Sa Zdenkom Pantić, profesoricom psihologije i sociologije, psihoterapeutkinjom, supervizoricom u kliničkom i psihosocijalnom radu, razgovarali smo o psihološkim i socijalnim posljedicama koronavirusa. Temeljem bogatog profesionalnog znanja i iskustva u socijalnoj zaštiti, edukaciji, civilnom sektoru i privatnoj praksi, dala je odgovore na mnoga pitanja koja sada muče gotovo svakog od nas.

Situacija s koronavirusom sve je ozbiljnija, kako će se ona odraziti na društvo u cjelini?

Ovako krupni događaji kao epidemija/pandemija, koji angažiraju cijelo društvo, vjerojatno će imati posljedice koje je sada teško sagledati. Već sada se nazire da mnogo toga neće biti isto, do sada poznato. Možemo očekivati posljedice na ekonomskom, političkom, obrazovnom planu, u odnosu na vrijednosti te masovni gubitak radnih mjesta. Iako, bojim se da će najranjiviji u društvu kasnije biti u najvećoj nevolji. Ipak, želim vjerovati kako je moguće da ovo iskustvo dugoročno donese i neke pozitivne promjene. Možda ovo iskustvo podsjeti naše društvo na neke dobre stvari iz ranijih vremena, poput dobro organiziranog javnog zdravstva…

Doza tjeskobe vodi ka odgovornosti

Na koje se načine nastala situacija može odraziti na mentalno zdravlje pojedinca?

Nema puno studija o posljedicama epidemija na mentalno zdravlje, a prve rezultate o psihološkim i socijalnim posljedicama epidemije koronavirusa možemo uskoro očekivati. Neki rezultati iz vremena epidemije virusa SARS iz 2003. ukazuju na visok procent depresivnih smetnji i smetnji iz kruga PTSP-a. S obzirom na to da se očekuje duže trajanje epidemije koronavirusa, zdrav razum i dostupni podaci govore da možemo očekivati značajne socijalne i psihološke posljedice.

Kod građana se opaža zabrinutost, tjeskoba, kod nekih depresivno raspoloženje, ljutnja, preosjetljivost, panika, prijemčivost za lažne vijesti… Sve su ovo očekivana raspoloženja i osjećaji u krizi s puno nepoznanica. Kod osoba koje već imaju psihičke probleme može se očekivati pogoršanje (tjeskoba, depresija, paranoja, opsesivno kompulzivni poremećaji). Kod osoba koje su u izolaciji može se očekivati pojava osjećaja bespomoćnosti, ovisnosti o milosti drugih, nesigurnosti oko budućnosti, ljutnja. Stariji ljudi, koji su posebno osjetljivi na koronavirus i inače su u velikom riziku usamljenosti, sada se mogu osjećati kao teret drugima.

Naglasila bih da nije epidemija jedino što će utjecati na zdravlje i dobrobit ljudi. Neizvjesnost oko nove ekonomske krize koja se nazire, brige oko snabdijevanja, brige o bližnjima i oko posla – dodatni su otežavajući momenti i sigurno će imati negativne posljedice. Iz ranijih iskustava i znanstvenih spoznaja poznato mi je da na psihološki oporavak i kvalitetu života u velikoj mjeri utječu okolnosti nakon traumatskih iskustava. Osobama koje nakon traumatskog iskustva imaju osnovne uvjete za život, materijalnu sigurnost i dostojanstvo, te socijalno priznanje za preživljene patnje, trauma će dugoročno gledano imati manji učinak.

Mnogi ljudi u Italiji i u svijetu kršili su propisane mjere nadležnih institucija, da li to trebamo olako osuđivati ili je zapravo riječ o očekivanoj ljudskoj reakciji i obrambenom mehanizmu?

Mnogi ljudi imaju tendenciju ignoriranja problema unatoč nadolazećoj opasnosti, teško prihvaćaju nužnost suočavanja s problemima, preuzimanja odgovornosti i promjena uopće… Danas se govori o „trikovima” našeg uma koji nas upravo u opasnim situacijama mogu navesti da ih zanemarimo.

Vidimo primjere poricanja opasnosti i uvjerenja o vlastitoj svemoći. To može biti obrana od preplavljujućih osjećaja o vlastitoj ranjivosti. Ovih dana čujem od mladog muškarca kako samouvjereno hoda po gradu i obavlja razne aktivnosti, prezirući mjere opreza („ja se dobro osjećam, zdrav sam“). Kada se navečer vratio u stan, u samoći, po prvi puta se zamislio o svojim postupcima i osjetio tjeskobu. Određena razina tjeskobe vodi nas u odgovorno ponašanje.

