Obrazovani mladi ljudi s fakultetskim diplomama, u većini zemalja Europske unije, preko noći su postali novi fenomen modernog kapitalizma.
U Španjolskoj nazivaju ih generacijom tisuću eura (mileuristas). Nedavno su masovno izašli na ulice iz protesta prema obespravljenosti te zbog činjenice da je stopa nezaposlenosti u ovoj zemlji, narasla do 43 posto, za one ispod 25 godina. U susjednom Portugalu stanje je još gore, pa tamo imaju “generaciju 500 eura”. Broj pripadnika ove skupine kreće se oko 900.000 i rade za “minimalce” nakon završetka školovanja.
Promatrajući ovaj fenomen u svojoj zemlji, francuski sociolog Louis Chauvel skovao je već općeprihvaćeni termin babylosers, kao kontrast babyboomersima, srednjoj klasi Sjedinjenih Američkih Država i Europe, koja je poslije Drugog svjetskog rata doživjela ekonomski procvat, oplođen visokim prirodnim priraštajem.
Pošast potplaćenosti mladih i obrazovanih širi se Europskom unijom. Mladi talijanski znanstvenik u biološkom institutu zarađuje ukupno tek 1.200 eura (8.500 kn). Kako bi mogao pratiti visoke troškove života, dodatno pojačava kućni budžet poslom u još jednoj tvrtki. S neobuzdanim cijenama nekretnina i tržištem rada koje ne obećava previše, mlade obrazovane Talijane također ne očekuje sjajna budućnost.
Mladi zavide roditeljima na blagostanju koje su im pružali u djetinjstvu. Pogotovo s obzirom na podatak da od vlastitih ”staraca” u prosjeku imaju čak tri godine obrazovanja više.
Početkom zlatnih sedamdesetih godina, samo šest posto građana Francuske s fakultetskim diplomama bilo je nezaposleno, no danas se ovaj udio kreće do nevjerojatnih 30 posto. Plaće posljednja dva desetljeća stagniraju, dok su u isto vrijeme troškovi života povećani višestruko. Francuzi za novi stan moraju izdvojiti dvostruko ili trostruko više nego prije dva desetljeća. Stariji zaposlenici imaju čak 40-ak posto veće plaće od mladih.
Egzistencija mladih ovisi o pomoći starijih pa mjerilo uspjeha više nije razina obrazovanja već bogatstvo roditelja. Obiteljski običaji zapadnih zemalja tu se približavaju onima koji vladaju kod nas. Ako roditelji nisu dovoljno uštedjeli da bi odrasloj djeci kupili stanove, ona ostaju živjeti s njima. To je u zapadnoj kulturi do jučer bilo nezamislivo.
U Njemačkoj udio stanovništva koje ispunjava uvjete za uvrštenje u srednju klasu do 2020. godine smanjit će se za deset posto, pa bi tako prvi put njihov udio mogao zauzeti tek polovicu stanovništva.
Šesnaest milijuna ljudi u EU živi na rubu siromaštva. Događa se veliko unutarklasno preslagivanje u vrijeme kada po makroekonomskim mjerilima Europska unija nikada nije bila bogatija.
Ovakvi problemi europske srednje klase čine se razmaženom kuknjavom iz perspektive slabašne Hrvatske. Kod nas 60 posto građana ima ispodprosječne zarade, dok udio osoba do 29 godina među nezaposlenima iznosi 30 posto – takvih je čak 75.500.
Osamdeset posto mladih prvi posao dobiva s ugovorom o radu na određeno vrijeme, dok snažne društvene skupine, sklone krupnom kapitalu, neprestano vrše pritisak na Vladu kako bi dodatno oslabile položaj radnika u Zakonu o radu.
U socijalizmu se odlazilo u mirovinu s 80 posto posljednje plaće, danas s upola manje – 40 posto. Navedeni podaci govore da stvari nisu loše samo kod nas već djeca globalnog kapitalizma imaju do jučer nezamislive probleme i u najrazvijenijim društvima.
U vrijeme kada politička elita širi euforiju zbog konačnog određivanja datuma ulaska Hrvatske u Europsku uniju, perspektiva u ovoj zajednici danas se čini neveselijom nego ikada.
