Postoje fudbaleri koji osvajaju trofeje, a postoje i oni koji osvajaju srca, izrastajući u simbole čitavih epoha. Siniša Mihajlović (1969 – 2022) bio je i jedno i drugo. Legenda jugoslavenskog, srpskog i talijanskog nogometa, Siniša je bio mladić iz mirne slavonske ravnice, koji se od slabašnog momka pretvorio u fudbalera vulkanskog temperamenta i razornog šuta.

Odrastao je u Borovu naselju, radničkom predgrađu Vukovara, koje je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka nudilo specifičan spoj socijalne sigurnosti, strogog odgoja i uličnog brušenja karaktera vukovarskih mladića. Borovo naselje je tada funkcioniralo kao grad u gradu, izgrađen oko moćnog kombinata gume i obuće „Borovo“, s nevjerojatnih dvadeset i dvije hiljade zaposlenih. Porodica Mihajlović je živjela u jednoj od tih radničkih kuća s dvorištem, u četvrti „kolonija“. Bile su to tzv. Bata-kuće koje je za potrebe kombinata još tridesetih godina prošlog vijeka izgradio češki industrijalac i vlasnik tadašnje tvornice guma i obuće „Bata“, Jan Bata.

Sinišin otac Bogdan (Bogoljub) bio je vozač kamiona, a majka Viktorija radnica u fabrici. Porodica je živjela skromno i Siniša je često isticao da su mu roditelji omogućili sve što mu je bilo potrebno, ali da je bilo i dana kada su on i brat Dražen morali da dijele jednu bananu i da lome čokoladu na pola. Sinišin otac je bio Srbin, a majka Hrvatica, koja je Siniši čitavo djetinjstvo govorila da su svi oni Jugoslaveni. Tako je bilo dok je i Jugoslavije bilo, a kada je 1991. počeo rat na području Hrvatske, Sinišin najbolji prijatelj došao je s nekim vojnicima u hrvatskim uniformama i spalio mu rodnu kuću. Deset godina kasnije taj prijatelj je sreo Sinišu u Zagrebu, pred nogometnu utakmicu između Hrvatske i Jugoslavije i priznao mu što je učinio. Prema Sinišinim kasnijim sjećanjima, tada mu je taj prijatelj ispričao da je na početku tog rata morao ili da mu spali kuću ili da mu ubije roditelje ili bi bio sam ubijen. Siniša mu je oprostio.

