Zdravko Krstanović: Poezija je odbrana od priviđenja

Piše: Bojan Munjin / P-portal.net

Poezija je odbrana od priviđenja politike, brbljanja dnevnog govora, od zarobljenosti. Nije ni važno hoće li puno ljudi neku poeziju hvaliti ili ne. Život je danas tako linearan i površan, ali ono što je jedino važno jest – sam čin pisanja je nenadoknadiva, božanska stvar
Zdravko Krstanović

Pjesnik Zdravko Krstanović pola svoga života proživio je u Hrvatskoj, a pola u Srbiji. Između toga je bio rat, sa svim strahotama koje je donio. Krstanovićeva profesionalna biografija je impresivna: poeziju je objavljivao na svim stranama, u najznačajnijim književnim časopisima, priređivao je zbirke značajnih autora i pjesničke antologije, uredio je između ostalog “Libar Miljenka Smoje”, u Slobodnoj Dalmaciji imao je kolumnu “Zapisi iz nesanice”, a njegove “Priče iz Hada” doživjele su dvanaest izdanja i prevedene su na više jezika. S ovim pjesnikom razgovaramo o vrijednostima poezije, tragičnosti ljudske sudbine i o maksimi da se u životu i književnosti na sa čim ne smije trgovati.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo? Gdje ste odrasli?

Odrastao sam u Siveriću, selu pored Drniša. Kaže genijalni rumunski pjesnik Nikita Stanesku: “Uspomene ima samo sadašnji tren – šta je stvarno bilo ne zna se.” Danas ne mogu tačno znati kakvo mi je bilo djetinjstvo, ali čini mi se da je bilo zlatno. Ne znam kako danas djeca odrastaju među svim ovim betonima, ali ja sam odrastao u rajskom vrtu. Meni je u djetinjstvu jedino falilo knjiga. U osnovnoj školi smo formirali malu biblioteku od kakvih 30-40 knjiga, ali mi smo u nju gledali kao da je to aleksandrijska knjižnica. Gotovo sam siguran da sam prvu pjesmu napisao u prvom razredu osnovne škole. Bila je to pjesma o vuku koji napada stoku, ali meni je bilo najvažnije da se stihovi rimuju. U drugom razredu osnovne škole već sam bio optužen za plagijat. I onda sam morao u razredu na licu mjesta nešto napisati, pa sam smandrljao nekoliko stihova, da dokažem da ja ne kradem pjesme i da ništa nisam ni od koga prepisao.

Mutne i tragične stvari

Kada ste objavili prvu pjesmu?

Prvu pjesmu sam objavio 1962., kada sam imao dvanaest godina, u sarajevskoj “Veseloj svesci”. U osnovnoj školi sam objavljivao pjesme u “Malim novinama”, “Kekecu”, riječkom “Galebu”, “Borbi”, “Slobodnoj Dalmaciji”, na desetine pjesama. U djetinjstvu sam mnogo pisao, ali sam mnogo i čitao. Recimo, “Male novine” bi poklanjale po jednu knjigu ako im pošaljem pjesmu. Čak sam bio dopisnik “Plavog vjesnika” i za to sam dobivao i neki novac, koji je tada bio veći nego moja sadašnja penzija… Svake sedmice mi je, ovamo-onamo, nešto izlazilo. Plus zidne novine u osnovnoj školi, na kojima su bile izvješene skoro sve moje pjesme. A onda sam 1963. godine za svoju pjesmu dobio nagradu na Radio-televiziji Zagreb: bio je to “Mendin program”, najpopularnija emisija za djecu u to vrijeme. Došao sam u tu emisiju da primim nagradu i kada su me moji u Siveriću vidjeli na televiziji, bio sam u selu popularniji nego Đoković danas.

Što je bilo s vašim pjesmama u gimnaziji?

