Na primjereno spektakularan način, u medijima su objavljene visine plaća vodećih domaćih menadžera.
Snobovski nastrojeni tisak time je izazvao pojačano lučenje sline kod malograđanskog dijela čitateljstva te bijesno škrgutanje zubima u većeg dijela naroda. Pod egidom otvorenosti prema javnosti, u kapitalističkom svijetu – kao oličenje «poštene» poslovne komunikacije – uobičajeno je objavljivanje mastodontskih prihoda čelnika vodećih kompanija.
Pri tome je očito manje važno koliko je uopće pošteno postojanje ovakvih bezobrazno preplaćenih poslova, te koliko je dubok nesrazmjer u prihodima između poslovne elite i ostatka stanovništva. Tako se primjerice većinski vlasnik i direktor Atlantic grupe Emil Tedeschi, opterećen napornim djelatnostima i svakodnevnim brigama, uopće ne srami podatka da je na čelu ove liste sa 87.900 kuna neto mjesečne plaće. Tedeschi je također zaradio 10,4 milijuna kuna dividende i menadžerski bonus od 2,7 milijuna kuna, pa mu redovita plaća zapravo dođe tek kao stanoviti džeparac. Kad tome dodamo druge poslove vodećih menadžera – neprestano jurcanje po poslovnim konferencijama, sastanke s predstavnicima Vlade i stalni kontakt s nadasve slobodnim tiskom, usmjeren na preobražaju Hrvatske u raj za najkrupnije kapitaliste – nije niti čudo da se na drugome mjestu nalazi Ivica Mudrinić, predsjednik uprave Hrvatskog telekoma. Mudrinić od Tedeschija zarađuje 4.500 kuna manje, uz 666.200 kn bonusa. Na listi najplaćenijih također slijede troje menadžera HT-a. Podsjećamo da je godine 2002. ova tvrtka brojala 11.300 radnika, dok će 2014. po službenom planu, imati tek 5.000 zaposlenika, što govori da je rezanje broja zaposlenih isključivo u funkciji gomilanja ekstraprofita i bogaćenja pojedinaca.
Kako bi amortizirao bijes potlačenih masa, propagadni tisak u isto vrijeme amortizira ogromne visine plaća podatkom da su menadžeri na osnovu kriznog i ostalih poreza u proračun uplatili poprilično goleme svote – na čemu bismo im imali biti duboko i ponizno zahvalni. U ovom svijetu spektakla, čini se da više nitko nema vremena niti interesa za objavljivanje sve brutalnijih podataka iz klasične sindikalne košarice, pa ćemo se malo pozabaviti njima. Osnovni životni troškovi četveročlane obitelji, majke, oca i dvoje školske djece za travanj iznosili su 6.665 kuna, a prosječna neto plaća koja pokriva tek 78% košarice iznosila je 5.342 kune. Za ishranu odlazi 40% troškova, kako su izračunali u Nezavisnom hrvatskom sindikatu.
Kada bi bili uračunati prosječni troškovi podstanarske mjesečne stanarine od 1.840 kuna – košarica bi prosječnom plaćom bila pokrivena tek s 61,46%. Prilično porazno zvuči podatak da sindikalna košarica, u stavci mjesečnih izdataka za kulturu, podrazumijeva tek jedan zajednički odlazak u kino, jedan mjesečni časopis i kupovanje jednih dnevnih novina. Ovakve egzistencijalne teškoće izgledaju kao dječji vrtić prema onome što proživljavaju umirovljenici: 2.160 kuna iznosi prosječna mirovina, dok košarica za dvoje umirovljenika stoji 3.600 kn.
Propulzivni menadžeri nemaju ovakvih briga, kao što ih ne brine niti kreditna zaduženost, nova kategorija iz domene socijalne katastrofe koju sindikati izračunavaju unatrag zadnjih nekoliko godina: 17,5 prosječnih neto plaća iznosi zaduženost po zaposlenim stanovniku Hrvatske, tj. na jednog zaposlenog otpada više od 91.600 kuna kredita. Inozemni dug po stanovniku je 10.200 eura, a po zaposlenom stanovniku 36.000 eura. Prosječni radnik mora 9,5 godina raditi za skromni stan od 50 četvornih metara, pod uvjetom da uopće ne troši plaću. To je naravno posve nemoguće, kao i što sve virtuoznijom postaje mjesečna financijska akrobatika većine stanovništva. S izuzetkom zaslužnih menadžera, naravno.
