Proslava 800. godišnjice autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve se nekako poklopila s dvjema važnim stvarima u mom životu: obilježavanje 40 godina novinarskog rada i upis doktorskog studija na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, tako da će ova kolumna biti u znaku tog mog ekumenskog kursa: da novinarstvo i akademsko unaprjeđivanje ostanu u duhu koji me pokreće.

Prve korake u novinarstvu učinio sam koncem septembra 1979., u dobi od tek napunjenih 17 godina, na televizijskom Canalu 9 patagonijskog grada Comodoro Rivadavia. Znači, u ovom sam poslu okruglo 40 godina. Neki će možda pamtiti one moje emisije ponedjeljkom ”In medias res” koje su krenule koncem ožujka 1992. na OTV-u zahvaljujući susretljivosti Romana Bolkovića. Od tada, od početka tog angažmana na OTV-u (tada sam pisao i za Kanu i za Glas Koncila, zatim će doći Nedjeljna Dalmacija, pa Globus, pa hrpa drugih medija), živim isključivo od onoga što produciram kao novinar, odnosno od nekih srodnih poslova kao što su knjige (napisane ili uređene), analize, seminari… Prije toga, od 1979. do 1992. sam zarađivao na druge načine, novinarstvo mi nije bila glavna preokupacija (bilo je tu i onih šest godina što samostana, što bogoslovije, pa ratna epizoda, znate već), ali otkako me tadašnji profesor književnosti Pablo Štrukelj (porijeklom Slovenac) izabrao u malu skupinu mladića da radimo na lokalnoj/regionalnoj televiziji (bio sam tada u četvrtom od šest razreda moje srednje tehničke škole), ja živim uvjeren da je novinarstvo ono u čemu najbolje plivam. Hoće li se to promijeniti – ne znam. Tako je kako je.

I kada sam radio kratke izlete u politiku (s Vladom Gotovcem, Ivom Josipovićem i don Ivanom Grubišićem), polazište mi je bila moja struka. Kada pišem ili uređujem knjige, činim to na temelju mojih novinarskih spoznaja i vještina. Znatiželjan sam jer sam novinar. Ili obratno. Elem, ovih dana pak postao sam svjestan da se novinarstvom bavim puna četiri desetljeća. Da sam rekao: ne, hvala, želim biti član te i te franjevačke provincije u Argentini, tko zna, možda bih danas ipak bio svećenik, zaposlen među Indijancima i argentinskom sirotinjom, povremeno angažiran i među tamošnjim Hrvatima, ne samo koncentriranima u Buenos Airesu već i razbacanima po cijeloj Argentini. Ali ja sam rekao: u redu, idem u Europu, u Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku. I služim društvu kao novinar, povremeno i kao aktivist u nevladinim i u nekim političkim organizacijama i inicijativama. Tako sam se opredijelio i da suštinski, isključivo mojom odlukom, zavičajno, egzistencijalno ako baš želite, (p)ostanem Hrvatom, a ne samo zato što su to od mene tražili tata i mama, odnosno djedovi. I da prva asocijacija na moje ime bude – novinarstvo. I zato sam se, 30 i kusur godina nakon što sam stigao iz Argentine (maj 1989.) i nakon što pokušavam biti Hrvatom na argentinski način, našao u prilici da sumiram i da zaključim što sam ja to postigao ovdje kao novinar. Odnosno, bolje od toga: da vidimo obavljam li ovaj posao časno i pošteno.

U pjesmi ”Život na licu mjesta” poljska dobitnica Nobelove nagrade za književnost Wisława Szymborska napisala je stvari kojima se vrlo rado vraćam: da se život odvija na licu mjesta, da je ono predstava bez probe, tijelo bez mjere, glava bez razmišljanja, spoticanje na svakom koraku s nepoznatim stvarima, amaterski instinkt, sretne okolnosti koje osjećamo kao okrutne, žalosne posljedice naših naglosti, trema koja, objašnjavajući nas, još nas više ponižava, teško podnošljiv nametnut tempo akcije, redoslijed nepovratnih riječi i pokreta, improviziranje.

Pred vama je, dakle, još jedan pokušaj da pišem o sebi, ali i o fragmentima najuzvišenijeg poziva koji prepoznajem: poziva na jedinstvo koje uopće nije tako teško postići kako bi se moglo činiti. Ova moja uloga novinara je i to – poziv na jedinstvo, počevši od mojega vlastitog: Argentinca i Hrvata

Pred vama je, dakle, još jedan pokušaj da pišem o sebi, ali i o fragmentima najuzvišenijeg poziva koji prepoznajem: poziva na jedinstvo koje uopće nije tako teško postići kako bi se moglo činiti. Ova moja uloga novinara je i to – poziv na jedinstvo, počevši od mojega vlastitog: Argentinca i Hrvata. Ove kolumne traže iskrenost, razgolićavanje, provjeru naših (navodno) nezamjenjivih uloga loše pripremljenih za počast životu. Identitet pretpostavlja da možda ne znamo koju ulogu igramo, da tek otkrivamo o čemu govori kazališni komad i da ćemo to odgonetnuti tek na sceni. Ova je kolumna, među inim formama koje prakticiram, moja scena. Danas, zapravo i sutra i svaki čas kada se odvažimo, imamo premijeru i varljiva je misao da je svaki tekst samo površan ispit naše autentičnosti održan u nekakvoj provizornosti, u neznanju o kojem svjedoči pitanje: Koliko ćemo trajati? Hoće li nas prepoznati drugi? To je nebitno.

