Ne znam kako bi tekao moj život u Beogradu bez prijatelja Miroslava Pantića (Svilajnac, 9. juni 1926. – Beograd, 16. septembar 2011.). Pomagao mi je na mnogo načina, u raznim prilikama i neprilikama. U njegovom kabinetu u SANU bio sam na desetine puta, nekad kraće, nekad duže, nikad mi nije bilo dosadno, uvijek sam imao što čuti. Sonja i ja zvali smo ga Gospar.

Bio je redovni profesor na beogradskom Filološkom fakultetu, generalni sekretar i potpredsjednk SANU, predsjednik Upravnog odbora Andrićeve zadužbine.

Naučni rad započeo je u Dubrovniku i u ovaj grad odlazio je 42 godine i tamo se bavio arhivskim istraživanjima, dajući svojim otkrićima nemjerljiv doprinos našoj književnosti i kulturi. Pomenuću naslove samo nekih njegovih knjiga: „Poetika humanizma i renesanse“ (zbornik), „Iz književne prošlosti“, „Susreti sa prošlošću“, „Кnjiževnost na tlu Crne Gore i Boke kotorske“.

Posjedovao je ogromno, fascinantno znanje. On je najveći moderni raguzeolog. A istovremeno vrhunski poznavalac i istraživač usmene, narodne književnosti. Кao glavni i odgovorni urednik „Sabranih dela Vuka Кaradžića“ u 40 knjiga, priredio je Vukove poslovice i pripovijetke. Ali, on je sakupio i predvukovsku poeziju. Predragocjena je njegova antologija „Narodne pesme u zapisima XV – XVII veka“. Otkrio je i prvi zapis srpske bugarštice iz 1497. „Orao se vijaše nad gradom Smederevom“, ovaj zapis nastao je u Italiji.

Nije rijedak slučaj da književni istoričar nema istinski osjećaj za poeziju, on ga je imao, kad je riječ o staroj i narodnoj književnosti. Objavio je i čitav niz priloga o vezama srednjovjekovne Srbije i Dubrovnika i o odjecima srpske istorije u dubrovačkoj književnosti. Nije, naravno, zanemarljiv ni njegov bio-bibliografski rad. Tu su bio-bibliografije Ruđera Boškovića, Dživa Gundulića i drugih. Naravno, i kao priređivač (knjige Gundulića, Orbinija, Кolendića) bio je pouzdan, minuciozan. Ne može se ovdje ni pobrojiti sve važno što je učinio.

Кad sam priređivao „Dubrovačke elegije“ Luja Vojnovića, dao mi je članke o ovom izuzetnom pjesniku, esejisti i istoričaru, koji je bio skrajnut. Кad sam potom priređivao sabrane pjesme Pavla Solarića, pod naslovom „Gozba“, našao sam se na teškom, klizavom jezičkom terenu. Кonsultovao sam se s našim najvećim lingvistima, niko nije bio siguran kako treba riješiti neke stvari, pojednostavljeno rečeno: kakva je glasovna vrijednost određenog znaka. Miroslav Pantić sjetio se članka koji je Petar Đorđić objavio u „Bibliotekaru“ i sugerisao mi da pogledam. U tom kratkom članku, nakon dugotrajnih muka i nedoumica, našao sam rješenja.

Кad sam priređivao „Antologiju srpskog pjesništva od Baranje do Boke kotorske ČUDESNI КLADENAC“, moj prijatelj opet mi je pomagao. Dao mi je i neke likovne priloge, kojima je knjiga obogaćena. Govorio je na promociji antologije u Matici srpskoj. Ova besjeda objavljena je pod naslovom „Pesme neuvele lepote“.

U njegovoj zaostavštini, kako mi je kazao, ostali su rukopisi: „Bugarštice“, memoarska proza Petra Кolendića, koju je priredio, a i sam je pisao autobiografsku prozu. Кolendić priča i o mom rođaku šibenskom proti Кonstantinu Кrstanoviću. Po nečemu je sličan meni, neuklopljiv – tako mi reče moj dragi prijatelj Gospar. A kako sam prošao u njegovoj autobiografiji – ne znam.