U spomen na srpsku djecu stradalu u sisačkom koncentracijskom logoru u subotu su održani parastos i komemoracija na Dječjem groblju. To je mjesto posljednjeg počivališta djece stare od nekoliko mjeseci do 13 godina, koju su ustaše dovodili sa Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije u periodu od 3. avgusta 1942. do 8. januara 1943.
Za umorenu djecu parastos je služio Njegovo Visoko Preosveštenstvo mitropolit Porfirije skupa sa časnim ocima Srpske pravoslavne crkve.
Nakon pomena, mitropolit Porfirije se obratio prisutnima govoreći o nevinom stradanju žrtava logora u Sisku i našem sjećanju na njihovu žrtvu.
– Na ovom svetom mjestu okupili smo se ne da licitiramo brojkama, ni da se bavimo uzrocima ili radimo analize nego da kao pravoslavni hrišćani damo pomen onima koji su postradali kao nevine žrtve. Sabrali smo se da se pomolimo za pokoj njihovih duša, ali i da se njima pomolimo. Jer čistota dječija već po sebi jeste učešće u svetosti Božjoj.
– Braćo i sestre, ovo je mjesto molitve i mi smo se sabrali da se molimo Bogu. Ovo je u isto vrijeme pomen i opomena. Pominjemo one koji su stradali, molimo se Bogu za njih, ali opominjemo sebe da mi nikada sebi, niko od nas pojedinačno u sebi, ne dozvoli da se razvija zlo, da se razvija grijeh. Ovo je opomena nama, ali i čitavom svijetu. Svako stradanje, nevino stradanje jeste opomena svim ljudima da poslušaju Riječ Božiju – naglasio je mitropolit.
Okupljenima se potom obratio Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske govoreći o potresnom stradanju nevine djece takozvanog Prihvatilišta u Sisku i osuđujući veličanje ustaškog pokreta.
– Teško je ovdje govoriti, a još teže šutjeti. Uprkos nekima koji se silno trude prikazati drugačije, tzv. NDH će biti poznata po ovakvim logorima, rasnim zakonima, genocidu, zločinima i prodaji Istre i Dalmacije. No, djecu iz Siska, ali i iz drugih sabirnih logora, tada su spašavali pojedinci, hrabri ljudi, riskirajući svoje živote. Predvođeni Dijanom Budisavljević uspjeli su u NDH spasiti više od 12.000 djece. Pitam onda akademike i sve one koji žele rehabilitaciju tih vremena – koja su to djeca umirala ovdje, koga su i od koga spašavali Dijana Budisavljević, Kamilo Bresler, Jana Koh, Tatjana Marinić, Dragica Habazin Majka, Vladimir Broz, Velimir Deželić, Ante Dumbović te brojni drugi? – rekao je Aleksandar Tolnauer.
Nakon komemoracije u glazbenoj školi „Frana Lhotke“, zgradi nekadašnje sisačke sinagoge sagrađene 1880. godine, održan je prigodni umjetnički program. Spomenuta sinagoga je tokom Drugog svjetskog rata devastirana i opljačkana, a rabin Beno Heisz podijelio je užasnu sudbinu svojih sunarodnjaka. Ubijen je 1943. godine.
Na programu su uz dijelove dnevnika Diane Budisavljević koje je čitala maturantica Srpske pravoslavne gimnazije iz Zagreba Jerina Stefanović, nastupili Anastasija Dikmikj i na klaviru Nina Cossetto izvodeći Mahlerove kompozicije skladane na Rikertovu poeziju. Uz Vladimira Nikolića na violini, Anastasija Ostojić pjevala je jermensku narodnu pjesmu Sareri Hovin Mernem.
Skupu su prisustvovali: Bosa Prodanović, otpravnik poslova Ambasade Republike Srbije u Zagrebu, Kristina Ikić Baniček, gradonačelnica Grada Siska, velečasni Branimir Motočić, sveštenstvo Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, članovi Udruženja logoraša Jasenovac iz Beograda i Banja Luke, predstavnici sisačke Udruge antifašista i drugi.
[stextbox id=”stb_style_796310″]
Ustaško-njemački logor u Sisku je osnovan 3. augusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao Prihvatilište za djecu izbjeglica. Dječji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH i jedinstven u tadašnjoj porobljenoj Evropi, bio je pod pokroviteljstvom Ženske loze ustaškog pokreta i Ustaške nadzorne službe. Neposredno upravljanje “dječjim prihvatilištem” bilo je u rukama ustaše i liječnika dr. Antuna Najžera. Logor je djelovao na pet lokacija u gradu, u zgradi bivše Sokolane, današnjeg Kulturnog doma Kristalna kocka vedrine, u ženskom samostanu sestara sv. Vinka, magacinu solane Rajs (današnji Herbos), osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv. Karanteni.
Na spomeniku na dječjem groblju stoji podatak da je na tom mjestu sahranjeno oko 2.000 djece, no uslijed izostanka bilo kakvog sistematskog istraživanja nakon završetka Drugog svjetskog rata, nije moguće sa sigurnošću utvrditi približno točan broj umrlih. U svakom slučaju, broj žrtava bio bi mnogo veći da nije bilo spasilačkih akcija i „koloniziranja“ otete djece. Nekada su te akcije značile tek odgodu umiranja – bilo zbog nepovratne iscrpljenosti djece, bilo zbog povremenih ustaških akcija u kojima su tražili spašenu djecu te ubijali njih i njihove hranitelje.
Krajem rata se veći broj ljudi vratio iz zarobljeništva nakon čega su krenuli u potragu za najbližima. Kartoteka koju je vodila Diana Budisavljević mogla se koristiti tek kratko vrijeme budući da joj je na zahtjev nove vlasti u Zagrebu, odnosno Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), oduzeta sva dokumentacije. Rad na kartoteci je ubrzo sasvim zamro, a na hiljade djece i njihovih roditelja tražili su jedni druge, i to najčešće bezuspješno, još dugo vremena.
[/stextbox]
Fotografije: Nenad Jovanović
