Jedan mladić u Sarajevu s prozora svoje sobe mogao je da vidi stadion Koševo i zgradu Kinoteke i ta Kinoteka mu je uz, Danila Harmsa, Čarlsa Bukovskog, junake džeza i ostale plemenite ludake, značila mnogo. A onda je došao rat i njegove knjige, ploče i mladost odnio je vrag. Mladić, koji je u međuvremenu postao ozbiljan pisac, zove se Vule Žurić i osim što piše dobre priče i romane, pravi šegu od svog imena jer mu nitko ne vjeruje da mu je to pravo ime, a ne nadimak. Danas živi u Pančevu, na život gleda kao na hirovitu razmjenu gluposti i patnje, u kojem treba cijeniti rijetke trenutke sreće. Rodni grad Sarajevo nije zamrzio, a valjda nije ni on njega.

Vas kao pisca bije glas da pravite “orkansku mješavinu forme i sadržaja” i da “deformirate izgled stvari da bi se odredila njihova suština”. Što je, po vašem mišljenju, suština današnje stvarnosti?

Rekao bih da smo suočeni sa deformisanom suštinom, pa se njome non-stop bavimo kako u privatnom govoru, tako u ovakvim i sličnim istupima u javnosti, pa se onda ta zabezeknutost preliva u umjetničko djelovanje. I nikako ne možemo da razumijemo kako nam se sve to, dođavola, desilo, pa stalno ponavljamo kako to mora de je uradio neko drugi. I sve vrijeme se trudimo da prenebregnemo činjenicu da smo, kolikogod bili na margini događaja, sve vrijeme njihovi akteri, te da bez nas kao jedinki nijedan kolektiv nije moguć. Dodatna je nevolja što su ti događaji počeli da se zovu istorija i prije nego što su počeli da se dešavaju. Živeći u svom rodnom gradu, Sarajevu, početkom devedesetih, bio sam učesnik i svjedok iščezavanja svima nam dobro poznatih idiličnih slika sa nekadašnjih razglednica. Uporedo sa ovom jugoslovenskom entropijom ubrzano je klijao svijet sazdan isključivo od priča koje tek treba da se dese. Stvarnost je morala da izgleda upravo onako kako je predstavljana u emisijama vijesti emitovanih iz zaraćenih TV studija koji su se otimali i o najmanju laž. U takvim okolnostima ljudi više vjeruju onome što je rekao spiker jedne, druge ili treće televizije nego svojim očima i ušima i nosovima. Zbog svega ovoga, umjetnik je danas gotovo u potpunosti lišen nekada nepreglednih cvjetnih polja apsurda, te mu jedino preostaje da čeprka po svježe betoniranom parčetu na gradilištu koje je zapravo deformisano rušilište. Odatle, valjda, i taj utisak književnih kritičara o mojim pričama.

Živeći u svom rodnom gradu, Sarajevu, početkom devedesetih, bio sam učesnik i svjedok iščezavanja svima nam dobro poznatih idiličnih slika sa nekadašnjih razglednica

Poziv na deformisanje

Kojim ritmom kuca unutrašnje srce vašeg spisateljskog posla?

Bavio sam se mnogim stvarima, pisao sam priče, romane, filmske scenarije, radio-drame, eseje i novinske tekstove i uvijek je tu, pod jedan, bilo neke radosti da time uopšte mogu da se bavim. Ono što mene u pisanju prije svega zanima jesu odnosi među ljudima. Volim da slušam šta ljudi govore u redovima, a mi smo svi, bogu hvala, imali prilike da stojimo u redovima i, nažalost, još ćemo tih prilika imati. Interesuje me, dakle, prije svega jezik, jer pronaći svoj autentični jezik – za mene je prvi kreativni zadatak. Osim toga, umjetnost jeste glasan poziv na deformisanje. Pisac i priziva deformitete, samo treba biti spreman prihvatiti jednostavnu činjenicu da svi ti procesi deformišu i samoga posmatrača. Koliko god bježali na marginu, uvijek ste sastavni dio slike koju stvarate.

Da li se onda kod vas unaprijed može govoriti da stvarnost želite gledati naherenu ili se to događa spontano?

U mom romanu “Nedelja pacova”, koji govori o ubistvu Nikoletine Bursaća u Jajcu pred Drugo zasjedanje AVNOJ-a, Branku Ćopiću i Skenderu Kulenoviću, čini se kako željeznička stanica stoji malo “nahero”, mada pisac sugeriše da je, ustvari, sve unaokolo izvitopereno, što od same prirode istorijskih događaja, što od njihovih potonjih tumačenja. Piščeva radionica je zapravo dragstor, jer je otvorena 24 sata dnevno i uslijed posmatranja kao gotovo nevoljne radnje, pogled mijenja uglove gledanja. Umjetnik je u mladosti uvjeren u oštrinu svoga friškog, bistrog pogleda, dok u godinama koje slijede polako shvatate da se tek pripremate za sposobnost da vidite ono što se drugima čini nevidljivim. I upravo zato morate stalno biti drugačiji, tragati za novim formama, da se ne bi desilo da kada zaista nešto jasnije od drugih vidite, to ne umijete ispričati. Tako se mijenjaju i moja interesovanja i načini na koje prilazim temama. Nekada pišem priču “ni iz čega”, nekada mi treba neka građa, nekada je dovoljno nakupljeno iskustvo. Nije važno za pisca “kada i o čemu”, nego je za pisca jedino važna želja da se igra i da ne iznevjeri samoga sebe. Jer, uvijek može lošije.

