Selo Komić primjer je sudbine koja je zadesila stotine drugih srpskih sela u Hrvatskoj, opustjelih nakon vojne akcije Oluja. Samo izgorjele i puste zidine svjedoče da su na tom mjestu nekada bile porodične kuće, škola i crkva.
Nekada živo ličko selo, smješteno deset kilometara južno od Udbine i dvadesetak kilometara od izlaza za autocestu Gornja Ploča, Komić je nakon Oluje ostao bez svojih žitelja. Danas je avetinjski pust. Sve što su njegovi stanovnici za sobom ostavili, sve tragove njihovog postojanja, na ovom području vrijeme polako zatire.
Korov prekriva i polja i puteve i zgrade. Dječje igralište ne raspoznaje se od šikare, od crkve su ostali gotovo samo temelji, lokalni dom kulture progutalo je raslinje, a porodične kuće nestaju u zagrljaju svemoćnog bršljana. Kao da priroda sve ponovo uzima sebi.
Kilometrima unaokolo nema žive duše, samo pokoji stočar koji održava privid života. Sve je prazno i zapušteno, jedino tamo gdje je nekad bio centar sela stoje stari kameni bunar i fragmenti spomenika da podsjećaju da je ovdje nekad bilo ljudi i povijesti.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, selo Komić imalo je 153 stanovnika. Na idućem popisu, onom iz 2001. godine, bilo je svega devet stanovnika. U augustu 1995. godine, tokom akcije Oluja, neki mještani ostali su u svojim kućama, vjerujući ljudskosti i nadajući se sućuti i pravednoj sudbini. Ubijeno je njih devet. Njih sedam su bile žene, a četvoro ubijenih je bilo starije od 90 godina.
Sudbina ovog sela sudbina je brojnih drugih srpskih sela širom sjeverne Dalmacije, Like, Banije, Korduna i Slavonije… Ona su isto tako napuštena, kuće srušene, groblja i polja zaparložena. Život u njima je stao bez mogućnosti da se ponovo pokrene. Pokoje staračko domaćinstvo još uvijek nekako samački životari, ali mladima ovdje povratka nema. Pitanje je samo još kada će i s geografske karte biti izbrisana.
