Uoči snimanja spota za pjesmu „Sretni ljudi“ za P-portal smo postavili par pitanja Mili Kekinu – frontmenu kultnog zagrebačkog benda Hladno pivo.

Tražio si mjesto gdje još ona nije bila, a sad u nju ulaziš svojom voljom, kako je do toga došlo?

Ta je pjesma nastala ’99. i tad sam se još nadao da ću naći to neko mjestašce gdje me politika neće dopratiti. Međutim, iskustvo me naučilo da mi ona, već 21 godinu, redovito dođe pokvariti svaki party. Iz tog sam se razloga odlučio okrenuti toj politici o kojoj pjevam i pitati je – dobro, dokle više ovako? Zato sam odlučio da je konačno vrijeme da se i ja malo pozabavim politikom, a ne samo ona sa mnom ili kraće rečeno: politikom se bavim iz samoobrane.

Ulaziš li u politiku jer ti se život i dalje čini kao švedski stol ili upravo obrnuto?

U ovih zadnjih dva tjedna otkako sam svima otvoreno rekao da ću se pozabaviti politikom, odnosno otkako sam se „autovao“, moram priznati da sam se pozitivno iznenadio reakcijama. Uz to sam upoznao puno pametnih, ispravnih i pristojnih ljudi koji sa na našoj strani. Potvrdio sam svoje mišljenje da sam dobro odlučio što sam odabrao baš zeleno-lijevu platformu „Možemo“. Obogatio sam društveni život i sad sam sve sigurniji da ćemo napraviti čudo u Saboru.

Što bismo sve trebali napraviti da Hrvatska bude kuća bez krova i da u nju stane više snova?

Recimo da ima dosta mjesta za napredak. Prije svega moramo postati solidarnije i inkluzivnije društvo koje mari za sve svoje građane i ne mari za to kako se zovemo, komu se molimo i koga ljubimo. Nadalje, važno je da se od zimmer frei privrede okrenemo ka zelenoj i održivoj ekonomiji. Trebamo razviti funkcionalne javne institucije na koje se kao građani možemo osloniti. Treba transformirati porezni sustav koji sada opterećuje rad, a trebao bi opterećivati kapital. Ukratko, ima jako puno posla. Sve je to napisano u našem programu, imamo kristalno jasan program i nemamo nikakvih skrivenih namjera niti ekonomskih niti svjetonazorskih.

Platforma „Možemo“ je kroz svoje političko djelovanje u Zagrebu dokazala dosljednost i nepotkupljivost, što nisam uočio za ovu 21 godinu kod doslovno nijedne druge političke opcije.

Ako dobiješ u ruke mačetu što ćeš, od onog što ti smeta, prvo rezati?

Mačeta je tu uglavnom za grube radove, ali prvo što bih pokušao je uvesti red u pravosuđe, za koje mislim da je ključan problem iz kojeg proizlazi sve drugo. Vidimo da je Hrvatska zadnja u Europi po konkurentnosti, a to proizlazi iz pravosuđa, kad nema pravne zaštite nitko neće u ulagati u takvu neefikasnu državu, tada cvate kriminal jer nema posljedica.

Što ćemo sad kad su sve sobe Zimmer frei?

Hrvatska je svo ovo vrijeme držala sva jaja u jednoj košari. Sad nam je pandemija pokazala ono što su ekonomisti tvrdili godinama. Država koja ovisi isključivo o turizmu neotporna je, ovisna o svim mogućim vanjskim faktorima. Međutim, sada su se poklopile negativne okolnosti i to nam se obilo o glavu. Naravno da će se turizam oporaviti, samo je bitno iz ovog izvući pouku i ulagati u zelenu i održivu ekonomiju.

Da se vratimo malo u prošlost – ima nas puno čiji su pobjedili ’45., kako je došlo do toga da smo sada u manjini?

HDZ cijelo vrijeme vrluda lijevo-desno ovisno o tome kome se obraćaju. Kad god malo zaškripi, ode se još više u desno i u prvi plan iskaču neki ljudi s ekstremnim anti-antifašističkim stavovima koji nemaju hrabrosti sebe nazvati fašistima. Ta stranka evo već četvrt stoljeća uspješno parazitira na mitovima prošlih ratova. Sad su se pojavili i drugi imovinski pokreti koji pokušavaju primijeniti istu formulu. Uz slogan „mi ćemo mrziti tuđe“ politički spektar nam se sveo na sto nijansi crne i jednu blijedocrvenu fleku. U Ustavu RH piše da se Hrvatska temelji na antifašizmu, a ne antitotalitarizmu koji nam se konstantno pokušava podvaliti. Važno je Hrvatsku ponovno vratiti na pravu stranu povijesti, mi smo zemlja koja se ima čime dičiti u ratu protiv najvećeg zla 20. stoljeća. U Europi su se svi spram toga jasno odredili. Naravno da uvijek postoje neke ultradesne tendencije koje se tu i tamo približe mainstreamu, ali bez raščišćavanja tog pitanja i određivanja početne točke ne možemo napredovati kao društvo.

Tko su ti ljudi koji su bakljom rušili svjetionike i zašto smo pali bez ispaljenog metka?

