam što mi je država omogućila ovakav vid obrazovanja – napominje Uroš.

Ipak, problem koji primećuje u svim srednjim školama u kojima je nastava dvojezična jeste – organizovanje zajedničke maturske ekskurzije.

Svake godine želimo da idemo na matursku ekskurziju sa đacima iz hrvatske smene, koji takođe žele isto, ali se kao zvaničan problem uvek navode roditelji. Do sada je samo jednom realizovana zajednička ekskurzija Srba i Hrvata – govori Uroš Antić

– Svake godine želimo da idemo na matursku ekskurziju sa đacima iz hrvatske smene, koji takođe žele isto, ali se kao zvaničan problem uvek navode roditelji. A ako roditelj ne želi da mu dete ide sa pripadnicima druge nacionalnosti na ekskurziju, onda se ona ne može ni realizovati. Do sada je samo jednom realizovana zajednička ekskurzija Srba i Hrvata, i to samo zato što je razrednica iz te generacije bila toliko ispred svog vremena u Vukovaru – govori Uroš, koji se pored školskih aktivnosti bavi i folklorom, piše poeziju, recituje i volontira u Europskom domu i mirovnoj mreži YU Peace.

– Europski dom Vukovar spaja i povezuje nas mlade iz Vukovara sa mladima iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. To je mesto našeg okupljanja, gde sam mnogo naučio. Prvo, oslobodio sam se stereotipa, a drugo, tu sam upoznao toliko novih ljudi i spoznao kako se suočiti sa prošlošću i kako ne generalizovati ljude i događaje. Europski dom mi je otvorio vidike i tu sam shvatio da je u Vukovaru jedan od problema to što ljudi ne znaju razlikovati patriotizam od nacionalizma i šovinizma. Pojedinci ne shvataju da patriotizam nije kada kažete da ste “Za dom spremni” ili kada stavite na glavu šajkaču sa kokardom – ističe Uroš.

Njegova vršnjakinja, Vukovarčanka Inga Pemper, maturantkinja Klasične gimnazije u Osijeku, svedočila je kroz svoje obrazovanje sličnim podelama, za koje iz vlastitog iskustva tvrdi da su izražene još od vrtićke dobi.

Inga Pemper

– Na svom primjeru znam da je to tako. Išla sam u vrtić u Borovu naselju i tamo ima dvorište koje je ograđeno. Postoji granica. U jednom dijelu se igraju srpska djeca, a u drugom hrvatska. Tako sam se ja jednom igrala i vidjela zeku. Potrčala sam za njim da ga pomazim. Zeko je prešao u srpski dio i ja za njim. Prešla sam tzv. srpsko-hrvatsku granicu u vrtiću. Moja mama je sutradan zbog toga bila pozvana na razgovor. Te podjele su ružne i nepotrebne – govori Inga.

Kao dete iz mešovitog braka, od majke Srpkinje i oca Hrvata, odgajana je tako da ne pravi razlike među ljudima. Njen najbolji prijatelj je Srbin, druži se sa svima, a izlazi na sva mesta u gradu gde izlaze, kako kaže, i drugi normalni ljudi.

– Moj najuži krug prijatelja čine ljudi koji se ne dijele po nacionalnoj pripadnosti. Ali primjećujem da nije kod svih tako. Evo, imala sam prijateljicu u osnovnoj školi koja se zaljubila u dečka iz srpskog razreda. Ona je to rekla svojoj mami, a mama joj je kazala da ne smije biti zaljubljena u Srbina jer ako opet bude rata, svatko će otići na svoju stranu – priseća se Inga.

Iako je izrazito vezana uz svoj grad, Dunav i vukovarsku Adu koju leti, kako kaže, ne napušta ni u zamenu za morsku plažu, i možda baš zato što je odlučna da u svom gradu ostane, kritična je prema brojnim pojavama.

– Apsurdno je da djeca u petom razredu osnovne škole dobivaju povijest kao nastavni predmet, a u drugom i trećem razredu ih se već vodi da slušaju povijesne činjenice – govori Inga, i ne krije da je vrlo osetljiva na temu rata.

– Teško mi je vidjeti slike razrušenog grada. Često su nas u osnovnoj školi vodili u obilazak Ovčare i vukovarske bolnice. Meni je to bilo strašno. Svaki put sam se istraumatizirala. Najviše me pogodio bolnički muzej u kojem su lutke. Sve je usko, tamno i jezivo. Poslije toga noćima nisam mogla spavati, jako sam se plašila, pa sam spavala kod bake. Na Ovčari me potreslo kada sam vidjela muzej u kojem se čuvaju izgubljene stvari ljudi. Razumijem da to sve treba poštivati i njegovati, ali zar baš u tolikoj mjeri? – pita mlada Vukovarčanka, ne shvatajući zašto se i neka druga istorija Vukovara, koja je prikazana recimo kroz Muzej vučedolske kulture, ne koristi u svrhu promocije grada.