Išao sam u gimnaziju u Kninu. Bio sam đak putnik. Onda sam prešao u splitsku gimnaziju i u to vrijeme pjesme sam objavljivao u “Poletu”, u splitskom “Vidiku”, tako da slobodno mogu reći da od 1962. do danas nije bilo nijedne godine da nisam nešto objavio. Mogao sam već tada u gimnaziji nešto zaraditi od pjesama. Honorari su bili veći, a ne kao ovi danas, ali novac i ja nikada nismo bili u nekoj naročitoj ljubavi. Niti sam ja volio novac niti je novac volio mene.

Onda ste upisali fakultet u Zagrebu…

Da, upisao sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jugoslavistiku i komparativnu književnost. Tada sam, 1969. godine, objavio u “Plavom vjesniku” pjesme kod Sonje Manojlović, za koje mislim da su prilično valjale. A onda sam otišao u “Republiku”, gdje me je dočekao urednik Stojan Vučićević. Objavio je moje pjesme. Kazao je da mu se sviđaju i rekao da opet svratim. Kada sam drugi put došao, tamo je bio i Novak Simić, s kojim sam poslije postao prijatelj. Počeo sam sarađivati i s “Prosvjetom”, u koju me je doveo Jordan Jelić, književnik i prevodilac. Prvu kritiku u “Prosvjeti” pod nazivom “Snaga riječi” objavio sam baš o jednoj njegovoj knjizi. Za vrijeme onoga što se zvalo hrvatsko proljeće, koje za mene nije bilo nikakvo proljeće, govorio sam na nekim skupovima ljevičara od kojih su mnogi pomrli, a neki su još živi. Tada sam u “Književnim novinama” objavio tekst “Marginalije o srpskoj književnosti u Hrvatskoj” što je imalo dosta velikog odjeka. Objavio sam tada i u “Hrvatskom tjedniku” “Otvoreno pismo Daliboru Brozoviću” posvećeno jeziku, u kojem sam se suprotstavio tadašnjem tumačenju jezičke politike. Interesantno je tko su bili moji tadašnji fakultetski cimeri. Bio je to današnji general bojnik Markica Rebić i Bruno Bušić. Stanovali smo na Trgu kralja Tomislava i oni su me čitavo vrijeme uvjeravali da sam ja pravoslavni Hrvat… Za Markicu Rebića nikada ne bih mogao pomisliti da će kasnije postati šef Tuđmanove tajne policije.

Tko su bili vaši tadašnji literarni prijatelji na fakultetu i oko njega?

Bio sam dobar s pjesnikom Sašom Meršinjakom, koji nikada nije imao para. Pio je, nažalost, mnogo i bio je dobar pjesnik. Družio sam se sa Velimirom Viskovićem i, kao što rekoh, s Novakom Simićem. Pisao sam za “Oko” i bio sam dobar s Brankom Malešom, iako naše pjesničke poetike nisu bile iste. Družio sam se i sa Josipom Severom  i to su mi bili jedni od dražih ljudi u životu. On je dosta pio, ali i ja sam nekada dosta pio, pa šta onda. On je imao rodnu kuću na Baniji, majka mu je bila Srpkinja i tu kuću su zapalili srpski vojnici. Na Baniji je bilo zločina i s jedne i s druge strane.

U septembru 1991. bio sam uhapšen bez naloga za hapšenje u Splitu. Jedan od isljednika, koji je bio prilično neugodan prema meni, išao je sa mnom u gimnaziju i pravio se da me ne poznaje. Drugi mi je rekao da u zatvoru neću dočekati sljedeće jutro…

Koliko vas je zanimala politika u to vrijeme?

