Na digitalnom portalu „Freethink“, zainteresiranom za revolucionarne tehnologije i znanstvene inovacije, postoji i rubrika „Pismo iz budućnosti“ u kojoj pišu stručnjaci iz područja tehnološkog razvoja, biologije, medicine, antropologije i drugih domena, s idejom da predstave vlastite zamisli o tome kako će izgledati svijet i čovjek sutrašnjice. Jedno od njih pod nazivom „Pismo iz 2069. godine“ potpisuje Daniel Jeffries, izvršni direktor kompanije Kentauros AI, sa sjedištem u Wilmingtonu, Delaware u SAD-u. Pismo je puno znanstvenog optimizma, jer Jeffries vjeruje da će do 2069. godine biti udeseterostručeno sve ono što je do danas postignuto na mnogim područjima, od informatike do zdravlja i slobodnog vremena. Pismo je prilično dugačko, ali ukratko: u 2069. godini karcinom će biti konačno savladan, a bolesti koje su nam dosad izazivale strah i zabrinutost liječit će se supertehnološkom preventivnom medicinom. Apoteke više neće postojati u ovom obliku, jer će se lijekovi specijalnom 3D tehnikom naručivati od kuće, prilagođeni našem DNA zapisu. Dosadašnje „linearno“ ljudsko razmišljanje po principu A uzrokuje B, a B uzrokuje C, bit će zamijenjeno, odnosno funkcionirat će preko tzv. neuralnih mreža, računalnih sustava spojenih direktno s ljudskim mozgom, koji prepoznaju određenu dilemu, sakupljaju podatke i donose adekvatne odluke. Bit će u to uključena i neka vrsta telepatske komunikacije s drugim ljudima, u sinkronizaciji s umjetnom inteligencijom. Kuće koje „misle“ prilagođavat će se stanarima, prijevoz će biti potpuno automatiziran i brzinom više od 300 km na sat prevozit će se i ljudi i roba autonomnim električnim saonicama, dok će se Zemlja napajati preko orbitalnih solarnih elektrana. Nekadašnje tisuće radnika u megakompanijama zamijenit će samostalni osnivači malih kompanija, koji upravljaju rojevima AI agenata, pretvarajući tržište rada u dinamičan ekosustav mikrozadataka. Kada se podvuče crta, autor se uvjerljivo nada da će u budućnosti vladati ekstremni komfor i radikalno obilje. Traume i bolne situacije kao da će iščeznuti iz vremena i prostora ljudskog roda. Ono što je važno primijetiti jest da ovo nije klasična futuristička fantazija: svijet će vjerojatno nalikovati na tu veliku i savršenu tehnološku igračku, s kojom bi se svi trebali osjećati, prvi put u povijesti, u potpunosti zadovoljno. Ali da li je sve baš tako blještavo? Naviru nam racionalna pitanja: nacionalne, političke i vjerske netrpeljivosti, kao i borbe za resurse i ekonomsku dominaciju nestat će u svijetu materijalnog obilja? Neće više biti želje pojedinaca i grupa da vladaju nad ljudima i zemljama te drugih grupa koje će se tome suprotstavljati? Što je sa zlonamjernim idejama i ljudima koji, kao što to čine i danas, iskorištavaju dobre prilike napretka za svoje loše namjere? Hoće li će društvo obilja iskorijeniti zlo kao imanentnu ljudsku osobinu? O negativnim aspektima ljudske prirode i o tamnim mrljama koje čovječanstvo prate kroz povijest Jeffries ne piše.
Umjetnost u doba industrijalizirane mašte
Konačno, što će 2069. godine biti s intelektualnom, umjetničkom i duhovnom stranom čovjekovih potreba? O čemu će se u savršenom svijetu govoriti na kazališnoj pozornici i da li će knjige pisati umjetna inteligencija?
U svom drugom eseju, „Doba industrijalizirane mašte“, Jeffries govori kako u budućnosti umjetnost neće nestati nego će se ona potpuno demokratizirati i industrijalizirati. Famozna umjetna inteligencija postat će „superkist“ s kojim će svaki čovjek moći učiniti što god želi: umjetnost će se u budućnosti preseliti u domenu čiste mašte, a umjetna inteligencija će obaviti tehničke radove. Snimanje filma, koje je do sada uključivalo hiljade ljudi i milijune eura, sada će biti obavljeno za stolom – kao da igramo igrice na pametnim telefonima. Osim toga, kaže Jeffries, nećemo svi gledati isti film koji netko smisli i proizvede ga u jedno prije podne, nego će kada navečer sjednemo pred TV ekran, „taj film AI preoblikovati u sekundi, prilagođen točno našem trenutnom raspoloženju, psihološkom profilu i preferencijama, u savršenoj fotorealističnoj kvaliteti.“ Prema Jeffriesovoj ideji o spajanju ljudskog mozga i artificijelne inteligencije, umjetnost se više neće zbivati u galerijama, na pozornici i na filmskom platnu nego u kori čovjekovog mozga, u kojoj se kreira naša svijest, govor i mišljenje. „Umjetnici budućnosti neće stvarati slike ili zvukove, već kompozicije čistih emocija i multisenzornih podražaja koje ćemo proživljavati unutar vlastitog uma“, kaže Jeffries.
