U poznim godinama čovjek se, često i protiv svoje volje, više susreće sa slikama iz doba odrastanja nego što obraća pažnju na stvari koje ga okružuju. Ako je pritom i akribičan ili je čak cijeli radni vijek živio od pera, logično je i očekivano da ostavi zapis o proživljenom.
Milan Jakšić je jedan od istaknutih Karlovčana. Ličkog porijekla (otac iz Glogova, majka iz obližnje Velike Popine), rođen 1947., od ranog djetinjstva živi u tom gradu i smatra ga s pravom svojim. Porodica je stanovala u naselju „Nada Dimić“ koje se sada drukčije zove, u sustanarstvu i u bliskim vezama s drugim porodicama. Otac je bio oficir, majka domaćica. U Karlovac su došli iz Niša. Knjiga počinje opisom bliskog prijateljstva koje su Jakšići uspostavili s gospođom iz Niša, u čiju su kuću bili, po direktivi vlasti, dodijeljeni kao sustanari.
Evocira zatim Karlovac pedesetih i šezdesetih godina. Formativne godine autora na tom mjestu pretežna su tema knjige, što je naglašeno i naslovom.
Pratimo povijest mladenačkih fascinacija i frustracija; materijalno siromašni bogati su fascinacijama. U borbi protiv habanja odjeće, majka preventivno našiva zakrpe na još čitave dječje hlače. Socijalno osjetljiv, osjeća nelagodu, što su oficiri u svoje stanove dobili parno grijanje, dok ostali stanari moraju nabavljati ogrjev i ložiti peći. Dirljive su mu majke domaćice iz naselja koje ne mogu da se nagledaju filma „Jedan dan života“ s pjesmom „Mama Huanita“, pa ga više puta gledaju ne bi li se do sita naplakale.
Oživljava to doba drugarstva i uzajamnosti, kolektivnog duha, raznovrsnost likova iz okoline u karlovačkom naselju. Govori o snažnom civilizacijskom uplivu što su na njega ostavljala djeca iz boljih građanskih kuća i uopće privlačnost kulture i stila života pripadnika razvlaštenog građanskog sloja.
Opisane su dječje i tinejdžerske skupine s imenima članova, avanture u špijuniranju ljubavnih parova, takmičenje u rabijatnosti, sukobi s drugim skupinama, pustošenje tuđih voćnjaka. Kasnije, kada je odrasliji, fascinira ga džez, oprobava se u glumi i pjevanju, i u sportu, posebno košarci.
Opisao je stvarne ljude s njihovim pravim imenima i nadimcima. Ironično se sjeća lokalnih marksista zaokupljenih mogućnostima ostvarivanja vlasti radničke klase koja nikako da dođe: kada radnici dođu na vlast, prestaju biti radnici, mijenja im se klasna pozicija pa s njom i klasna svijest.
Za autorov pristup karakteristični su anegdotalnost, ironija, težnja humornoj interpretaciji, humornom aspektu događaja, ali također zanimanje za ljude i ljubav prema ljudima.
U drugoj polovini knjige bavi se nekim momentima iz svoje karijere novinara u Zagrebu („Vjesnik“) i Ljubljani (dopisnik „Politike“ od 1992), dramatičnim, ekscesnim momentima, tzv. „slučajevima“ i momentima, na kraju, kada hoda „pustim otokom“ zavičajnog grada gdje svi poznanici bježe od njega jer više nije politički oportuno da ga poznaju. Tek tu osjećamo da probija gorčina pomiješana s rezignacijom i prezirom.
Za knjigu je karakterističan žurnalistički, iskričav reportažni stil, autor istovremeno i prikazuje i interpretira prikazano. Perifraza i aluzija umjesto direktnog imenovanja stvari osobine su Jakšićevog stila.
Ako u budućnosti neki istraživač u Karlovačkom arhivu bude proučavao historiju Grada, bit će zahvalan autoru knjige „Odrastanje u Karlovcu“ na svim faktima, materijalnim detaljima, dragocjenim činjenicama života. Knjiga je vrijedan prilog kulturnoj historiji i historiji privatnog života jednog mjesta i vremena, zbog čega bi Karlovčani trebalo da budu obavezni ovom autoru.
U okusima života koji se u finalu svi stapaju u jedinstven amalgam ovdje najmanje ima ljutine. Nje jedva da ima. Kada bismo se upitali što prevladava, bila bi to slanost. Slan okus života, jaka žudnja, privlačnost, s primjesom gorčine.
Autor trajno u svijesti nosi galeriju likova iz djetinjstva i mladosti, ne može ih zaboraviti i želi sačuvati sjećanje na njih. Usput ponešto kaže i o kasnijim sudbinama nekadašnjih dječaka. Iako to direktno ne kaže, sasvim je očito iz ukupnog smisla knjige da je život u vrijeme kada su ljudi zbog siromaštva bili željni svega i puni iluzija i fascinirani koječime, bilo bliži smislu nego ovaj kada su samo željni mira jer su postali siti svega.
„Šta nam bi da odosmo odande?“ pita se autor negdje na početku u starom kraju predaka Glogovu, gdje sada živi samo jedan stanovnik. Pitanje je retoričko. Čežnja za spokojnim i čistim iskonom je izgleda naša zadnja iluzija, posljednja fascinacija.