Ono što konstantno uoči izbora u BiH opterećuje javni prostor je položaj hrvatskog naroda koji je po Ustavu konstitutivan i ima sva prava kao i ostala dva naroda, ali u praksi situacija je dramatično drugačija. Hrvati su najmalobrojniji narod u BiH, a osim tog faktora otežavajuća okolnost, po ostvarivanje njihovih prava, leži u činjenici da su u Dejtonski sporazum, čiji je sastavni dio pomenuti ustav, svoj položaj ugradili zajedno sa Bošnjacima kroz nekadašnju Muslimansko-hrvatsku federaciju, a danas Federaciju BiH, jedan od dva ravnopravna entiteta u zemlji. Činjenica da se taj entitet tretira kao jedan ustavno-pravni element u postratnom periodu stvorio je niz problema u političkom predstavljanju Hrvata, a ti problemi najviše se ogledaju u izboru članova Predsjedništva BiH.

Prema Ustavu, dva člana kolektivnog šefa države biraju se sa teritorije Federacije, jedan bošnjački i jedan hrvatski. Onaj treći, srpski član, dolazi sa teritorije Republike Srpske i njegov izbor, imajući u vidu ustroj i etnički sastav Republike Srpske, trenutno nije sporan što, pak, ne znači da će u budućnosti po tom pitanju sve biti kao i dosada. Ali, to je neka daleka budućnost. Ono što je sadašnjost koja naročito mori hrvatski korpus jeste činjenica da je Federacija BiH na izborima za Predsjedništvo BiH jedna izborna jedinica u kojoj se biraju dva člana. A to u praksi znači da svi, i, na primjer, Hrvat iz Širokog Brijega, i Bošnjak iz Bihaća, imaju pravo da svoj glas daju svima, i kandidatima za bošnjačkog i kandidatima za hrvatskog člana Predsjedništva. To pravo niko ne smije da im dira jer bi u suprotnom bilo prekršeno niz evropskih i svjetskih konvencija koje garantuju svima da biraju i budu birani. Kada zađemo dublje u bosanskohercegovačku praksu, takva situacija dovela je Hrvate u poziciju da im člana Predsjedništva čak četiri puta u posljednjih pet navrata izaberu – Bošnjaci. I to u liku Željka Komšića koji se izjašnjava kao Hrvat. I u tom smislu nije potrebno dalje analizirati tu situaciju jer svako, takođe, ima pravo da se izjasni kako god hoće. Ipak, matematika i geografija su egzaktne. Svaka postizborna analiza jasno pokaže da je Komšić najveći broj glasova dobijao u sredinama sa dominantno bošnjačkim stanovništvom, dok su kandidati nominalno hrvatskih partija najveći broj glasova ubjedljivo dobijali u krajevima gdje dominantno žive Hrvati. Kada se na to nakalemi priča o malobrojnosti Hrvata, stvari postanu potpuno jasne.

I tu dolazimo na početak priče. Uoči svakih od prethodnih pet izbora, a to je period od 20 godina, svjesni te opasnosti, hrvatski politički predstavnici u BiH otvarali su priču o potrebi rješavanja tog pitanja na način koji će Hrvatima garantovati da izaberu „svog“ člana Predsjedništva. Ta priča se svodila na inicijative o promjeni izbornog zakona što bi tu garanciju omogućile. Ali, 20 godina stvari se nisu pomjerile sa mrtve tačke. Pa neće ni ove godine jer izborni zakon nije moguće promijeniti manje od četiri mjeseca prije izbora. Inicijative iz hrvatskog korpusa, uprošteno rečeno, svodile su se na ideju o formiranju konkretne ili virtuelne „hrvatske“ izborne jedinice koja bi obuhvatala prostore u kojima većinski živi taj narod. A linija između hrvatske izborne jedinice i priče o formiranju hrvatskog entiteta je veoma tanka. I tu nastaje jedan od najvećih današnjih bosanskohercegovačkih nesporazuma.

I dok u Sarajevu odbijaju svaku pomisao o formiranju čak i virtuelne hrvatske izborne jedinice jer, po tamošnjim političarima, virtuelna jedinica je otvaranje puta ka konkretnom trećem entitetu, iz Republike Srpske takva inicijativa ima podršku. Zvanična Banjaluka često ponavlja stav da je za budućnost BiH od izuzetne važnosti riješiti položaj Hrvata u zemlji. Iako se ta vrsta podrške pripisuje dobrim odnosima između lidera SNSD-a i HDZ-a BiH, Milorada Dodika i Dragana Čovića, ideju u Banjaluci podržavaju i neki glasovi koji nisu konkretno dio te priče. Niko u Banjaluci, međutim, ne želi dublje da se izjašnjava o toj podršci, odnosno ne odgovara na pitanje da li ona znači brigu za Hrvate ili se smatra da je to u stvari podrška jačanju srpskog položaja u zemlji. Jer, kada bi BiH bila sastavljena od tri entiteta, a u dva vlast bile snage koje imaju jako dobre međusobne odnose, prilično je jasno na šta bi to ličilo, iako u ovoj zemlji nikada odnos „dva naprema jedan“ nije donosio dobro svima.

Ulje na bosanskohercegovačku vatru proteklih sedmica doliveno je iz Zagreba gdje je tamošnja vladajuća partija, Domovinski pokret, predstavila inicijativu koja bi u konačnici mogla dovesti do formiranja trećeg entiteta što bi garantovalo potpunu zaštitu prava Hrvata u BiH. A u Sarajevu su naročito osjetljivi kada se o BiH počne da priča u Zagrebu. Kao, uostalom, i u Beogradu. Mada im ne smeta kada se o istoj toj BiH priča u Vašingtonu i Briselu, ali to je već neka druga priča. Za sve incijative, kako je već navedeno, danas je kasno. Izbori će biti sprovedeni po starim pravilima. Željko Komšić nema pravo da se ponovo kandiduje, ali na listu će njegov blizak saradnik, Slaven Kovačević, koji se takođe izjašnjava kao Hrvat, dok istovremeno s ponosom ističe da je bio pripadnik bošnjačke Armije BiH. Hrvatske stranke će, pak, u trku sa dva kandidata, što u uslovima malobrojnosti opet daje ozbiljne šanse Kovačeviću. I to je realnost. Realnost koja će priču o virtuelnim jedinicama i trećem entitetu držati na dnevnom redu i u godinama pred nama, miješao se Zagreb u tu priču ili ne.