Ovogodišnji beogradski Sajam knjiga unaprijed je naznačen kao istorijski, a potrefilo se da je ispao istorijski i u smislu u kojem se to nije očekivalo. Otvoren je 23. oktobra i trajao je do posljednjeg dana istog mjeseca. To je ustaljeni termin, ali uz određene promjene. Obično je išao od nedjelje do nedjelje, odnosno od pretposljednje ili posljednje nedjelje u oktobru do posljednje u oktobru ili prve u novembru. Ovaj put se izbjeglo trajanje do prvog novembra, pošto prvog novembra pada godišnjica rušenja nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu. Prošle godine Sajam se „protegao“ i na prvi novembar, pa je bio masovno bojkotovan, a i dosta izlagača koji su se pojavili, tog konkretnog dana nisu radili, a i posjeta je bila rekordno niska. Ove godine je, dakle, gledano da se to izbjegne. Počasni gost je Tunis, a slogan je „Reči grade svet“. Ove godine Sajam је bojkotоvalo više relevantnih srpskih izdavača nego ikad prije.

Zbog rušenja najvećeg dijela sajma (sve osim Hale 1 koja je zaštićeno kulturno dobro) svakako je planirano da se sajam naredne godine preseli u Surčin. Bilo je neke simboličke logike u tome da imamo veličanstveno izdanje sajma kao „oproštajno“. Ipak, desio se veći bojkot, kako rekosmo, nego ikad ranije. Na tragu velike podjele u kulturi kakva se desila i u kontekstu brojnih festivala, paralelno se tokom oktobra desilo nekoliko alternativnih sajmova širom Beograda. Ali poklopilo se da su u toku sajma održani izbori koji su promijenili vlast u Srbiji poslije četrnaest godina. Ne treba, međutim, misliti da to znači da će idući sajam biti „normalniji“ od ovogodišnjeg. Postoje i neki „strukturni“ razlozi zašto sajam ovdašnjim najvećim izdavačima možda i ne odgovara previše. Kao vlasnicima najvećih knjižarskih mreža, njima odgovara da prodaju knjige preko interneta, više nego na sajmu gdje plaćaju zakup, a isplati im se i da manji izdavači, koji nemaju svojih knjižara, prodaju knjige kod njih jer uzimaju ogroman rabat. Ali to je tema za zaseban tekst, ovdje nam je namjera da damo mali presjek istorije Sajma knjiga u Beogradu.

Pomalo paradoksalno, istorija Sajma knjige u Beogradu, počinje u – Zagrebu. 1956, prvo izdanje održava se na zagrebačkom Velesajmu, pošto je prostor beogradskog sajma još uvijek gradilište. Ove godine je, dakle, sedamdeset godina od prvog sajma. Da objasnimo odmah tu „nepoklapanje“ rednog broja ovogodišnjeg sajma: otkud šezdeset deveti, a ne sedamdeset prvi? Razlog je to što u vrijeme epidemije virusa kovid-19, dakle, 2020. i 2021. Sajam uopšte nije održan, otud ovaj manji broj. Ali vratimo se na 1956. i 1957. Prvo je najprije utemeljen najveći jugoslovenski sajam knjiga, a zatim je prebačen u Beograd, u novoizgrađeni moderni sajam na desnoj obali Save.

Vrijedi podsjetiti da je to u geopolitičkom i istorijskom smislu zlatno doba ondašnje Jugoslavije. Osam godina ranije desio se famozni raskid sa Staljinom, a baš te godine desilo se ono što zovu „Hruščovljeva Kanosa“. Jugoslavija je u to vrijeme napravila uslove za osnivanje Pokreta nesvrstanih. Za pet godina će doći ona famozna 1961. kad Beograd biva domaćin prvog samita Pokreta nesvrstanih i kad je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost i kad je Jugoslavija, po riječima jednog stranog novinara bila „najviše kul zemlja na svijetu“.

Od kraja pedesetih, dakle, i početka šezdesetih Sajam knjiga u Beogradu postaje prozor u svijet, ali i prozor za svijet u jugoslovensku književnost. Sajam knjiga u Beogradu je bio mjesto gdje su mogli da se nađu i izdavači sa Zapada i iz Istočnog bloka i iz Trećeg svijeta. Takođe, taj sajam postaje i oficijelni praznik knjige i za Beograd i za cijelu tadašnju (veliku) Jugoslaviju. Generacija rođena pedesetih godina prošlog vijeka počela je da posjećuje sajam još u djetinjstvu sa školskim ekskurzijama i to je postala hvalevrijedna tradicija unutar svakodnevnog života koja je nadživjela propast različitih država.