U osnovnoj školi sam od prvog do četvrtog razreda bio predsjednik svog razreda. Izašao bih pred razred, stisnuo šaku i viknuo: “Za domovinu”, a razred bi složno odgovarao: “S Titom.” I tu je bio kraj svakom mojem političkom angažmanu. Nisam bio član ni jedne stranke, niti sam bio u iskušenju da to budem. Šta se o meni u međuvremenu brbljalo, to je posebna priča. Bio sam upleten u politiku zato što sam bio novinar, ali sam bio posmatrač onoga što se događalo. U septembru 1991. bio sam uhapšen bez naloga za hapšenje u Splitu, gdje sam tada živio i radio. Jedan od isljednika, koji je bio prilično neugodan prema meni, išao je sa mnom u gimnaziju i pravio se da me ne poznaje. Drugi mi je rekao da u zatvoru neću dočekati sljedeće jutro. Zašto sam bio uhapšen? Bio sam dopisnik “Politike ekspres” u Splitu i moji tekstovi su bili oštri. Ali šta znači oštri!? Kada se na glavnoj pošti u Splitu pojavio ogroman ustaški znak, ja sam o tome pisao. To je bila kratka epizoda i to što se meni dogodilo nije ništa prema onome što se drugima događalo. Mnogi ljudi u Splitu su tada ubijeni… Napustio sam tada Split i otišao sam u Beograd. Na putu za Beograd dočekali su me u Sarajevu Abdulah Sidran, meni drag i talentovan pisac, i pjesnik Stevan Tontić. Bogami, tada smo pili čitavu noć. Tek kasnije sam saznao da dok sam ja bio u zatvoru, splitska policija mi je čuvala stan, a policijski vozač koji me je uvjeravao da će se situacija nekako srediti također je kasnije završio u Beogradu. Jako puno mutnih, nevjerojatnih i tragičnih stvari se tada događalo.

Kako je tekao vaš beogradski život?

Još krajem osamdesetih objavljivao sam u NIN-u, “Dugi”, Kulturnom dodatku “Politike” i “Ekspres politici” i kada sam stigao u Beograd, nastavio sam da pišem za ove novine. U “Ekspres politici” sam bio stalno zaposlen i to sam nastavio i dalje. Priredio sam 1997. godine knjigu “Dubrovačke elegije” Luja Vojnovića za kojeg smatram da je pjesnički genije i ta knjiga je najbolja zbirka pjesama u prozi na srpskom jeziku, barem koje ja poznajem. Priredio sam 1999. i sabrane pjesme Pavla Solarića za kojeg niko ne spori da je briljantan pjesnik. U hrestomatiji srpskog pjesništva 18. i 19. vijeka Solarić ima deset pjesama više nego Sterija Popović i najviše stihova od bilo koga. Vrlo mi je važno u to vrijeme bilo što sam se sprijateljio s Miroslavom Pantićem, akademikom, kojeg sam poštovao i koji je mene poštovao, najvećim stručnjakom, uz Milana Rešetara, za dubrovačku književnost. Njegovo znanje o književnosti je bilo zastrašujuće. On mi je jednom rekao nešto vrlo važno: “Ako nešto istražuješ i želiš da dođeš do istine, moraš sumnjati i u ličnu kartu.” Ako si ozbiljan, ne možeš vaditi iz nečije biografije ono što ti se sviđa i sakrivati ono što ti se ne sviđa. Bio mi je prijatelj Petar Krdu, veliki pisac i izdavač. Bio sam dobar s Momom Dimićem, književnikom i pjesnikom, koji je bio umjetnički direktor Beogradskih međunarodnih susreta pisaca. Družio sam se davno i sa Slobodanom P. Novakom i danas, kada ga gledam i slušam šta izjavljuje po svim ovim televizijama i portalima, mislim da je taj čovjek bukvalno sišao s uma.

Objavili ste svojevremeno “Čudesni kladenac – antologiju srpskog pjesništva od Baranje do Boke kotorske”, koja je izazvala brojne polemike i različite reakcije.