Hoće li u društvu prevladati solidarnost i tolerancija ili će sve više rasti međusobna netrpeljivost i kršenje propisanih strogih mjera?

Nažalost, neki ljudi se ne mogu obuzdati, osobito kada su u grupi i podliježu grupnom pritisku. Jako je važno osvijestiti da je potrebno dugotrajno strpljenje, disciplina svih građana, radi što manje represivnih mjera. Nadam se da će se neki ljudi ipak „dozvati pameti“ i shvatiti koliko je važno poštivati propisane mjere izolacije. Ipak, čini mi se da su kod većine građana zaživjele preporuke epidemiološke struke.

Među negativnim primjerima treba spomenuti i pojavu lažnih vijesti te netrpeljivost prema oboljelima od koronavirusa na društvenim mrežama. Nažalost, nije rijetkost da žrtva bude okrivljena. Strah, neinformiranost i nedostatak suosjećanja nisu dobri saveznici.

Ne možemo očekivati idealnu situaciju među ljudima u smislu solidarnosti i tolerancije, ali ova kriza pruža primjere solidarnosti, posebno nesebičnih napora službi koje su najviše izložene. Iako je to ljudima posao, trebamo biti zahvalni. Lijepo i važno je čuti kada iz Stožera za civilnu zaštitu pohvale te napore, lijepo je kada građani prepoznaju te napore, lijepo je kada iz drugih gradova/zemalja dobijemo podršku.

Zajedno, a sami

U digitalnom smo dobu i svjedočimo tome da je svakodnevica većine ljudi nezamisliva bez telefona i interneta. Koliko ta činjenica doprinosi otuđenju „postmodernog čovjeka” i na koje se sve načine ono manifestira?

Evo nekih svakodnevnih slika: Mladi par sjedi na klupi i svatko gleda u svoj mobitel. Prijatelji sjede na kavici, svatko gleda u mobitel. Malo dijete u ambulanti kod pedijatra igra igricu… Naslov jedne knjige o ovoj problematici je „Zajedno, a sami“.

Svaki se koristan izum može prometnuti u svoju suprotnost te, umjesto da olakšava, povezuje, pomaže informiranju, radu, zabavi – postaje sve više zamjena za stvarne odnose koji se mogu ostvariti samo u osobnom susretu.

Razlozi su u velikoj mjeri u načina života (prije svega urbanog) i proizvodnje u današnjem svijetu, gdje je dominantan rad (npr. u mnogim sektorima rad ne nudi ispunjenje i zadovoljstvo, lojalnost firmi se promatra kroz sve duže ostajanje na poslu). Malo je vremena za obitelj koja također postaje mjesto obavljanja puno zadataka, a sve manje mjesto opuštanja, zajedničkih aktivnosti, vremena za bliskost. Za slobodno vrijeme, druženje s bliskim osobama, rekreacija, hobiji – često „nemamo vremena“.

Smatra se kako današnje nove forme otuđenja putem ovisnosti o internetu dovode do otuđenja od drugih ljudi, ali i od sebe, vlastitog tijela, prirode… od stvarnog života. Istovremeno, u situaciji epidemije upravo ove forme komuniciranja pomažu u održavanju osjećaja povezanosti s važnim osobama, smanjenju osjećaja izolacije i samoće, a i prilika su za savjetovanje sa stručnjacima za mentalno zdravlje ako nam zatreba.

Sada kada su izolacija i minimalizacija socijalnih kontakata imperativ, kako će to utjecati na socijalne odnose, hoće li rasti međusobna povezanost ili će otuđenje postati sve izraženije?

Želim ipak vjerovati kako će ova situacija doprinijeti promišljanju o tome što je u životu važno. Po mom mišljenju to je shvaćanje koliko smo povezani i ovisni jedni o drugima, kako je ljekovito znati da je nekome stalo do nas kada smo sami u izolaciji, zabrinuti i uznemireni, da možemo dati i primiti podršku i pomoć, da se možemo ogledati u drugome.

Oni među nama koji su otvoreni prema ljudima bit će otvoreni i u ovim okolnostima, koristit će mogućnosti koje su nam pružene. Brinem se za osamljene i inače povučene koji sada mogu ostati još više izolirani.

Najveće opterećenja na ljudima srednje dobi

Ima li razlika u nošenju s ovom situacijom u odnosu na različite kulture, ruralne i urbane sredine? Ima li razlika u ponašanju u odnosu na spol i dob pojedinca?

