Bivša predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović uručila je 14. februara posmrtno dodijeljeno odlikovanje Velered predsjednika Republike Franje Tuđmana s lentom i Danicom zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću, ”kao izraz najvišeg priznanja Republike Hrvatske za izniman doprinos u promicanju hrvatskih državnih i nacionalnih interesa u zemlji i inozemstvu, posebice za promicanje državljanskog jedinstva i nacionalnog zajedništva, državotvornosti i duhovnih vrednota hrvatskog naroda”. Odlikovanje je u Uredu predsjednice preuzeo zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.

U prigodnom obraćanju predsjednica je istaknula da je ovo poseban dan za Zagrebačku nadbiskupiju kao i za cijelu ”Crkvu u Hrvata” (koja je nacionalistička sintagma par excellence, op. D.P.) jer se dodjelom ovoga Velereda kardinalu Franji Kuhariću ujedno izražava zahvalnost za sve što je Crkva kroz povijest učinila za opstojnost, napredak i duhovnu dobrobit hrvatskog naroda u domovini i diljem svijeta.

”Upravo je predsjednik Tuđman Katoličku crkvu držao ustanovom kojoj pripada stožerno mjesto u duhovnom oblikovanju pa i u održavanju hrvatskoga nacionalnog bića”, rekla je Grabar-Kitarović i počinila je herezu etnofiletizma (ona kaže da je katolkinja), otprilike kao i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović koji za novinsku agenciju France-Presse reče da je Crnoj Gori potrebno da ima “sopstvenu pravoslavnu crkvu kako bi učvrstila svoj nacionalni identitet”!

“Vođeni smo nespornom potrebom da usavršimo duhovnu, društvenu i državnu infrastrukturu kako bismo ojačali svijest građana o sopstvenom identitetu”, rekao je Đukanović koji je, kao i Grabar-Kitarović, religiološki nepismen čovjek. On, naime, zagovara crnogorski vjerski nacionalizam.

Pojasnimo pojam etnofiletizam. Na stranici “Upoznaj pravoslavlje” čitamo da se pravoslavlje stoljećima borilo s različitim herezama (krivovjerjima), odnosno učenjima koja su iskrivljavala kršćansku istinu objavljenu od Boga i unosila nered u Crkvu. Najmlađe od svih tih krivovjerja jest etnofiletizam, ili kraće filetizam, nastao u najnovije doba, a osuđen na carigradskom saboru 10. septembra 1872.

Etnofiletizam (grč. ethnos – narod, file – rod, pleme) jest vjerski nacionalizam, odnosno, stajalište u kojemu dolazi do miješanja, izjednačavanja ili poistovjećivanja vjere i nacije, Crkve i države. Za etnofiletizam, ideja nacije jest iznad ideje vjere. Crkva je tu u prvom redu kako bi služila pojedinoj naciji ili državi. Interesi nacije su ujedno i interesi vjere, a sudbina nacije je ujedno i sudbina Crkve. Pripadnost Crkvi je istodobno i pripadnost određenoj naciji.

Rekao je Đukanović da bi u Crnoj Gori trebala postojati autonomna Crnogorska pravoslavna crkva koja bi okupila sve pravoslavne vjernike, ”kako pripadnike srpske, tako i pripadnike crnogorske nacionalnosti”. To da državna vlast ”gradi Crkvu”, kao instituciju, u 21. stoljeću, teško je neznanje. To da jedan državni vladar koji pretendira uvesti svoju zemlju u Europsku uniju ne zna za odvajanje državnih i crkvenih poslova ravno je izjavi Kolinde Grabar-Kitarović, više puta ponovljene, od Švicarske do Australije, da je Hrvatska bila članica Varšavskog pakta!

Ne bih ipak želio potrošiti cijeli ovaj prostor u ponavljanu stranica jedne pročitane knjige, ona o Kolindinoj temeljitoj političkoj i religioznoj neobaviještenosti (znate ono: da je Hrvatska bila članica Varšavskog pakta i da je u Nazaretu rođeno kršćanstvo!) i činu da se časnog kardinala Kuharića nagrdi odlikovanjem koje nosi ime sudionika Udruženog zločinačkog pothvata (Haška presuda hercegovačkoj šestorci).

Ne bih ni želio obeshrabriti don Mila koji je pod stare dane odlučio prebaciti se na posao patrijarha (valjalo bi najprije da se krsti). Neka se zamonaši pa da vidimo. Meni je važnije danas upozoriti na strašniju stvar od toga. Kazat ću nešto o užasavajućem govoru kardinala Josipa Bozanića toga dana na Pantovčaku.