Vi se baš zovete Vule ili vam je to nadimak?

Ja se zovem Vule po mom pradedi koji je bio, da tako kažemo, neki lokalni funkcioner u međuratnoj administraciji Bijelog Polja i koji je umro od skorbuta u njemačkom logoru kao rezervni oficir Jugoslovenske kraljevske vojske. Vezano za moje ime mogla bi se napisati priča o nepovjerenju u jezik, jer u mom slučaju, od obdaništa do vojske, nadležni najčešće nisu vjerovali da mi je Vule pravo ime. Tako da ja sve vrijeme živim kao čovjek čije je ime zapravo nadimak, pa odatle, možda, i moja stalna potreba za veselošću.

Današnja književnost u regiji ili je teška ili je cinična, ali topline i nježnosti kao da ima najmanje. Kako vam se čini ova konstatacija?

Prvo da kažem da to insistiranje na izrazu “regija” vidim kao ustrajno insistiranje na odricanju od termina i suštine onoga što je bio, što jeste i što će i dalje biti jugoslovenski kulturni prostor. Kao da će ta odrednica naškoditi nečijem teško stečenom identitetu. Tu su u pravoj nevolji zapravo oni koji sa sticanjem identiteta nisu imali naročiti problem. Mogu da razumijem muku sticanja identiteta, ali ne mogu da prihvatim legitimnost agresije koju taj bolni i dugotrajni proces onda proizvodi prema onima koji znaju ko su i šta su. A aktuelna književnost jugoslovenskog kulturnog prostora “komesarski” je definisana i usmjeravana mnogo transparentnije nego što je to bilo u vremena pravih komesara. Osjeća se gotovo fizičko prisustvo autocenzure koju pisci nakon naših građanskih ratova proizvode u ogromnim količinama. Otuda nestašica autentičnosti. Autori kao da žude za pravilima i ograničenjima, hrle u sve skučenije prostore kako politički korektnih, tako i onih šovinističkih uravnilovki, a to poništava gotovo svaku misao o originalnosti. Naravno da ima mnogih koji na ovo ne žele da pristanu. Ali njihovih imena uglavnom nema u katalozima izdavača čije knjige stoje u izlozima knjižara.

U kakvim vremenima živimo, gledano kroz prozor kakve biblioteke?

Danas živimo u nekoj vrsti tupih a burnih vremena u kojima se neće pojaviti neki novi Crnjanski, Desnica, Andrić, Krleža ili Marinković. Tu činjenicu moramo da prihvatimo veseli što knjige ovih i drugih starih majstora možemo da čitamo u mnogim izdanjima i što, čitajući njih, imamo priliku da ispisujemo sebe. Činjenica da je pominjani jugoslovenski kulturni prostor veći od svake države nastale raspadom Jugoslavije pruža mogućnost tumačenja oslobođenog svih dosadašnjih birokratsko-ideoloških ograničenja. Takođe, ne treba smetnuti s uma da veze među našim piscima, uprkos rovovima, nikada nisu zamrle. Međutim, “obnavljanja veza” pod paskom međunarodnih fondacija najčešće se ispostavljalo kao namjera da se te veze zapravo strogo kontrolišu. Vrijeme ipak radi protiv ovakve prakse, pa već skoro deceniju, ili možda čak i duže, veze između ovdašnjih mladih pisaca ne počivaju na određivanju prema “ciljevima i ishodima” građanskog rata u kome je Jugoslavija nestala, nego na čitanju, na primjer, poezije Oskara Daviča.

Skoro deceniju, ili možda čak i duže, veze između ovdašnjih mladih pisaca ne počivaju na određivanju prema “ciljevima i ishodima” građanskog rata u kome je Jugoslavija nestala, nego na čitanju, na primjer, poezije Oskara Daviča

U kojem ste trenutku u Sarajevu shvatili da ljudi oko vas više nisu samo “raja”, nego da su postali Srbi, Hrvati ili Bošnjaci?

Ja bih krenuo obrnutim putem: morali bismo da se upitamo zašto je u Sarajevu bilo loše biti Srbin, Bošnjak ili Hrvat, a dobro biti raja?! Spoznavanje vlastite nacionalne pripadnosti u višenacionalnoj sredini može da se dogodi na dva načina: kao sastavni dio sazrijevanja pojedinca željnog znanja, ili tragično, tako što će vam neko drugi doviknuti da ste to što, eto, jeste, što će vas obilježiti ili odvesti u logor. Postoji, naravno, i onaj treći način, koji se u Sarajevu zvao “šega”, ali on podrazumijeva mirna vremena u kojima kuisanje mujezina sa džamija i zvonjava crkvenih zvona u vašoj duši ne rađa strah, već radoznalost.

