Besplatno obrazovanje fraza je koja u Hrvatskoj već odavno ne drži vodu. Tko je god imalo upućen u svijet školovanja, jasno mu je da je malo toga tu besplatno. Troškovi su sve veći, a mladi koji se školuju izvan svog mjesta posebno se susreću s brojnim financijskim poteškoćama. Iz godine u godinu krajem septembra i početkom oktobra na Privrednikovu adresu dolazi sve više prijava za stipendiranje. U svakoj kuverti nalazi se jedna životna priča. Čitajući natječajnu dokumentaciju uranja se u teške sudbine brojnih mladih ljudi koji izlaz iz svoje teške situacije vide u školovanju i obrazovanju.

Prošle školske/akademske godine Privrednik je stipendirao stotinu učenika i studenata s područja cijele Hrvatske. Nemamo dovoljno prostora da ih sve predstavimo, ali kroz priče tri stipendistice pokušat ćemo dočarati borbu, ustrajnost, ali i važnost podrške koju Privrednik pruža mladima. Milenica Rosić primala je stipendiju kao učenica Zdravstvenog učilišta u Zagrebu. U Zagreb je sa 14 godina došla iz Blatuše, malog mjesta u općini Gvozd. „Kada sam došla u Zagreb bilo mi je jako teško jer se do tada nisam odvajala od svoje obitelji. Sve mi je bilo nepoznato i trebalo je vremena da se priviknem na veliki grad i život u domu“, priča Milenica koja je u domu živjela u sobi sa šest drugih djevojaka. S vremenom se privikla na nove životne uvjete i naučila izvući od svega najbolje. Roditelji su joj mjesečno mogli poslati samo 300 kuna, koliko je iznosio dječji doplatak, pa naglašava kako joj je Privrednikova stipendija iznimno puno značila. „Stipendija i 300 kuna koje bi mi roditelji poslali bilo mi je dovoljno. Ionako nisam puno trošila, zanimalo me je samo učenje“, prisjeća se. Milenica je s 800 kuna mjesečno uspijevala pokriti svoje skromne potrebe. Nakon srednje škole seli se u Karlovac u kojem odrađuje pripravnički staž u jednoj ljekarni. „Nisam odmah išla na fakultet jer sam htjela početi nešto raditi i imati neku sigurnost. Na početku mi je bilo teško ponovo se navikavati na novu sredinu i nove ljude, ali i to sam ponovo uspjela“, kaže. Milenica uskoro kreće u još jedno novo životno razdoblje. Naime, od novembra u Splitu kreće na studij biologije i kemije. Ponovo novi grad, novi ljudi i novi izazovi. Ne krije da postoji strah, ali optimistično dodaje kako se ipak veseli i kako zna da će nakon prvih nekoliko tjedana sve biti u redu.

Iz Blatuše idemo u Liku, točnije u Mogorić, otkud dolazi Ljiljana Đaković. Ljiljana je, kao i Milenica, sve četiri godine srednje škole bila Privrednikova stipendistica. Osnovnu školu je završila u 21 kilometar udaljenoj Udbini, a nju i njenog brata otac je svaki dan vozio u školu i iz škole jer drugog prijevoza nije bilo. Ljiljana nakon osnovne škole odlučuje upisati gimnaziju u Zagrebu. I njoj je početak života u glavnog gradu i u učeničkom domu bio težak, a posebno joj je teško palo odvajanje od obitelji. „S vremenom sam se navikla, nisam imala drugog izbora“, kaže Ljiljana. Nakon privikavanja na nove životne uvjete, u domu je upoznala prijateljice s kojima se i danas druži, a spojila ih je potreba za pronalaženjem nekoga svoga u gradu nepoznatih ljudi. I Ljiljana ističe kako joj je Privrednikova stipendija puno značila. „Učenički dom sam plaćala 630 kuna, a uz stipendiju mi je bilo lakše jer sam na taj način mogla pomoći roditeljima“, prisjeća se. Ljiljana je ovo ljeto završila srednju školu, položila maturu i upisala fizioterapiju na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Kaže kako je to izabrala jer s tim poslom ima dosta mogućnosti za posao, može raditi u bolnici, može i privatno, a i zanima je fizioterapija. I na fakultetu će živjeti u domu i tako olakšati i sebi i roditeljima financiranje daljnjeg školovanja.

„Bila je to duga borba“, tako priču o svom školovanju započinje Jadranka Krneta iz Kistanja u Dalmaciji. Nakon srednje škole, koju je završila u Kninu, upisuje predškolski odgoj u Zadru. Ljeto prije fakulteta iskoristila je, ne da se odmori, nego da zaradi novac za školovanje, radeći sezonu na moru. „U Zadru sam upisala izvanredni smjer na fakultetu. Zadar je relativno blizu, pa sam svaki dan putovala autobusom na fakultet. Budući da mi je taj tempo bio prenaporan, odlučujem otići kod tete u Zagreb“, prisjeća se Jadranka. Drugu godinu studija upisuje u Petrinji, a diplomski nastavlja u Zagrebu kao redovna studentica. „Više nisam mogla plaćati izvanredni studij jer je tada koštao 10.000 kuna, a to nisam mogla priuštiti. Kao redovna studentica nisam mogla puno raditi i u tom trenutku mi je baš jako trebala podrška koju mi je Privrednik dao. Puno, puno mi je to značilo…“, kaže.

Jadranka je uz studiranje i radila kad god je stigla, ali bez stipendije, kaže, to joj ne bi bilo dovoljno. „Zahvaljujući stipendiji možeš sebi kupiti neke osnovne stvari ili kupiti nekad nešto što ti se jede, a da ne moraš nikog pitati. Pomoglo mi je i to što sam živjela kod tete i što nisam plaćala smještaj. Mogu reći da su mi teta i Privrednik najviše pomogli jer inače ne bih mogla studirati, a moji nisu bili u mogućnosti da mi šalju novce“, prisjeća se. Kako sama ističe, nije nikad puno trošila, pa je čak i u tim teškim uvjetima uspjela nešto i uštedjeti. Znala je, kaže, da će joj novac trebati i nakon što završi fakultet i prije nego se zaposli. Jadranka je sada korak do diplome, upravo završava diplomski rad i nada se da će u Kninu u oktobru početi stažirati. Ima ona velike planove, voljela bi i nastaviti školovanje, ali sada joj je prioritet da počne zarađivati jer, kako kaže, „imam 25 godina i vrijeme je da počnem i ja nešto prihodovati“, iako sama zarađuje još od srednje škole. „Naučio si da se moraš boriti da bi nešto imao“, zaključuje Jadranka.

I ovog septembra na Privrednikovu adresu stizat će stotine novih prijava za stipendijom, stotine teških priča i stotine molbi za pomoć. Zbog nedostatka financijskih sredstava, Privrednik ne može stipendirati sve učenike i studente koji se prijave, ali ono što je sigurno je da će oni najugroženiji i najmarljiviji dobiti Privrednikovu stipendiju, podršku i nadu za bolji život. Jer to je ono najvrjednije što mladima možemo dati.