Pesimistični proroci ovakvog svijeta pojavili su se još u doba kada je industrijska revolucija početkom 20. vijeka tek uzimala maha: filozofi Walter Benjamin, Martin Heidegger, Theodor Adorno, Max Horkheimer i drugi govorili su o „smrti duše“ i zloslutnim „kulturnim industrijama“ koje će se na tom „zgarištu misli“ pojaviti. Na primjer, u eseju „Pitanje o tehnologiji” iz 1954. godine, Heidegger upozorava da moderna tehnologija nije samo skup alata, već način na koji promatramo svijet. Tehnologija sve oko nas – uključujući prirodu i samog čovjeka – pretvara u „stajaću zalihu”, resurs koji čeka da bude iskorišten. U takvom svijetu, čovjek gubi sposobnost za duboko, meditativno razmišljanje, za „rad duše“ i prelazi na banalno profitabilno kalkuliranje, kaže Heidegger.
Današnji rasprostranjeni i šarmantni pojam pod nazivom „kreativne industrije“, koje na jednom mjestu i u realnom vremenu objedinjavaju film, performans, muziku i hepening, a zapravo predstavljaju drugo ime za puku zabavu – savršeno odgovara sumornim predviđanjima ranih zviždača o polaganom nestanku istinskog čovjekova stvaralaštva u predvečerju supertehnološkog doba.
Otoci ljudskosti u digitalnom oceanu
To doba definitivno dolazi, umnogome mi u njemu već jesmo i dobro bi bilo da otprilike znamo kakvo će ono u suštinskom smislu za nas biti. Mnogi suvremeni autori, od Lewisa Mumforda, Jacquesa Ellula, Hakima Beya, Ivana Illicha, Johna Zerzana i drugih, slažu se da će stvarnost u koju ulazimo biti svijet radikalno preplavljen „tehnosferom“, a u pukotinama tog digitalnog oceana postojat će autonomne, decentralizirane zajednice, koje ovi teoretičari nazivaju „otocima ljudskosti“. Ono na što moramo biti spremni i ona istina kojoj moramo pogledati u oči jest da će ti otoci biti kontrolirana geta humanosti usred ledenog mora supertehnologije. Hoćemo li pristati da živimo u rezervatu, u dopuštenom prostoru nove civilizacije, da kao ljudi u budućnosti budemo „turistička atrakcija“ nekim superbićima? Što ako novi stanovnici tehnosfere u budućnosti požele uništiti ta živa geta ljudskosti? Recimo, zbog toga što je neka druga, transhumana stvarnost otišla toliko daleko da su ti ostaci ostataka ljudskih zajednica postali nerentabilni i suvišni? Možda će biti dovoljno izložiti preparirana ljudska tijela, kao neki multimedijalni 3D herbarij, koji će tim superljudima pokazivati neku davnu civilizaciju, s kojima će ta buduća stvorenja imati manje veze nego mi, današnji ljudi, s čovjekom u pećini od prije deset hiljada godina? Konačno, tko će vladati supersvijetom? Profesorica s Harvarda Shoshana Zuboff koristi termin „nadzorni kapitalizam“ želeći objasniti kako će nagomilana financijska moć supersvijeta ovladati infrastrukturom koja će joj omogućiti neku vrstu tehnoautoritarizma u kontroli nad čovječanstvom. Drugi pojam koji je već danas u upotrebi je tehnofeudalizam u kojem vladaju vlasnici velikih tehnoloških platformi, dok smo svi mi obični smrtnici kmetovi takvog sustava.
Problem je, međutim, u tome što mi ljudi uporno odbijamo prihvatiti ružna predviđanja i najgore dijagnoze. Psiholozi kažu da je takva reakcija primjerena čovjeku: poricanje predstavlja obrambeni mehanizam koji nas štiti od paralize i očaja. Radije ćemo reći da takva proročanstva spadaju u domenu „teorija zavjere“, katastrofičnih futurističkih naklapanja ili ćemo jednostavno loše vijesti gurnuti pod tepih. Čak i ako su ljudi svjesni globalnih opasnosti koje dolaze, oni će većinom reći: „To je vjerojatno realno, ali to je daleka budućnost i to se neće dogoditi meni i mojoj djeci.“
Ali, već danas vidimo – tako zaista stvari stoje.
Dakle, izvan svakog patosa, drame i pretjerivanja, pitanje glasi: hoćemo li dopustiti da se bez borbe, samo za koje desetljeće pred nama, dogodi ta konačna smrt naše duše?
Ovaj tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