U jednom tekstu od prije deset godina, objavljenom, dakle, o šezdesetoj obljetnici sajma, Jovana Nikolić bilježi kako desetak godina od osnivanja Sajam bilježi prvu krizu: „Od 1967. godine Sajam, kao i celokupno izdavaštvo zapada u krizu. Privredna reforma, koja se u to vreme sprovodila u Jugoslaviji, smanjila je finansijske mogućnosti a sa njima i broj izdanja. Godina 1967. je nakon Sajma okarakterisana kao ′nenaklonjena knjizi′, a prodaja je bila uspešna samo zahvaljujući starim izdanjima. Osim toga, loša finansijska situacija je učinila da se mnogi izdavači odreknu kvaliteta radi bolje prodaje. Pokušaj da se popravi opšta slika Sajma iz 1967. godine bilo je održavanje književnih popodneva u firmama i školama. Naredne godine mediji ostavljaju u senci krizu i izveštavaju uglavnom o Titovoj poseti ovoj manifestaciji. Prateće izložbe, koje su od osnivanja Sajma bile politički obojene, postaju sve uočljivije a posvećene su Lenjinu, Marksu, osnivanju Komunističke partije Jugoslavije, zasedanju AVNOJ-a.“

1970. Ivo Andrić je otvorio Sajam i tom prilikom rekao: „Već na prvi, površan pogled, može se videti želja da Sajam bude otvoren prozor sa dvostrukim vidikom, sa vidikom za našeg čoveka u strani svet knjige i vidikom za stranca na put i razvitak knjige u književnostima naših naroda. Pored izdanja na jezicima svih naših naroda i narodnosti, na njemu učestvuje oko 70 izlagača iz 18 zemalja… U vezi sa Sajmom organizovana je, uz saradnju stručnjaka, izložba u čast 100-godišnjice V.I. Lenjina, zatim međunarodna izložba slavističkih izdanja naših kuća i stanova…“

Interesantno je da je tokom sedamdesetih i ranih osamdesetih Andrić bio izuzetak kao pisac koji je otvorio sajam, pošto su ga obično otvarali, kako se to govorilo, politički i javni radnici. Kako se polako približava raspad jednopartijskog sistema, to se mijenja pa je 1988, primjera radi, sajam otvorila Desanka Maksimović koja je, između ostalog, rekla: „Pogledajte ovu ogromnu količinu tajni oko sebe! Na Sajmu knjiga se uvek osetim više tužna nego radosna: da poživimo stotine godina, ne bismo stigli otvoriti sve ove školjke bisera ljudske misli, pune vatre srca i oluja mašte…“

Kad krene raspad Jugoslavije, devedesete, sankcije i sve to zaključno sa NATO bombardovanjem i sajam je u krizi, ali ipak održava kontinuitet. Početkom novog vijeka počinje nova era čiji je najbolji simbol uvođenje institucije „zemlje počasnog gosta“. To je dodatno naglasilo međunarodni aspekt sajma. Nedavno preminuli David Albahari, koji je početkom ovog vijeka živio u Kanadi, otvorio je Sajam 2004. i dao jednu intrigantnu izjavu: „Sajam knjiga predstavlja jedno divno središno mesto na kojem mogu samo da sretnem pisce koje poznajem i da vidim, pregledam i upoznam se sa celokupnom domaćom produkcijom. Dakle, Sajam knjiga je najdivnije vreme za mene u Beogradu.“

Zemlje gosti su bile izuzetno interesantne: Francuska je jedina koja je dosad to bila dva puta, a bile su tu i SAD i Rusija i Italija i Japan i Kina i Poljska i druge. Ipak, uz svu važnost tog aspekta, dominantan je onaj domaći, u širem smislu onaj koji se odnosi na srpski jezik i srodne jezike i odnosi se na izdavače iz Srbije i susjednih zemalja. Nije uostalom slučajno da većina srpskih izdavača lavovski dio produkcije planira za oktobar, baš zarad Sajma.

Pomenuta pandemija predstavljala je prvi prekid u kontinuitetu održavanja. 2022. se tradicija nastavila. Bilo bi, dakle, važno da se Sajmu vrati stari sjaj, čak i ako mu se promijeni lokacija. Uostalom, kao što smo vidjeli, ako se prvo izdanje održalo u Zagrebu, čak ni premještanje u drugi dio Beograda nije presedan. Sajam je mjesto za razgledanje i kupovinu novih i starih knjiga, za susrete profesionalaca iz književog polja, izdavača, urednika, pisaca, prevodilaca, novinara iz oblasti kulture i drugih, ali takođe, pa još ponajviše, mjesto prijateljskih druženja samih čitalaca. Neke ljude koje dugo niste vidjeli, bilo iz zavičaja, bilo iz inostranstva, vrlo lako možete sresti baš na Sajmu, kao na nekom starinskom malomišćanskom korzu. Toga ipak nema kad se knjige kupuju preko interneta.