Teme kojima sam se ovdje bavio najavljene su već davno i što god da učinimo, kako god da ispunimo život, on će se pretvoriti zauvijek u ono što smo učinili, što jesmo i što ćemo biti. Pišem, dakle, kolumnu koja želi otkriti smisao, koja kao vjetar mora otjerati svaku sumnju da sam promašio. Zadivljujuće je i tako jednostavno da nema drugih putova osim putova dolaska, tu gdje se prepoznajemo i odakle krećemo na pučinu jedinstva. Kao da smo oduvijek samo odlazili na taj otok na kojem se sve razjašnjava i na kojem je moguće stajati na temeljima dokaza o nama samima.

Naš svijet nije siromašan u detaljima, a znamo biti tako dosadni, tako nenadahnuti, tako predvidljivi. Možda stoga što sebi i drugima ne priznajemo pravo na različitost, što je preduvjet za utvrđivanje identiteta. Idemo, dakle, k tomu. Dok nam glave nisu odrubljene, jer neki opet stadoše oštriti sjekire kojima će osigurati opstojnost monizma u kojem se kao prasci veselo valjaju. Idemo dok nas nisu ušutkali oni koji govore ”mržnja”, ”mržnja” (to su, recimo, ovi koji u dušama oštre noževe, a usnama traže od Milorada Pupovca da se legitimira kao rodoljub!), dakle, premda su im lica iskrivljena u grimasama ljubavne ekstaze, kao Kolindi Grabar-Kitarović na festivalu kajkavske popevke (koji je to pak fejk izvela!).

Religija ili nereligija, samo kleknimo jedni pred drugima i hajdemo. Domovina ili ne domovina, samo okusimo zemlju pod nogama i dajmo se u trk. Ulovimo li dobro i pravednost na početku, jurit ćemo neuhvatljivi u bratstvo. Jer vjerujem da se i u gomili možemo prepoznati i držati za riječ. Živimo, vjerujem, u stanovitom vremenu apsurda, jer koliko se god tvrdilo da znamo tko smo, toliko osjećamo da te tvrdnje predstavljaju punjenje rupa i pukotina, mnogo njih. Primjerice, tko se uvodi u građansko društvo, taj se prethodno mora reducirati na radnu snagu, na volju učenja, na dugo pripravljanje i pripremanje zrelog čovjeka osposobljenog da stvara i zagovara opće dobro, čega nema bez poštovanje autonomije drugoga. A znamo li ga? Ne. Pred nama uglavnom stoje rupe. A i mi smo za njih praznine koje treba ispuniti. Ali različitostima, jezikom opažanja, strategijom antistereotipa.

Tko to ne shvaća, ne može dokučiti zašto sam Hrvat na argentinski način, koliko toga argentinskog ima u meni ili zašto sam se uopće i kako uspio usuglasiti i dostići harmoniju mojih identiteta. Zbog čega ili odakle crpim snagu da ostanem ustrajan u razotkrivanju društvenih zala, barem onih koje kao teolog prepoznajem. Naime, služim se testamentom Josepha Pulitzera koji je sastavljen 1907., (bio je to osnivač jedne od ponajboljih američkih tiskovina – ”Saint Louis Post Dispatch” i po njemu, Pulitzeru, se zove glasovita američka novinska nagrada), koji novinarima toga lista reče, da ga parafraziram, otprilike ovako: da se mi novinari uvijek moramo boriti za napredak i reforme, za uljuđenu, građansku i europsku Hrvatsku i regiju tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, da svoj novinarski rad ne stavimo u interes političkih moćnika, da se uvijek suprotstavimo privilegijama, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane empatija prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti nego oslobađanjem od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje neovisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.

Trebamo se okrenuti našem cilju: nastojati i pokušati vratiti dignitet novinarskom poslu koji je na tako lošem glasu. Ako bismo prešutjeli da je Hrvatska u blokadi, navlastito moralnoj, promašili bismo, jer nam je zadano uvijek se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj novinarski angažman izvan svakog partikularnog interesa

Treba raskrinkati laž i širiti prostor istine. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine. Ali istina ne znači tek puka točnost, suglasnost. Ona se ne može konstruirati i njome se ne smije manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja ne obuhvaćaju stvarnost u punoći njenih silnica javlja se potreba za obrazlaganjem i za utemeljenjem. Pitanje istine ne može se ignorirati, a novinar stoji pred imperativom da se s njom uvijek iznova suočava. Trebamo se okrenuti našem cilju: nastojati i pokušati vratiti dignitet novinarskom poslu koji je na tako lošem glasu. Ako bismo prešutjeli da je Hrvatska u blokadi, navlastito moralnoj, promašili bismo, jer nam je zadano uvijek se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj novinarski angažman izvan svakog partikularnog interesa.