Ti napadi su uvijek nacionalno motivirani. Jedan dečko koji je dio toga kazao mi je kako ga vodi adrenalin, taj osjećaj kada su svi zajedno, navijaju, bore se – kaže Inga o sukobima navijačkih grupa

Kao veliki problem u Vukovaru navodi postojanje navijačkih grupa i sukobe između njih.

– Ja se s takvima ne družim i u te sukobe se ne petljam, ali kao neutralni promatrač mogu da kažem da se oni tuku iz ideala. Ti napadi su uvijek nacionalno motivirani. Oni će kretati na druge zbog nacionalnosti. Kada sam pričala s jednim dečkom koji je dio toga, on mi je kazao kako ga vodi adrenalin, taj osjećaj kada su svi zajedno, navijaju, bore se. Oni se vole grupirati. Kao pojedinci se ne osjećaju zadovoljno pa se priključuju grupi koja im daje osjećaj važnosti, pripadnosti, identiteta – smatra Inga.

I pored toga, ona je pozitivna. Volela bi svoju decu odgajati u Vukovaru.

– U ovom gradu želim promijeniti to da kada moja djeca budu išla u vrtić, ne moram dolaziti na razgovore u slučaju da pređu na srpsku stranu dvorišta. Ja sam optimist i mislim da će budućnost Vukovara ovisiti o generacijama koje budu dolazile – zaključuje Inga.

Za razliku od nje, Vladimir Sentivanac, 25-godišnji ekološki tehničar rođen u Vukovaru, nije toliko optimističan i svoju sreću planira potražiti negde drugde. Nije uspeo pronaći posao u struci pa se prekvalifikovao i trenutno radi kao frizer u jednom vukovarskom salonu. S obzirom na prilike u Vukovaru, kaže da je zadovoljan poslom, no ovaj mladi čovek ipak ima nešto veće ambicije.

Vladimir Sentivanac

– Želim da se razvijam i napredujem, ali u Vukovaru nemam uslova za to, pa razmišljam o odlasku u Irsku. Privlači me mentalitet ljudi i kultura te zemlje, a mislim da su mi tamo šanse za napredovanje puno veće nego ovde – započinje Vladimir.

Ovaj mladi Srbin smatra da je Vukovar grad heroja, podeljen zbog politike. Kaže da su njegovi vršnjaci, mladi rođeni nakon završetka rata, veoma osvešteni i razumeju da se posao u Vukovaru ne može dobiti bez političke veze. Zbog toga se iseljavaju u druge delove Hrvatske ili u Irsku, Nemačku, Englesku.

– Mladi ljudi u Vukovaru nemaju perspektivu i ne mogu napredovati. Društvo živi u prošlosti, a budućnost je talac te prošlosti. Nas mlade guše politika, roditelji i branitelji. Nama trebaju krila za velika dela. Treba nam dati mogućnost da odlučujemo i participiramo u vlasti. Vukovaru će trebati još dosta godina da se oporavi, jer nas čeka smena generacija, a to će potrajati – konstatuje Vladimir.

Danas među svojim prijateljima ima i sve više Hrvata. Ali se seća da nije uvek bilo tako.

– Dok sam pohađao nastavu na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u srednjoj školi, sa đacima Hrvatima provodio sam samo školske odmore. Izvan škole smo odlazili na zajedničke kafe i nismo se družili po kućama. Nije bilo zajedničkih noćnih izlazaka, izleta, ekskurzija. Samo kafe. Osetila se ta podela među đacima, ali mnogo manje nego u gimnaziji, koju su pohađala deca hrvatskih branitelja. Tada sam sa društvom odlazio isključivo u kafiće čiji su vlasnici Srbi. Zbog sigurnosti i da nas “naši” vide sa “našima”. Danas izlazim na mesta sa dobrom recenzijom, gde je dobra kafa i lep enterijer. To su mešovita mesta gde izlaze i Srbi i Hrvati. Hrvati u Vukovaru nemaju predrasuda prema meni kao Srbinu, a moji vršnjaci Srbi gledaju pozitivno na druženje sa Hrvatima. I jedne i druge nas spaja dobar koncert i druženje, a razdvaja nas politika – zaključuje Vladimir.