Postoji li danas u Sarajevu šansa da različiti ljudi u njemu budu ono što jesu, a da zbog toga ne teče krv ulicama?

Bojim se da danas u Sarajevu ne postoji dovoljna intelektualna volja da se knjiga mržnje zatvori i da se samokritički pogleda u ogledalo. Nedavno je u Višegradu boravio nobelovac Peter Handke, koji je, primajući dodijeljenu mu nagradu, još jednom pomenuo ideju o sjedanju mladih ljudi sa svih nepomirenih strana za jedan sto, za kojim će početi da razgovaraju. Ove njegove riječi nisu prenijeli ni jedni ni drugi ni treći mediji u Bosni i Hercegovini. Tragično je što skoro tri decenije od postizanja Dejtonskog sporazuma onim ljudima koji su u ratu najviše propatili i izgubili nije dozvoljeno da svojim riječima do kraja ispričaju svoje priče. Njihova nesreća se i dalje zloupotrebljava, a kada bi na tolikim grobljima, nad grobovima izginulih mladih ljudi ostali samo njihovi najbliži, bez kamera i mikrofona, iz njihovog ćutanja ne bi izbijala mržnja.

U daljini, Sarajevo

Danas živite u Pančevu. Nakon svega, kako kažete, u Sarajevo odlazite kao turist, a Beograd smatrate na svoj način lijepim. Koja je to vrsta uzemljenja?

Moj rastanak sa tadašnjim sarajevskim uzemljenjem desio se u maju 1993., prilikom mog povratka iz Žepe, gdje sam bio kao prevodilac u UNPROFOR-u, kada sam sa Trebevića pod sobom ugledao grad, a srce mi nije zadrhtalo od ljubavnog uzbuđenja. A kada sam došao u Beograd, nisam se osjećao kao izbjeglica. Prije svega, moj pokojni otac je rođen u Novom Sadu, odrastao je u Nišu, a u Sarajevo je otišao da studira i tamo stekao porodicu i sreću, koju je rat zdrobio. A pretpostavljam da bih, i da nije bilo rata, makar pokušao da živim ovdje, jer se Beograd još od mojih prvih književnih pokušaja prosto ponudio ili, ako hoćete, nametnuo kao kulturna sredina koja me bez ijedne zadnje misli objeručke prihvatila. Već tada sam Beograd prepoznao još kao mjesto gdje se odvija jedno osobeno, neobično narodno veselje koje ne jenjava ni u danima kada ga dušmani ruše i cio “demokratski” svijet mrzi. A Pančevo je privilegija: u njemu je rođena moja žena, a znate da ste odande odakle vam je žena. I tako, sem što nam je u Beogradu posao, kada hoćemo da učestvujemo u tom narodnom veselju, pređemo tih 12 kilometara i u našem smo centru svijeta.

Gdje je u daljini ostalo Sarajevo?

Kako ste i sami primijetili: u daljini, ali ne tolikoj da se s vremena na vrijeme ne dâ savladati, ne bi li se po ko zna koji put shvatilo kako je svaki odlazak u rodni grad suočavanje sa tužnom činjenicom da to nikada više neće biti i povratak. Jer, na tom putu se ne prelaze kilometri, već godine, sada već i decenije tokom kojih je osjećaj istinske pripadnosti, nažalost, nestao, ali ja ne želim nikoga da krivim za to. Te stvari se ljudima, jednostavno, dešavaju, a rat i nesreće najčešće i nemaju nikakve veze sa tim.

Kada ste pisali roman “Pomor i strah”, baziran na stvarnim činjenicama pojave kuge u Srijemu krajem 18. vijeka, rekli ste da je strah najznačajniji današnji civilizacijski problem. Što bi to značilo?

Strah se tada pokazao kao dobra zaštita od bolesti, ali ono što taj strah razlikuje od ovog današnjeg jeste to što današnji strah dolazi ili od relativizacije činjenica ili od brendiranja ljudskih osjećanja. Nama nedostaje stvarni, prirodni i nepatvoreni strah, pretovareni smo opštim nepovjerenjem i najrazličitijim oblicima konfuzije, a sebičluk se ispostavlja kao najveća moguća vrijednost.

Da li ćete, usprkos svemu, nastaviti da pišete romane i priče?

Prije neki dan sam pred pekarom u naselju gdje živim čuo jednu ženu kako kaže svojoj sagovornici: “Ako sam stara, nisam umrla.” Hoću da kažem, ne postoji “usprkos”. Epidemijski talasi se ne smiruju, živimo, dakle, u oluji. A oluja je sjajna tema za dobru priču.