Komemoracija u povodu proboja logoraša u Jasenovcu, mislim, ona istinska koju su održali Savez antifašista, Antifašistička liga i Srpsko narodno vijeće u subotu 22. aprila (Židovi na nju nisu mogli doći na šabat pa je održavaju u ponedjeljak 24. aprila, a Romi se, pak, drže uz vlast, onu istu Plenovićevu vlast kojoj treba godinu dana rada „eksperata“ da joj se pojasni što znači i što predstavlja ustaški pozdrav „Za dom – spremni“) meni je, a toga istoga sam dana pustio suzu i na pravoslavnoj liturgiji u Mlaki, rasparala srce. Bio je to pretežak dan koji je završio na još teži način, gledanjem izuzetno bolnog ali važnog filma „Zaveštanje“ o sudbini djece s Kozare, premjerno prikazanog u amfiteatru pravoslavne gimnazije na Svetom Duhu u Zagrebu.
Ova kolumna ima samo jedan cilj: potaknuti vas da razmislite jesmo li sposobni vrednovati, osjetiti ili ćutiti ogromnu bol koja živi u drugim ljudima: u onima koji su na bilo koji način povezani s tragedijama koje su se dogodile na južnoslavenskim prostorima.
Jer, ja vam ovo moram kao teolog kazati: tko ne zna pojmiti bol drugoga, tko ne zna pokazati suosjećanje i solidarnost, taj se sasvim sigurno ne zna moliti Bogu i u potpunosti tu molitvu promašuje. Ne znam da li Bog može čuti takvu molitvu. Dira li ga.
Hajde da vam ovo pitanje pojasnim kroz aktualnu temu.
U Požegi se u četvrtak 20. i u petak 21. travnja održala četvrta po redu sjednica mješovito katoličko-pravoslavne Komisije koja ima zadatak donijeti pred Papom zaključke o djelovanju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca prije, za trajanje i nakon Drugog svjetskog rata. Tema ove sjednice koju je kao ekumenski i inače dijaloški raspoložen biskup, domaćin mons. Antun Škvorčević, trebao učiniti što manje napetom jest Stepinčev odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Srbima za vrijeme trajanja tzv. Nezavisne Države Hrvatske.
Kako sam saznao, izuzetnu je pažnju izazvalo predavanje (za ovu priliku dopunjeno) dr. Radmile Radić sa Instituta za noviju istoriju Srbije u Beogradu (doktorirala je 1992. dizertacijom „Država i vjerske zajednice u NR Srbiji 1945. – 1953.“) koje je već održala pred katoličkim biskupima, teolozima i povjesničarima na temu Stepinca.
[pullquote]Veliko pitanje i nakon 4. susreta mješovite Komisije o Stepincu, održanog 20. i 21. aprila u Slavonskoj Požegi, ostaje: Da li se uzdizanjem Stepinčeva antikomunizma i položaja komunističke žrtve pokušava prikriti, odnosno skrenuti pažnja sa stvarne priče iz Drugog svjetskog rata?[/pullquote]
Pošto postoji dogovor članova Komisije i gostiju da se ne komentiraju istupi sa sjednica Komisije, moram se referirati na zaključke predavanja dr. Radmile Radić sa znanstvenog skupa „Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća“, koji je održan u Zagrebu 23. i 24. studenog 2015. i uzimam u obzir njene zaključke da je „Alojzije Stepinac bio antikomunist, protivnik Jugoslavije, te bilo kog oblika zajedničkog života sa Srbima i pravoslavljem“. Da je „branio u prvom redu interese Rimokatoličke crkve i hrvatske nacije, ali i da je bio vrhovni crkveni velikodostojnik u državi u kojoj su se dogodila ubistva i progoni stotina hiljada ljudi i koji je propustio da to javno osudi i da se jasno i principijelno odredi kao protivnik ustaškog režima, onako kako će to kasnije učiniti u odnosu na komunistički režim“.
Ključnim se čini da je na raspravi u Požegi bilo pitanje da li je antikomunizmom i brigom za interese crkve i nacije tijekom Drugog svjetskog rata moguće umanjivati Stepinčevu odgovornost „za ćutanje o zločinima koji su se dogodili u NDH“, pak, i ovo: da li se uzdizanjem njegovog antikomunizma i položaja komunističke žrtve „pokušava prikriti, odnosno skrenuti pažnja sa stvarne priče iz Drugog svjetskog rata“.
Kako bi se na ova pitanja moglo odgovoriti, sasvim sigurno ne samo nakon susreta u Požegi nego tijekom cijelog rada Komisije, od izuzetne je važnosti da predstavnik Svete Stolice i moderator Komisije, francuski redovnik o. Bernard Ardura ispuni zadanu riječ i omogući srpskim istražiteljima uvid u sve zatražene dokumente i arhive Svete Stolice.
A riječ je o fundamentalnim stvarima jer se tiču temeljnih primjedbi koje su na račun Stepinca, najprije papi Benediktu XVI. (koji je to pismo ignorirao), a zatim papi Franji iznjeli članovi Svetog sinoda SPC-a (nakon čega je papa Franjo stopirao Stepinčevu kanonizaciju i predložio osnivanje Komisije).
I tu leži problem jer, kako saznajem, izgleda da o. Ardura provodi tihi bojkot i onemogućava dobronamjernim istražiteljima i pojedinim dužnosnicima vatikanskih arhiva da pristupe vrlo važnim dokumentima (neki su kazali da se nalaze „između čekića i nakovlja“, da su onemogućeni).
