Splitski sveučilišni profesor Nikola Visković nedavno je u jednom intervjuu izjavio kako će Hrvati i Srbi kao narodi u bliskoj budućnosti biti posljednja rupa na svirali te kako će njihovi problemi biti manji od egzistencijalnih tegoba na primjer Navaho Indijanaca. Ova izjava u sebi krije nekoliko značenja: prvo, profesor Visković je najvjerojatnije želio izraziti tužnu ironiju nad sudbinom Hrvata i Srba, koji su se zadnjih sto i više godina do sita gložili, ali taj silan jad i muka potrošeni su uludo u odnosu na puno opasnije vrijeme koje dolazi i koje prijeti jednima i drugima. Drugo, poanta Viskovićevog upozorenja upravo je u tome da ukaže da se nešto jako krupno iza brda valja, u odnosu na što će tradicionalna međunacionalna trvenja Hrvata i Srba biti mačji kašalj. I konačno treće, ovom izjavom Visković kao da želi alarmirati i prodrmati sve nas, koji tako flegmatično iščekujemo tu sutrašnjicu, gotovo radujući se nepoznatom, uzbudljivom i opasnom spektaklu. A što je to što dolazi?

Digitalni cunami

Ne trebamo biti posebni katastrofičari, jer to što dolazi vidimo već danas: živimo u vremenu u kojem globalni kapital mijenja sliku svijeta brzinom zvuka, kao što se možda i još većom brzinom širi i napreduje moderna tehnologija. Udruženi, svjetski kapital i ta turbo tehnologija postaju svjetlucajući digitalni cunami, koji pokazuje tendenciju da preplavi i čovjeka i sav prirodni svijet. Dvije zablude hrane ovaj orijaški zamah: prvo, današnji čovjek je uvjeren da moderna dostignuća služe njemu na korist, jer medicina, informacije, prijevoz, komfor i sve drugo čovjeku ovog doba omogućavaju puno lakši život. Da, to je istina, ali što ako su sva ta dostignuća, u svakoj oblasti ponaosob, otišla puno dalje od humanog smisla? Spomenimo samo neke fenomene, gotovo usput: ofanziva farmakološke industrije, hiljade ekspresno otpuštenih ljudi u trenucima tehnološke renovacije poslovanja, nezaustavljivi juriš često besmislenih informacija u svemiru svih mogućih medija… Drugo, današnji čovjek vjeruje da je potrebno samo da izvadi utikač iz utičnice i sva ta tzv. opasna tehnologija prestaje da radi. To bi značilo da današnji čovjek vjeruje da posjeduje kontrolu nad alatima koje je sam stvorio. Da li je to baš tako? Već i mnoštvo duševnih bolnica širom svijeta, specijaliziranih za pacijente ovisne o internetu, dokazuje da mi malo toga danas kontroliramo. Pa zapitajmo se samo da li možemo tek tako smanjiti broj tih pustih sati koje svakoga dana provodimo na vlastitom telefonu? I kako nam to ide? Istraživanja pokazuju da prosječni odrastao čovjek dnevno koristi telefon (izvan radnog vremena) 3 do 5 sati, a tinejdžeri 7 do 9.

Oduzmite nam demokraciju, ne telefone

U tekstu američkog medijskog analitičara Andrewa Sullivena još iz 2016. godine pod naslovom „Nekada sam bio ljudsko biće“ postoje tri alarmantne rečenice: „Neprekidno bombardiranje vijestima, tračevima i slikama pretvorilo nas je u manične ovisnike o informacijama. Mene je to slomilo. Moglo bi i vas.“ Istraživanja koja pronalazimo u knjizi „Digitalni minimalizam“ Cala Newporta (Verbum, 2022.) govore na primjer o tome da prosječno dnevno 85 puta pogledamo u telefon, a da toga uopće nismo svjesni, ali nam sve to godi. Tako na primjer na pitanje profesora Tihomira Cipeka s Fakulteta političkih znanosti bi li radije ostali bez demokracije ili bez telefona, studenti spremno odgovaraju: „Oduzmite nam demokraciju, telefone nam ni za živu glavu ne dirajte.“ Sve ovo već znamo, jer živimo u tome već dosta dugo i jedino pitanje je da li se svemu tome možemo oduprijeti na način da i novcu i tehnologiji i našem današnjem pogledu na život dademo neki humaniji smisao.