Ono najvažnije što imam reći je da sam želio postati slobodan čovjek. Slobodan od svake mržnje i od te silne povijesti kojom su me opteretili. Otvoren prema drugima baš kao i papa Franjo. Mislim da sam u tomu uspio. Sada, kada svodim račune, mogu sam sebi reći: da, Drago, ti si barem u ovom uspio. Premda primam uvrede i prijetnje, što znači da ima sugrađana, makar bili hulje, koji se ne slažu sa mnom i mojim uvjerenjima.

Znate li koji mi je bio prvi novinarski zadatak? Predstaviti u televizijskoj emisiji, u koju sam dospio zbog dobrih ocjena i kvalitetne dikcije, život i djelo znamenitog penjača, fotografa, geografa i svećenika koji je prvi prošao kroz sve kanale Ognjene Zemlje i prvi se popeo na sve njene vrhove kako bi napravio cjelovitu kartografiju. No, više od toga, salezijanac Alberto Maria de Agostini (1883.-1960.) posvetio je dobar dio života spašavanju domorodačkog plemena Onas (izvorno Selk’nam) od nestanka, nakon što su rijetki preživjeli genocid početkom 20. stoljeća. Posljednja pripadnica plemena umrijet će 1999. Preostali su se u potpunosti pomiješali i asimilirali.

Je li to bila Božja ruka da moj prvi zadatak bude vezan uz djelo pravde i mira? Tako se čini. Kada bih sada umro, želim da se zapamti kako sam kroz 40 godina zagovarao pravdu i mir, pa tako ne mogu prešutjeti da je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u subotu, 14. septembra, u Zrinu (nikako u duhu 25. godišnjice posjete pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i njegova glasovita govora na zagrebačkom hipodromu, o čemu sam ranije pisao) lagao i još jednom predstavio ustaše kao nedužne rodoljube. Da, upravo tako. Kazao je da su partizani 9. septembra 1943. samo tako, bez povoda, iz mržnje prema svemu hrvatskom napali selo Zrin, razorili ga i pobili trećinu stanovnika. Zašto kažem da je Bozanić lagao? Zato što, kao i neoustaški raspoložen domaćin, sisački biskup Vlado Košić ne želi priznati da su od aprila 1941. ustaše iz Zrina, poznate zbog krvoločnosti, vršili zulum u srpskim selima Banije, ubijali i palili gdje god su stigli, sve dok partizani, među kojima je bilo i Hrvata i Srba, nisu ojačali dovoljno da savladaju ustašku posadu Zrina. Bio je rat i zlo osuđujemo. Osuđujem zločin jer je sigurno bilo Zrinjana koji nisu zaslužili kaznu smrti (ne govorim o onima koji su pali u borbi ustaša i partizana, ti su dobili ono što su zagovarali). Ali se neću miriti s Bozanićevom niti ičijom drugom relativizacijom ustaških zločinaca, e da bi ta Bozanićeva sekta, ”Crkva u Hrvata”, ispala ”svetija”, ”nevinija”, ”pravednija” i potpuno ispravna u nastavku sotoniziranja partizanskih osloboditelja.
Umirovljeni lički biskup Mile Bogović, kojega ne podržavam jer je isto sklon nacionalizmu, ima jednu korektnu rečenicu koja glasi: ”Bio čovjek domobran, ustaša, partizan, četnik, fašist, komunist – on nikada i nigdje nije otpad, a smrću se gubi svaki razlog neprijateljstva i osvete”. S time se slažem. Apsolutno se slažem. Jer je to stav koji vodi u pravdu i u mir.

Crkva u čijem krilu kanim doktorirati ima razlog za slavlje. I ja slavim jer je to i moja Crkva, naime, meni je postojeća samo jedna Crkva – Kristova. Žao mi je što na svečanoj akademiji održanoj 8. oktobra u Sava centru nisu došle na vidjelo ekumenska i međureligijska dimenzija djelovanja svetog Save. Ali ja ću nastaviti u tom pravcu i pomicat ću dijalog i snošljivost. Želim, stoga, ovo: da mi u preostalom dijelu života, ma koliko on trajao, nikada ne manjka osjećaj za pravdu i za mir. Nisam se čestito držao 40 godina, što vođen idealima, što pokrenut stanovitim mazohizmom koji prati novinarski posao da bih sada pobudalio, štajaznam glasao za HDZ ili za KGK, odnosno Škoru, okrenuo leđa Srbima ili siromašnima, pak izdao vas, naše čitatelje.