Puno je pitanja o korona virusu na koje još nema odgovora. U našoj se sredini o navedenim razlikama malo govori, ali one mogu biti važne budući da mogu utjecati na obolijevanje, dostupnost zdravstvenih i drugih usluga, odnos prema bolesti i zdravlju, navikama, uvjerenjima, što sve ima utjecaja na ponašanje ljudi.  Dok se drugdje govori i o razlikama u odnosu na rasu, naciju, seksualnu orijentaciju, vjersku pripadnost, imajući na umu probleme nejednakosti.

Zanimljivo je kako se sa ovim nose urbane, inače visoko organizirane zajednice u odnosu na manje ali u većoj mjeri samodostatne sredine (ruralne koje same proizvode hranu, dok su gradske posve ovisne o snabdijevanju). Male sredine, opet, mogu imati druge probleme ako im je potrebna specijalistička pomoć…

Poznavanje razlika u reakcijama na različite opasnosti među dobnim skupinama moglo bi olakšati borbu protiv epidemije. Mislim da ljudi srednje dobi imaju najveća opterećenja (problemi u vezi rada u otežanim uvjetima, opasnost gubitka posla, odgovornost prema obitelji, djeci, starijima..)

Ima i simpatičnih, na prvi pogled reklo bi se banalnih razlika. Neki dan je ministar zdravstva upitan oko izuvanja obuće kao preventivne mjere kada se dolazi kući; po mojoj procjeni bio je iznenađen pitanjem i ja sam shvatila da se izuvanje obuće u ovoj situaciji po njemu podrazumijeva. U sredinama/kulturama gdje je izuvanje pravilo, ovakvo pitanje se ne bi ni postavljalo nego je kao dio kulture stanovanja neupitno.

Poznavanje razlika u reakcijama na različite opasnosti među dobnim skupinama moglo bi olakšati borbu protiv epidemije. Mislim da ljudi srednje dobi imaju najveća opterećenja (problemi u vezi rada u otežanim uvjetima, opasnost gubitka posla, odgovornost prema obitelji, djeci, starijima..). Starije generacije mogu biti zbunjene, uplašene za svoje zdravlje i za svoje bližnje. Neki teško prihvaćaju promjene, teško prate upute i moderne načine komuniciranja. Boje se ili su doista u riziku da ostanu socijalno isključeni. Zamjećujem osjetljivost, zabrinutost i ljutnju na to da mogu biti promatrani kao teret…

Međutim, imaju stariji i jednu prednost – kroz svoj život imali su različitih teških iskustava koja su savladali i integrirali u svoj život. Pamtimo potrese, poplave, ratove, neimaštinu i glad… Sjećamo se opasnosti epidemije velikih boginja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na osnovu toga stariji mogu sadašnju prijetnju staviti u širi vremenski i povijesni kontekst, što pomaže realističnom sagledavanju problema i onoga što sami mogu učiniti. Znaju da krize ipak prođu i život se nastavlja. Imaju iskustvo da neizvjesnost može biti teža od problema pred nama.

Djeci trebaju informacije o situaciji prikladne njihovoj dobi. Dodatni napor je potreban u organiziranju aktivnosti, ali tako da djeci ostavimo i priliku da sami spontano nađu svoju zabavu. Zapravo, ovo je prilika za roditelje koji možda rade od kuće da više budu s djecom, da razgovaraju i igraju se, da ih nauče nekim zaboravljenim igrama.

Mladi teško podnose izolaciju, što je posebno teško za adolescente. Njima je glavni problem što im nedostaju vršnjaci. Oni mogu osjećati (nerealnu) nadmoć nad sadašnjom prijetnjom i napraviti neke impulzivne, nepromišljene postupke, zanemarujući posljedice za sebe i druge. Stoga je važno objasniti im i s njima planirati pravila ponašanja koja je nužno slijediti, stavljajući ih u situaciju da preuzmu odgovornost. Pri tome je važno izdržati njihovu napetost. Potrebno je zajedno planirati i načine komunikacije s vršnjacima preko odgovarajućih uređaja (mladi su ionako tome vični, ali treba „ispregovarati“ što i koliko, kako ne bi provodili previše vremena na društvenim mrežama i izložili se nekim drugim rizicima).

Osim koronavirusa, ljudima u Zagrebu se dogodio i potres, kako komentirate taj dvostruki šok?

Nedjelja, 22. 3. 2020. bio je krajnje zbunjujući dan povezan s dvije velike prijetnje koje traže suprotno postupanje. S jedne strane, ljudi imaju potrebu biti zajedno kod životne prijetnje vezane uz potres, a s druge opasnost od zaraze zahtijeva fizičku udaljenost i izbjegavanje kontakta.