Takvi su dokumenti npr. pismohrana papina legata u NDH, opata Ramira Marconea (koji je živio na Kaptolu zajedno sa Stepincem), osobito njegovi izvještaji Državnom tajniku Svete Stolice. Na primjer, srpska je strana dobila nekim kanalima dokument iz arhive kardinala Luigija Maglionea u kojem se kaže da je iz NDH (dio Hrvatske) potjerano preko stotinu pravoslavnih svećenika te da je to donijelo „povoljan učinak“ jer se nakon toga pravoslavni vjernici lakše i brže odlučuju za prijelaz u Katoličku Crkvu.
Podrazumijeva se da takvo nešto, i sve što bi bilo nepovoljno po Stepinca i po Katoličku Crkvu, treba provjeriti i u potpunosti razbistriti da se zna je li ustaška politika masovnog pokatoličenja imala ili nije imala podršku Svete Stolice, odnosno do koje je zaista mjere imala odobravanje, trpljenje kao nužno zlo (dok traje ludilo rata) ili osudu od strane Stepinca.
Elem, u mnoge druge arhive će trebati zaviriti poput one kardinala Eugène Tisseranta za kojeg postoji opravdana sumnja da je bio ključni vatikanski operativac (u dogovorima s argentinskim kardinalom Antoniom Caggianom) u prebacivanju ustaša i nacista iz Europe u Južnu Ameriku nakon rata, itd.
Hoće se kazati: mogu srpski historičari do savršenstva prikazati drugu stranu predmeta, i pritom briljirati, ali bez dubokog uvida u vatikanske arhive, sve će ostati manje-više kao dobra predstava, a članovi Komisije kojima je stalo do istine će hodati u mraku.
Iz tog razloga, kako saznajem, srpska je strana u Požegi zaoštrila diskurs i pokazala je stanovito negodovanje politikom o. Ardura. Ne pomogne li to, nastavili se ili čak produbi bojkot, srpskim članovima Komisije, zaključujem, neće ostati drugi izlaz nego se izravno obratiti Papi, a to ne bi moglo proći bez međunarodnog skandala i novih rana i podjela.
Istina treba doći na vidjelo. Član hrvatskog djela Komisije dr. Jure Krišto priznaje da je Stepinac o Srbima i srpskom pravoslavlju izrekao (zapisao) „vrlo opore riječi“ te da se nije sustezao Državnom tajniku kardinalu Maglioneu napisati kako„Srbi neće prestati optuživati niti mrziti Katoličku Crkvu, bez obzira kakvo će držanje Crkve prema njima bit“. Napisao mu je također:„Katolička Crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan došla pod srpsku vlast“.
Sve to treba ispitati, arhive otvoriti i sve treba raščistiti.
Pitali su me više puta kolege novinari mislim li da će u Vatikanu ispuniti obavezu. Moraju, obećali su.
[pullquote]Dakle, pretpostavimo da se to dogodi, da jedna i druga strana budu „zadovoljne “raspravom, je li se postiže cilj? Ne. Znate li zašto ne? Jer bi cilj rada Komisije, kako je to zamislio papa Franjo i kako je Državni tajnik Pietro Parolin pojasnio članovima hrvatskog episkopata u pismu predsjedniku HBK Želimiru Puljiću – da se postigne duhovno stanje koje bi omogućili „zajedničko čitanje povijesti“, „čišćenje memorije“ i „pomirenje“.[/pullquote]
Pretpostavimo da sve odjednom krene kako treba, da rasprave budu iskrene, da se konačno počne raditi na temelju dokumenata. Inače, u potpunosti sam siguran da je sve ovo što se događa u prvoj godini rada Komisije tek uvodnoga karaktera, naime, tek se „otvaraju“ teme, te sam siguran da će na jesen krenuti pravi posao jer srpska strana neće prihvatiti da Komisija završi radom, kako priželjkuju katolici u njoj, samo komornom i neobaveznom pa i površnom raspravom, nego će od Pape zatražiti da se istinski uđe u predmet.
Dakle, pretpostavimo da se to dogodi, da jedna i druga strana „budu zadovoljne“ raspravom, je li se postiže cilj?
Ne.
Znate žašto ne? Jer bi cilj rada Komisije, kako je to zamislio papa Franjo i kako je Državni tajnik Pietro Parolin pojasnio članovima hrvatskog episkopata u pismu predsjedniku HBK Želimiru Puljiću, da se postigne duhovno stanje koje bi omogućilo „zajedničko čitanje povijesti“, „čišćenje memorije“ i „pomirenje“.
A to se ne može dogoditi bez empatije, bez sposobnost da se zaviri u golemu tugu drugoga, da ga se zagrli, a da se pritom na umu nemaju politički, nacionalni ili kojigod drugi interesi.
Recimo i ovako: može li i je li kardinal Josip Bozanić sposoban kao brata zagrliti episkopa pakračkog gospodina Jovana Ćulibrka i kazati da mu je žao što su ustaše skoro zaklali njegovu majku kada je bila malena?
Mogu li se ta dva čovjeka zagrliti kao braća i zajedno zaplakati?
Vraćao sam se iz Jasenovca iz Mlake u Zagreb, gledao sam pustu zemlju oko sebe, razmišljao sam o preostalim Srbima u tim krajevima i imao sam knedlu u grlu sve do sada. I neću je se riješiti tako skoro.
O Bože, daj nam milost da uđemo u cipele drugoga, da gledamo njegovim očima, da govorimo njegovim jezikom.
Naslovna fotografija: Jovica Drobnjak