Bozanić je među ostalim rekao: ”Danas su se dvojica Franja, kako su o njima ljudi rado govorili i promatrali ih poput dvaju stupova, susrela u simbolici odličja (…) smatram da je ta Vaša gesta, poštovana gospođo predsjednice, izniman znak za našu sadašnjost. Simboli su sažetci života, poticaji za nadanja, osvještenje vrednota i učvršćenje identiteta. Kada su istinski, simboli su najjača stvarnost, važni za život zajednica i naroda. Kada se njih dokida, narod se ostavlja u nesigurnosti; prepušten je hiru povijesnih događanja, oslabljenih korijena i nejasnih ciljeva”.

Zagrebački nadbiskup koji nedostojno sjedi na Kuharićevoj stolici je dodao: ”Ta gesta je poticajna za sve nas, da bismo se još više nesebično ugrađivali u rast domovine Hrvatske onakvom ljubavlju kakvoj nas uči Krist Gospodin. Vjerujem da hrvatski ljudi osjećaju u svome srcu da su dio ovoga odlikovanja i da ga i oni, po Vašim rukama, očituju kardinalu Kuhariću kao svoju zahvalu. Mislim pritom posebno na sve koji su dio one žrtve za Domovinu, od koje Hrvatska živi, a to su prije svih hrvatski branitelji”. Ovakvu ekleziološku kupusariju je Bozanić već izlanuo, na propovijedi u Bleiburgu 13. maja 2007. kada se proglasio ”biskupom Crkve hrvatskog naroda”. Takvo nešto ne postoji! Ispravio sam ga odmah, a on je ispravak uzeo k znanju, barem u izdanjima svojih sabranih propovijedi.

Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom ili pravoslavlje sa srpstvom ili crnogorskom nacijom. Ne može se govoriti da je Katolička crkva isto što i hrvatski narod ili SPC isto što i srpski narod, pa tako ne bi trebala postojati ni Crnogorska pravoslavna crkva

Pojasnit ću: nijedan narod ne može sebi anektirati Crkvu, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa, bilo tako da se odrekne tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve. U svakom slučaju, kad se nešto takvo pojavi ili kad se nešto takvo tvrdi, u pitanju je zapravo jedna velika zbrka. Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom ili pravoslavlje sa srpstvom ili crnogorskom nacijom. Ne može se govoriti da je Katolička crkva isto što i hrvatski narod ili SPC isto što i srpski narod, pa tako ne bi trebala postojati ni Crnogorska pravoslavna crkva.

Vi kažete da postoji Ruska pravoslavna crkva? Ja vam kažem da to ne postoji. Postoji Moskovska patrijaršija. Pa bi u neko doba kada se vrati pamet i kada se ispravno bude tumačila ekleziologija valjalo vratiti naziv Pećka patrijaršija i u njoj bi bile sve eparhije/mitropolije: od beogradske, preko crnogorsko-primorske do zagrebačko-ljubljanske i tako dalje.

Rješenje nisu nacionalne crkve ili crkve s nacionalnim predznakom. Ja ne osporavam onim Crnogorcima koji bi željeli napraviti raskol, vlastitu crkvu (Dedeića, nekad vatrenog Miloševićevog Srbina, i njegovu skupinu ne nazivamo crkvom, to je cirkus), ali zna se u pravoslavlju kako se stvara Crkva (to sam već ranije pojasnio, u svakom slučaju ne na tuđoj imovini, kako planira Đukanovićeva klika, a svakako s vlastitim svećenstvom i vlastitom, sada nepostojećom, hijerarhijom!).

To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti. Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje. Kršćanstvo je, kako je tumačio naš profesor fra Tomislav Janko Šagi-Bunić, jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se očituje svijetu kao unicum – narod Božji.

Kolinda Grabar-Kitarović, Milo Đukanović i Josip Bozanić uzimaju kršćanstvo kao polazište nacionalizma ili kao komponentu patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti. Oni su braća po etnofiletizmu

Pa makar ostao sam samcat u ovim stvarima: da Đukanović provodi nasilje nad vjernicima pravoslavnima i njihovom crkvom ili da je Alojzije Stepinac većinu zala odšutio da bi nešto kasnije progovorio, a osobito kada je i posljednjoj budali u Zagrebu bilo jasno da je stvar s ustašama i njemačkim patronima jedna propala avantura, premda mnogi u enklavama hrvatske uskogrudnosti svršavaju na spomen Stepinca jer je bio za državu, bez obzira na to kakva ona bila (a meni nije svejedno ni kakva će biti Crna Gora ako neće biti demokratska i uljudna), ja neću odstupiti.

Kolinda Grabar-Kitarović, Milo Đukanović i Josip Bozanić uzimaju kršćanstvo kao polazište nacionalizma ili kao komponentu patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti. Oni su braća po etnofiletizmu. Dapače, to može postati temeljem fanatizma koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragedijom, pa čak katastrofom. Što se je i svima nama na Balkanu dogodilo. Pak uspoređivati Franju Kuharića i Franju Tuđmana je svinjarija. Hraknulo se na kreposnog kardinala. Premda, istini za volju, drugačije i nije mogao završiti predsjedničin mandat nego još jednim skandalom.