Može se povući paralela između potresa i ove epidemije: obje su pojave izvan naše kontrole, neočekivane i nepredvidive. Znanstvenik Metin Basoglu, psihijatar, poznat po istraživanju ponašanja ljudi u traumatskim situacijama, proučavao je posljedice potresa u Turskoj 1999. Zaključio je da suočavanje s izvorom stresa i posljedicama može pomoći vraćanju osjećaja kontrole prihvaćajući činjenicu da nije moguće predvidjeti sve u životu. Ove lekcije mogu se primijeniti i u slučaju epidemija. Znači, u obje situacije potresa i epidemije nužni su: suočavanje s vlastitim osjećajima i činjenicama, praćenje provjerenih informacija, oprezno djelovanje i povezivanje s drugima.

Možete li usporediti ovu situaciju s nekim drugim vašim životnim i radnim iskustvom u području stresa i traume, koje su sličnosti, a koje su razlike?

Imam veliko radno iskustvo s problemima ratne traume te dugotrajnim i raznolikim poteškoćama u poslijeratnom periodu, posebno u područjima koja su ranije nazivana područjima od posebne državne skrbi (lijepo ime, slabi rezultati). I rat i pojavu epidemije ljudi doživljavaju kao neočekivan događaj, u oba slučaja je snažan osjećaj neizvjesnosti, tjeskobe, panike, podložnosti lažnim vijestima.

U suočavanju s epidemijom ne očekujemo gubitke kakve donosi rat, ali osjećaj reda i predvidivosti u našem životu te svijeta kao sigurnog mjesta, bit će poljuljan. Već sam rekla da je u obje situacije kod ljudi (i nas profesionalaca) slično očekivanje kako je važno da stane sukob, odnosno da se zaustavi epidemija i sve će biti u redu. U radu s prognanicima, izbjeglicama, posebno povratnicima naučili smo i istraživali kako je vrijeme nakon traumatskog razdoblja zapravo novi početak za pojedince, obitelj, zajednicu, društvo. Oni koji su bili (nerealno) optimisti oko budućnosti, često su se našli razočarani, a oni koji su bili oprezni lakše su se nosili s problemima poslijeratnog razdoblja… Ovo me upućuje na oprez u situaciji epidemije. Ako posljedice u društvu budu veće, ljudima će biti potrebna nova snaga za novi početak.

Ima još jedna stvar koja je jako različita u ratu devedesetih i ove situacije epidemije danas, a odnosi se na škole. U ratu se smatralo kako je od velike važnosti održavanje nastave i u teškim uvjetima (sretala sam puno učitelja širom bivše Jugoslavije koji su bili tu da djeci osiguraju rutinu, učenje, život u zajedništvu, podnosili velike napore da to postignu, a to je bilo dragocjeno za djecu). Danas u situaciji epidemije upravo škole kakve poznajemo se zatvaraju radi sprečavanja epidemije, djeca su izolirana od drugih, povezana međusobno i s učiteljima pomoću moderne tehnologije. Upravo ono što je ljudima potrebno u kriznim situacijama – da budu zajedno, povezani, u ovoj se situaciji mora isključiti. Dobra je okolnost da je u današnje vrijeme ipak moguće uz pomoć moderne tehnologije zadržati povezanost i time spriječiti potpuni osjećaj izolacije, zadržati rutinu i kontinuitet u obrazovanju.

Koji su vaši savjeti, što ljudima može pomoći u ovoj situaciji?

Najvažnije je postupanje prema uputama Stožera civilne zaštite. Savladavanje epidemije, vlastito zdravlje i zdravlje okoline ovise o odgovornom ponašanju svakog od nas.

Literatura o traumama kao i profesionalno i životno iskustvo govore da nas teška vremena mogu potaknuti za novi rast i razvoj, unatoč svemu. U situaciji izolacije savjetuje se održati dnevnu rutinu, planski se okupirati kreativnim aktivnostima, a u slučaju potrebe potražiti i stručnu pomoć. Za mnoge obitelji ovo je unatoč svemu prilika da budu više zajedno, razgovaraju, igraju se s djecom, za sve nas je to mogućnost da učimo, da radimo nešto što inače nismo stizali.

U ovom svemu trebamo se prisjetiti i naše otpornosti koju posjedujemo u suočavanju s teškim vremenima. Davanje podrške drugima na način koji je primjeren sadašnjoj situaciji doprinosi kontroli epidemije, tješi i povezuje nas kao ljude. Upravo taj ljudski moment kroz odgovornost, disciplinu, strpljenje, suosjećanje… predstavlja barijeru širenju epidemije, ali i očuvanju društva.

 

Fotografije: Jovica Drobnjak

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email