U ponedjeljak, 2. marta ove godine otvorio se Arhiv Svete Stolice iz vremena pontifikata za mnoge spornog pape Pija XII. Simbolično je za otvaranje arhiva izabran dan kada je prije 81 godinu kardinal Pacelli izabran za papu. Konačno povjesničari iz cijeloga svijeta imaju pristup dokumentima (njih više od 1,3 milijuna) o Piju XII., papi od 1939. do 1958., kojeg mnogi optužuju da nije dovoljno učinio za spas Jevreja koje su progonili nacisti. Dostupni su dokumenti koji se odnose na 73 privatnih arhiva, 15 arhiva državnog tajništva, 21 arhiv rimskih kongregacija i kurijalnih ureda, tri arhiva Države Grada Vatikana i osam ostalih. Ukupno, dakle, 120 raznih fondova i serija, odnosno oko 20.000 arhivskih jedinica. Vatikanski arhiv može dnevno primiti po 60 istraživača.

Prve informacije su govorile da, unatoč činjenici da se već godinu dana znalo da se arhiv baš tada otvara, za ulazak i rad u istom nisu prijavili povjesničari iz Hrvatske, BiH ili Srbije (prijave su se primale od prošlog oktobra). Onda se saznalo da se jedan mladi povjesničar iz Zadra ipak prijavio, ali taj istraživač radi na predratnom razdoblju Pija XII, odnosno kardinala Pacellija. Pokušao sam saznati ima li prijavljenih historičara iz Srbije. Nisam dobio potvrdne informacije. Prije izbijanja pandemije u Italiji znalo se i to da su sva mjesta u arhivi bila rezervirana do kraja 2020. Naravno, zbog krize s koronavirusom sve će se odgoditi, arhiv sada, naravno, nije otvoren, odnosno bio je otvoren samo nekoliko dana.

Elem, o ovomu želim danas izvijestiti: konačno ćemo, kako koji povjesničar bude objavljivao pojedini rad, dobiti točne odgovore na otvorena pitanja toga pontifikata i na pitanja u vezi sa istim. Ponajprije se nas tiče sve ono što je u vezi sa obustavljenim procesom kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa i blaženika, kardinala Alojzija Stepinca. Na primer, mostarski biskup Ratko Perić tvrdi da Stepinac nije u maju 1943. tražio da papa Pio XII. prizna zloglasnu NDH. O tome piše i u knjizi posvećenoj Stepincu „Nada koja ne postiđuje”, objavljenoj prošle godine. Ali imamo i druge izvore/teze. Takva je knjiga američkog povjesničara hrvatskih korijena Joze Tomasevicha „Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945.”, djelo vrhunske znanstvene historiografije u kojem se ne piše hagiografski, kao što to radi biskup Perić, već se odvaja bitno od nebitnog tako da se u povijesne kontroverze unese red i jasnoću i da čitaocu omogući logične zaključke suočavajući ih s preciznom slikom događaja.

Ako bi se našao dodatni dokaz, neporeciv, da je Alojzije Stepinac sredinom 1943., nakon svih zala, nakon što je Himmler došao u Zagreb osvjedočiti se da je židovsko pitanje „riješeno”, i dalje zagovarao od Pape da prizna NDH, tada bi „prvorazredna misija” da se Stepinca proglasi svetim – propala

Zamislite pak ovo, kao radnu hipotezu, kao mogućnost: što bi se dogodilo kada bi se u arhivi Pija XII. pronašao dokaz koji bi opovrgnuo teoriju da su Stepincu famozno pismo Svetoj Stolici iz 1943. „podmetnuli djelatnici ustaške diplomacije u Rimu”? Pouzdano znam da se takvim dokumentom ipak izašlo tijekom rada mješovite pravoslavno-katoličke komisije (ali se traži potvrda, znam i tko to radi, u novootvorenom arhivu).
Dakle, maksimalno ću pojasniti: ako bi se našao dodatni dokaz, neporeciv, da je Alojzije Stepinac sredinom 1943., nakon svih zala, nakon što je Himmler došao u Zagreb osvjedočiti se da je židovsko pitanje „riješeno”, i dalje zagovarao od Pape da prizna NDH (Sveta Stolica to nikada nije učinila, u Zagrebu je imala legata, izaslanika, opata Ramira Marconea, pa će i njegova korespondencija s tadašnjim kardinalom Državnim tajnikom biti od osobita značenja!), tada bi „prvorazredna misija” da se Stepinca proglasi svetim propala. Za ustrajne, katkad i fanatične, odnosno nimalo ekumenske hrvatske (nad)biskupe i za postulatora Stepinčeve kauze bi se, narodnim jezikom, reklo da su prdnuli u čabar.