Otkad je ove Hrvatske, sve su vlade uz dva izuzetka bile HDZ-ove. SDP snosi dio odgovornosti, prije svega svojom nedosljednošću, udvaranjem desnici i lažnim obećanjima, poput onog da će istražiti afere oko privatizacije, no to ne mijenja činjenicu da je HDZ većinski krivac za sadašnje stanje kada smo po svim parametrima na samom dnu EU. To, naravno, ne bi bilo moguće da nisu imali uvijek gromoglasnu podršku Crkve i neiscrpna financijska sredstva stečena rasprodajom javnih poduzeća koja su im služila kao bankomati. Sjetimo se samo INA-e.

Da zavrtimo malo atlas – kako doživljavaš prostor i narode bivše Jugoslavije, hoće li biti tu mjesta za nas?

Trebamo se tržati skupa, mi smo susjedi, imamo zajedničku povijest koja nije uvijek bila najaveselija, da se blago izrazim, ali mi jesmo i ostat ćemo susjedi. Nešto loše što se desi našem susjedu loše će se i na nas reflektirati. Čisto s ljudskog stajališta, gdje god dođem, stalno ponavlajm da imamo puno više sličnosti nego onog što nas dijeli.

Ima li na ovim prostorima više lijepih stvari ili ipak više mržnje za još bar dva tri rata?

Imamo jako puno potencijala, imamo fantastične sposobne mlade ljude, ali imamo isto tako jako puno glasača koji su zaraženi apatijom i malodošnošću. Oni konstantno zaokružuju iste, i, naravno, dobijaju i iste rezulate. Nadam se da će ova moja platforma to promijeniti i da će nam društvo krenuti ka ozdravljenju. To je moja svijetla intencija. Iako su me svi upozoravali da ću se razočarati, da ću iz toga izaći pognute glave, te da se trebam manuti ćorava posla, mišljenja sam da je uvijek bolje pokušati, a ne uvijek glumiti samo dežurnog kroničara situacije. Apatija je na neki način uvijek i najlakša obrana od razočarenja, ali ne i rješenje.

Trebamo li ipak biti malo luđi da uspjemo reći zbogom tjeskobo?

Da, zato ovim našim akcijama pokušavamo pokrenuti ljude, zaraziti ih optimizmom. Evo napisao sam i jednu pjesmu – Sretni ljudi, koja baš pjeva o tome da trebamo izaći iz tog kružnog toka jer konačno imamo stranku koju možete zaokružiti, ne morate više birati manje zlo, niti vaš glas bit bačen jer po svim istraživanjima ulazimo u Sabor.

Pitanje vezano uz vaš muzički stil – mnogim se vašim fanovima čini da više ne vrijedi ona fur immer punk. Je li to tačno?

Mislim da smo mi i dalje prvenstveno punk bend. Naravno da smo se nakon prvih par albuma razvijali dalje, i svirački i tekstualno i u svakom drugom pogledu. No, razumijem ljude koji bi na koncertima htjeli čuti naše stare pjesme. Ja već 30 godina pjevam u Hladnom pivu i neke mi pjesme više ne „stoje“. Ne mogu više pjevati kako pijem u parku bambus, kad to više ne činim. Želim da pjesme prate mene i da se u svakom trunutku dobro osjećam na bini. Nisam nikad ni drogiran ni pijan na bini, nego sam putpuno trijezan. Kad si tako trijezan, moraju ti pjesme pristajati da ne moraš pribjegavati bilo kakvim pomoćnim sredstvima. Želim se osjećati dobro sa pjesmama koje tumačim i zato svakim albumom dobivamo neke nove fanove.

Da li bi punk preporučio mladima i zašto je punk bio tvoj izbor?

Punk je način da se s najmanje muzičkog znanja nešto kaže i dobar je zato što je najkraći put od srca do mozga. Kao neukom muzičaru meni je to bio jedini put. Bilo bi mi draže da jednog dana moje dijete sluša punk muziku ili bilo koju angažiranu muziku koja ima neku dodirnu točku s njegovim stvarnim životom. Ako se odluči na nešto drugo i zabrije na jazz, sve je OK. Sve dok nije turbo folk, pristajem na sve.

Možeš li zajedno sa svojom političkom platformom biti dobitnik, glavni lik i potencijalni pobjednik?

Da, vjerujem da možemo. Totalno smo nekako zaneseni idejom da ćemo uspjeti iznenaditi i udariti s te lijeve strane, te osvježiti dosta učmalu i mračnu političku scenu.

I za odjavu programa koju poruku želiš poslati glasačima, na što ljudi trebaju staviti fokus pri odabiru?

Nek’ se ne daju voditi manipulacijom straha, nek’ razmišljaju o tome gdje ih je dovela sadašnja politika HDZ-a sa svim svojim verzijama. Danas imamo „HDZ sa sakramentima“ i malo desniji HDZ koji vodi bivši HDZ-ovac. S druge strane imamo impotentni SDP koji nam je bezbroj puta pokazao da će stranački interes uvijek staviti ispred javnog. Zadnji puta nakon potresa kad je digao ruku za raspuštanje Sabora. Glasačima bih poručio da se vode onom Einsteinovom: „Glupost je kad ponavljaš isti postupak, a očekuješ drugačiji rezultat“.