Konačno, vezano za „smisao“ i „način života“, današnja vrlo uvjerljiva zamka počinje gotovo bijesnim pitanjem: Što ti hoćeš, pa živimo u modernom vremenu, zar nas želiš vratiti u 19. stoljeće? Danas teško da bi bilo kakva zabrana išta pomogla, jer čovjek kao nikada prije evidentno sam odlučuje o svojoj sudbini. Pitanje smisla, razloga za život i čovjekove refleksije oko temeljnih stvari njegove egzistencije dovode nas do pitanja kulture i umjetnosti, koje oduvijek na takva pitanja žele odgovoriti, ali danas se ove plemenite discipline, kao i sve drugo, nalaze pred iskušenjem korištenja digitalnih alata koji, kao što rekosmo, imaju dva lica: mogu nam pomoći, ali nas mogu i zarobiti. Tako dolazimo do najnovijeg izuma – umjetne inteligencije, koja je toliko moćna da „odgovara na sva pitanja“, prevodi tekstove sa mnogih jezika, stvara savršene vizualne slike i dizajnira muziku kakvu god zaželimo i koja, zaključno, može sama da proizvede imaginativni, kulturni ili umjetnički sadržaj – umjesto čovjeka.

Društvo spektakla

Legendarni gitarist grupe The Rolling Stones, Keith Richards, izrazito je skeptičan prema umjetnoj inteligenciji u muzici i smatra ju površnim alatom koji ubija originalnost. Dok tehnološki napredak vidi kao neizbježan, Richards se energično protivi korištenju AI-ja za kopiranje tuđeg stila i stvaranje „savršenih“,  tzv. generičkih pjesama. S druge strane, mnogi ljudi su postali vrlo intimni s umjetnom inteligencijom: zaista diskutiraju s njom, pitaju je za savjet, koriste citate koje im AI pronalazi za manje od minute, dizajniraju umjetnička djela dok im umjetna inteligencija doslovno sjedi u krilu. Okruženi tako ekranima, softverima i aplikacijama, ne primjećujemo da je potiho, ispod vrata, upuzao u naš imaginativni prostor jedan bezbojni plin, brutalno rečeno ciklon B 21. vijeka, koji je opet neprimjetno promijenio sve nas. To novo, nejasno i omamljujuće stanje naše svijesti može se najbolje izraziti pitanjem: kako ćemo se danas baviti kulturom i umjetnošću, koji su hiljadama godina služili čovjeku da odgovori na svoja pitanja, muke i probleme, kada živimo u doba koje nas želi uvjeriti, sa svime što je stvorilo, da živimo u savršenom svijetu? Kakva pitanja, u književnosti, na filmu, u kazalištu i u likovnim umjetnostima postavljamo takvom svijetu, u kojem je toliki broj ljudi zadovoljan komforom i pogodnostima koje je sam zaželio proizvesti? Zato danas više ne živimo u doba kulture nego u eri kulturnih industrija, ne više u doba umjetnosti nego u društvu spektakla. Konačno i izvan svake ironije, možda čovjek u budućnosti toj umjetnoj inteligenciji uopće više neće biti potreban, nego će biti izbačen iz te stolice (takve najave su već znanstveno utvrđene), a ona, ta umiljata AI, sama će sjediti za kompjuterom i upravljati svime, jer to već danas bolje radi nego čovjek. Da li će Hrvati i Srbi uopće biti kulturno i nacionalno važni u decenijama koje slijede, sa svim kulturnim i umjetničkim umotvorinama koje su vjekovima sabirali i da li će išta biti važno što je stvoreno autentičnom ljudskom kreativnošću? Da li je umjetna inteligencija moderni anđeo koji će nam pomoći u stvaralačkom procesu ili će ona postati digitalni demon koji će nas uništiti?

Ovaj tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.