Ali, polako, ja ništa ne najavljujem, niti ovdje zaključujem, samo novinarski razmišljam. I to na temelju riječi pape Franje, koje dobro poznajem i još bolje pamtim. Osobito razumijem da je Papa zaustavio Stepinčevu kanonizaciju (pa i proces beatifikacije pape Pija XII.!) jer ima prigovor savjesti. Stvari nisu jasne, nisu dovoljno dokumentirane, odnosno dokumenti nisu adekvatno proučeni i treba to sada učiniti. Trajno treba raditi. Evo, nedavno je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranjen doktorat Nataše Mataušić koja demistificira ulogu Stepinca u spašavanju djece žrtve ustaškog terora u akciji Diane Budisavljević.

„Prešućivanje istine o prijestupima za Crkvu postaje pitanjem njezina opstanka. Papa Franjo se toga nije bojao i uvijek je govorio istinu, ma koliko bolna bila. Crkva se očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspjedne. Ipak, razloga za nadu ima”

Otvaranje Vatikanskih arhiva s dokumentima koji se odnose na papinstvo Pija XII., rekoh, ima veze s prigovorom savjesti pape Franje za kojeg sam, čim je izabran, u knjizi koju sam objavio par tjedana nakon izbora kao izdanje Večernjeg lista („Franjo – Papa s kraja svijeta”), napisao da je čovjek savjestan. U spomenutoj knjizi sam kazao i ovo: „Pod izlikom očuvanja Crkve od skandala stvara se korumpirana stvarnost i sustav s kojim su solidarni njegovi službenici kako bi im ostali zajamčeni ugled, prestiž i moć. Cijena je privid vrline. Zbog svih prednosti koje proizlaze iz opstanka privida kakav je da je. Prešućivanje istine o prijestupima za Crkvu postaje pitanjem njezina opstanka. Papa Franjo se toga nije bojao i uvijek je govorio istinu, ma koliko bolna bila. Crkva se očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspjedne. Ipak, razloga za nadu ima”.

Koliko je papa Franjo iskren i dosljedan, koliko on budi nadu govori i sljedeća situacija. Dok je još bio nadbiskupom Buenos Airesa ne samo što je prijateljevao s rabinom Abrahamom Skorkom, već su redovito razgovarali pred televizijskim kamerama. Rabin Skorka ga je jednom pitao što misli o držanju Crkve tijekom Šoaha na što će budući Papa (bila je to 2010. godina) kazati da mu je poznato da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi i da se on s tim slaže, da se to mora učiniti. Kazao je: „Otvaranje arhiva o Šoi (Holokaustu) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Jevreja tijekom ratnih godina pontifikata pape Pija XII., op D.P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju” (“O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, juli 2013., str. 74).

Hoće li zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac biti obilježen kao osoba koja je radila nedopuštene i, kako je napisao patrijarh Irinej papi Franji, „stravične kompromise kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera sa Nezavisnom Državom Hrvatskom”?

I što se je dogodilo? Jorge Bergoglio je postao Papa i naredio je da se ubrza rad na dokumentaciji i pripremi, a sada se i otvorila ta famozna arhiva! Valja biti korektan i navesti da su od 1. januara 2005. javnosti dostupni dokumenti vatikanskoga Tajnog arhiva iz razdoblja u kojem je budući papa Pio XII. bio nuncij u Hitlerovoj Njemačkoj. Dakle, znanstvenicima će biti dostupna arhivistička dokumentacija koja se odnosi na papinstvo Pija XII. sve do njegova preminuća 9. oktobra 1958. godine u Castel Gandolfu. Ozbiljno i objektivno povijesno istraživanje znat će u pravom svjetlu i prikladnoj kritici procijeniti djelovanje pape Pacellija, svijetle kao i trenutke velikih teškoća, teških odluka, možda i ljudske i kršćanske opreznost, što se nekima moglo učiniti kao prešućivanje…

I tako, neće se samo odgovoriti na pitanje je li „Hitlerov Papa” ipak veliki čovjek u zla vremena (u što čisto sumnjam), nego i za nas na puno važnije pitanje: ako je ratni sarajevski nadbiskup Ivan Šarić zapamćen kao ustaška hulja jer je otvoreno i žustro, premda je znao za užasne zločine, vatreno podržavao ustaški režim i Antu Pavelića, hoće li zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac biti obilježen kao osoba koja je radila nedopuštene i, kako je napisao patrijarh Irinej papi Franji, „stravične kompromise kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera s Nezavisnom Državom Hrvatskom”? Jer ako će biti tako, slutim da hrvatski (nad)biskupi dobrano kasne ozbiljnom, dubokom i temeljitom isprikom prema Srbima, Jevrejima, Romima… Onom vrstom priznanja o kojoj je nadbiskup i kardinal Bergoglio govorio rabinu Skorki. I na ovo se nema što više dodati.