Samo petnaest godina ranije dječak Siniša je rastao neprestano trčeći za loptom po vukovarskim ulicama, poljanama ili u dvorištu njegove osnovne škole „Ivan Goran Kovačić“. Kada se upale ulične svjetiljke, Siniša je morao da se vrati kući, jer je otac Bogdan držao do discipline. Ta disciplina je funkcionirala, bilo je i kazni za nestašnog dječaka, ali tu disciplinu je Siniša prenio i na svoje ponašanje na treninzima, u igri, na utakmicama i u sportskoj karijeri. Siniša je počeo da trenira kao pionir u nogometnom klubu Borovo i kako kažu, „sate i sate provodio je šutirajući loptu u kapiju ili u zid komšijskih kuća“. Njegov šut je već u ranoj mladosti bio toliko snažan da je redovno skidao fasadu sa obližnjih kuća, zbog čega su komšije često dolazile da se žale njegovim roditeljima. Mihajlovićevi treneri u nogometnom klubu Borovo, Slobodan Đurica i Zvonko Popović, sjećaju se mladog Mihe, kako su ga prijatelji zvali, kao izuzetno talentiranog, karizmatičnog, ali i pozitivno drskog dječaka koji se na terenu uvijek nametao kao lider. „Miha je bio najmlađi u ekipi, ali se tako ponašao kao da je on najstariji i glavni igrač. Pa ne može niko da mu uzme loptu. Kad treba da se izvede slobodan udarac, ne da loptu“, sjećaju se danas njegovi treneri. Kao dječak iz radničke porodice, Siniša je imao specifičnu želju koja slikovito opisuje standard tog vremena. Nedjeljom bi obično porodica išla u lokalnu slastičarnicu i Siniša je tada jeo kolače, ali je i gledao ljude za susjednim stolovima koji naručuju koka-kolu. Govorio je: „Kada odrastem i zaradim pare, kupit ću gajbu koka-kole, sješću ispred kuće i piću je dok ne puknem.“ To je navodno bila prva stvar koju je uradio kada je potpisao prvi profesionalni ugovor. Siniša je imao 19 godina kada je prešao iz nogometnog kluba Borovo u tim prvoligaške Vojvodine. Nakon samo jedne sezone postao je zvijezda o koju su se otimali mnogi klubovi. Već je bio potpisao pretpristupni ugovor za zagrebački Dinamo, ali Ćiro Blažević ga nije prepoznao… Ispredaju se legende o tome kako je on u jedno popodne prešao iz Vojvodine u Crvenu zvezdu, ali ono što je činjenica jest da je Siniša bio jedan od ključnih igrača u osvajanju Kupa evropskih šampiona, koji je ovaj klub ostvario u Bariju u rano ljeto 1991. godine. A onda je počeo rat. „Svi ratovi su užasni. Ali bratoubilački rat koji smo mi proživeli u bivšoj Jugoslaviji je nešto najgore što se može dogoditi. Prijatelji koji pucaju jedni na druge, slomljene porodice“, govorio je zrelo i s bolom Siniša Mihajlović. Kada je postao selektor nogometne reprezentacije Srbije, Mihajlović je uveo pravilo da njegovi igrači moraju aplaudirati protivničkoj himni, pokazujući time šta znači gospodstvo u sportu. Njegov mlađi brat Dražen često je svjedočio o tome koliko je Siniša bio iznad nacionalnih podjela i uskih okvira, ističući da se samo svojim radom, srcem i uspjesima upisao u historiju.

Talijanska etapa njegove nogometne karijere bila je više nego uspješna. Igrao je za Romu, Sampdoriju, Lacio (s njim je osvojio šampionsku titulu Italije, dva kupa Italije, evropski Kup pobjednika kupova, UEFA Superkup) i Inter (titula prvaka Italije i dvije titule talijanskog Kupa), te trenirao više klubova, među njima Bolonju, Fiorentinu, Milan i druge. Bio je u braku sa Ariannom Rapaccioni do svoje smrti, s kojom je imao petoro djece: Viktoriju, Virdžiniju, Miroslava, Dušana i Nikolasa.

Uživao je poštovanje apsolutno svih poslenika u talijanskom nogometu. Jedan od najboljih talijanskih igrača Andrea Pirlo je rekao nakon Sinišine smrti: „Mihajlović je bio moj idol. Njegovi slobodnjaci su bili jedinstveni. Kada sam počinjao, gledao sam njegove snimke, pokušavajući da shvatim kako uspijeva da prebaci živi zid s takvom silinom i preciznošću.“ Mihajlovićevim legendarnim šutom iz slobodnih udaraca bavio se i Departman za fiziku Univerziteta u Beogradu, dokazavši da njegova lopta u pravilu leti brzinom od preko 160 kilometara na sat i s takvim efeom da golmani fizikalno imaju minimalne šanse za obranu. Jedne od najznačajnijih sportskih novina u Italiji, Gazzetta dello Sport, objavile su nakon Sinišine smrti: „Otišao je Il Guerriero (Ratnik). Italija nije izgubila samo velikog igrača i trenera, već simbol hrabrosti koji je pokazao kako se dostojanstveno živi i bori.“

Što je to, toliko karizmatično, što i dalje živi nakon prerane smrti Siniše Mihajlovića? Izvan bilo čega mitomanskog, Siniša Mihajlović će među armijama nogometnih navijača i u najširoj kulturi zauvijek ostati upamćen kao neustrašivi sportski borac, vedrog osmijeha i autentične dobrote. Ostat će upamćen i kao čovjek koji je volio svoju zemlju, Jugoslaviju i Srbiju, ali koji nije dijelio ljude po vjeri i po naciji, nego ih je poštovao i spajao, u sportu i izvan njega.