Mihaela Majstorović

I Mihaela Majstorović, 21-godišnja studentkinja Ekonomskog fakulteta u Osijeku, zabrinuta je za svoju budućnost nakon završetka studija jer, kako primećuje, mladi u Vukovaru teško dolaze do posla. Ova svestrana mlada Hrvatica volontira u udruzi Finansijski impuls pri fakultetu, aktivna je u franjevačkoj mladeži Vukovara i Osijeka, a uključena je i u projekte Europskog doma Vukovar.

– U Vukovaru nema dovoljno radnih mjesta, a ja želim raditi ono za što se školujem. Spremna sam se preseliti u drugi grad zbog posla, ali ne i u drugu državu. Pitam se kome će ostati ova država ako svi odemo iz nje – kaže Mihaela.

Zapaža da je Vukovar uređen grad koji ima sve što je potrebno jednom mladom čoveku. Smatra da mladi moraju gurati napred, bez obzira na sve. Veruje u bolje sutra, u promene s kojima će, kako kaže, grad živnuti.

Da u Vukovaru nema radnih mesta i da su zapošljavanja uglavnom po političkom ključu tvrdi i Maja Buljubašić, 30-godišnja Vukovarčanka.

Maja Buljubašić

– Ja sam zbog takvih stvari otišla iz Vukovara. Godinu dana sam živela u Dablinu i shvatila da bih tamo u nepoznatoj sredini puno brže mogla napredovati nego ovde, gde sam rođena i živim. U Irskoj je politika strani pojam. Ljudi se ne bave time na dnevnom nivou. Pre izbora se dobro informišu i idu da daju svoj glas, ali u svakodnevnom životu politiku ne spominju. Diskriminacija po bilo kojoj osnovi je strogo zabranjena. Tamo se cene rad, poštenje, solidarnost, jednakost, veštine… – govori Maja.

Magistrirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a iz Irske se vratila jer je pronašla posao u nevladinom sektoru, pa je trenutno na stručnom osposobljavanju u Europskom domu Vukovar na mestu stručne saradnice za EU projekte.

– Prvi put osećam da se nalazim na mestu i na poziciji gde mogu direktno da utičem na promenu kvalitete života u zajednici. Poslom sam zadovoljna, ali životom nisam, tako da i dalje razmišljam o odlasku. Mislim da mladi ljudi odlaze iz Vukovara jer nemaju prostora da ostvare svoj potencijal, da budu priznati i afirmisani, da dobiju posao u struci – ističe Maja.

Ipak, smatra da se u Vukovaru dešava smena generacija. Nove generacije mladih rođene nakon završetka rata žele da nastave dalje, ali, kako kaže, politika ih sputava u tome, kao i mediji, koji konstantno puštaju bubice koje ljude i dalje razdvajaju. Zbog toga bi, po njenom mišljenju, gradom trebali upravljati ljudi koji nisu opterećeni ratom. Dok se priseća gimnazijskih dana, kada je nastavu slušala na srpskom jeziku i kada nije imala nijednog prijatelja iz “druge smene”, primećuje da se danas mnogo toga promenilo.

– Mi se gotovo nismo sretali, nismo imali nikakvih zajedničkih aktivnosti. Bili smo strogo razdvojeni u školi i van nje. Razdvojeni su nam bili i kafići, pa nismo imali prilike ni da se zbližimo. Kada sam izašla iz sistema obrazovanja, počela sam sticati prijatelje sa svih strana. Povezala sam se putem posla i privatno i sada je moje društvo mešovito. Družimo se najviše po kućama, ponekad odlazimo na kafu, ali više ne gledamo gde i na koja mesta. Idemo svuda gde nam je dobro. Dok smo išli u srednju školu, izlazili smo samo u tzv. srpske kafiće jer smo se bojali da nas neko neće gledati popreko ako odemo na drugo mesto. Danas više niko ne gleda na to ko je ko i ko je vlasnik kafića u koji izlazimo – govori Maja.

Iako većina mladih u Vukovaru danas primećuje slične društvene probleme, mnogi od njih na odlazak ili ostanak u svom gradu gledaju drugačije i imaju različite planove. Nakon nametnute podeljenosti, kako smo čuli od naših sagovornika, većina uspeva da premosti granice, pa im s godinama nacionalna pripadnost bude sve manje važna. Mladi Uroš Antić, s početka priče, za druženje s vršnjacima iz gimnazije tako bira kafić “Lapapa”, gde dolaze i Srbi i Hrvati, a čiji je vlasnik pripadnik treće nacionalnosti.

– Što se mene lično tiče, nikada neću odustati od Vukovara jer je on deo mene, i kada bih otišao iz njega i ostavio ga u uspomeni, otišao bih od samog sebe. Ako i odem, biće to samo privremeno. Ja verujem u Vukovar i boriću se za njega – poručuje Uroš.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Privrednikov informativni P-portal – Krila i korijenje“ koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email