Tu antologiju sam počeo raditi još u 70-im godinama i shvatio sam da je to čitava jedna baština koja je zapostavljena i o kojoj se vrlo malo zna. Mislio sam da ću to završiti za pola godine, što je, naravno, bila besmislica i nakon nekoliko godina knjiga je bila gotova, rukopis je vidio Velimir Visković i još neki ljudi, ali ona nikada nije izašla. Na kraju sam odlučio da je štampam u vlastitom izdanju. Skupio sam dosta pretplatnika, ali malo ko je tu knjigu vidio. Pratila me je stigma da je to neka jako “srpska” antologija, što u to vrijeme nije bilo baš popularno. Na kraju je knjiga izašla 2002. godine, promocija je bila u Kolarčevoj zadužbini u Beogradu, uz razne vrste kritika, i pozitivnih i negativnih. Mislim da tu treba biti dosta kritičan prema postojećim istoričarima književnosti koji, uz nekoliko svijetlih izuzetaka, naprosto nisu kapacitirani (za što je umnogome kriv i nivo nastave na našim humanističkim fakultetima) da vrednuju i sintetizuju vrijednosti jedne epohe, kao što je to u ovom slučaju srpsko pjesništvo. Recimo, ta knjiga je bila i u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu deset i više godina, a da niko za nju nije znao. A radi se samo o jednoj antologiji poezije.

Srpska narodna poezija

 Kakva je bila recepcija vaših pjesma u Srbiji?

Pa ja sam objavljivao u Srbiji u najjačim kućama: u Nolitu, Prosvjeti, BIGZ-u, Matici srpskoj, Narodnoj knjizi i mnogi su pisali o mojim pjesmama, od Mihajla Pantića do Vase Pavkovića i drugih koji nešto znače u književnoj kritici, ali nikada nisam dobivao naročite nagrade za svoje pjesme, osim nagrada “Filip Višnjić” i “Milan Lalić”. Razlog je prost: kada sam počeo pisati književne kritike u tome nisam bio nježan i tada sam se mnogima zamjerio. Ako pišeš negativno o nekom, zamjeriš se onda ne samo njemu nego i svima koji ga podržavaju ili koje on podržava. Pisac može puno piti, može biti težak i nemoguć čovjek, ali ne smije trgovati. Prvu lekciju sam naučio od pjesnika A. B. Šimića: oko vrijednosti u književnosti nema pogađanja. Miroslav Pantić mi je rekao: “Šta očekujete, da vas vole?”

Priredili ste i antologiju srpske narodne poezije pod nazivom “Zlatna pjena od mora”.

Mene je 1973. godine zadužio tadašnji Institut za narodnu umjetnost u Zagrebu, tačnije Maja Bošković Stuli, i dali su mi magnetofon da u nekoj vrsti terenskog rada na Baniji, Kordunu i drugdje snimam i zapisujem po srpskim selima narodne pjesme. Dosta godina kasnije, 1990. objavio sam tu knjigu narodnih pjesama Srba u Hrvatskoj. Mislim da je srpska narodna poezija nešto najbolje što je na tom jeziku napisano i što pripada svjetskoj baštini, otprilike kao i manastir Dečani. I ne mislim tako samo ja o vrijednosti srpske narodne poezije – to su mislili i neki geniji: Gete, Puškin, Adam Mickijevič i najveći evropski intelektualni kapaciteti. Ono što je čudesno kod te srpske narodne poezije jest što nije sasvim jasno iz kojih sve dubina ona dolazi, možda iz kulture Srba, starije od one koju mi kroz istoriju poznajemo.

Što znači pisati poeziju?

Čitav život sam pisao poeziju. Poeziju ne možeš pisati s namjerom. Moraš imati nadahnuće koje dolazi s neba. Sada sa 70 godina vidim da je poezija odbrana od priviđenja. Od priviđenja politike, brbljanja dnevnog govora, od zarobljenosti. Poezija skida maske jer neprestano razgovara s iskonom. I ja sam bio žrtva zabluda i predrasuda, ali poezija je za mene uvijek bila čista i neokaljana. Nije ni važno hoće li puno ljudi neku poeziju hvaliti ili ne. Život je danas tako linearan i površan, ali ono što je jedino važno jest – sam čin pisanja je nenadoknadiva, božanska stvar.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: