Srpska kultura imala je kroz svoju suvremenu povijest jednu posebnu vrlinu i sposobnost. Kroz svoje nadarene, a redovito skromne pojedince, pored epohalnih izuma, da smisli i razne korisne stvari, ili poboljša one već postojeće, kako bi za kulturu, u najširem smislu te riječi, omogućile da život bude ljepši i lakši. Neke su bile iz svakodnevnog života, nužne, vezane za narodno dobro i zdravlje. A druge su bile umne i od naročite vrste – kroz njih su ljudi učili i razvijali se lako i bez opterećenja. I višegeneracijski, kroz pokoljenja, od djece do najstarijih, stvarali su se kroz vrijeme temelji i obilježja naročite naše civilizacije, kako za sebe tako i za sve narode ovdje. Sjetimo se samo na prvu nekih: „Pavlovićeva“ mast, pa čuveni šporet „smederevac“, ili, u ovom drugom, višem smislu, najljepši i najzanimljiviji formati za učenje i širenje vidika kroz zabavu i užitak – čarobni Politikin zabavnik, serije „Neven“ i „Poletarac“, školski program Televizije Beograd. Kuriozno je da su sva gornja dobra stvarali pojedinci bez velike slave i javnosti. Štoviše, neka su oblikovali i usavršili ljudi čija su imena i pojmovi zvučali kao iz legendi, iz dalekih izmaglica prošlosti (vrijeme je bilo mnogo rastezljivije i sporije je teklo). Njihovi izumi i radovi u koje je uložen golem i sasvim konkretan trud bili su redom i očit plod inventivnosti i domišljatosti, a one uvijek dolaze naglo, da bi postvarene postale trajna vrijednost. Ti tvorci po pravilu su izgleda bili neki skroman, radan i povučen svijet, pojedinci što kao da su se uklanjali svojevoljno nakon što bi narodu na polzu ostavljali svoje praktične i umne plodove i povlačili se u skromnu diskretnu slavu ostavivši u nekim slučajevima svoje ime bez pamtljivog lika i bez mnogo podataka o sebi.

Među poduhvatima koji su oblikovali i obogatili razvoj, inteligenciju i opće znanje posebno mjesto imao je legendarni „Vujaklija“ – Leksikon stranih reči i izraza, što ga je sastavio leksikograf Milan Vujaklija, a izdala Prosveta. Rječnik se primio kod naroda, sa svih strana granica i geografija gdje je živio, po vertikali društvenih slojeva i kroz nekoliko sistema. Zbog toga, od ranih dana imao je mjesto i u mojoj privatnoj kulturnoj mitologiji. Niko manje poznat i otud niko više u sferi legende nije se doimao kao taj čovjek iza Leksikona: kao neki čarobnjak, kao „božanstvo neko manje“, kako je pjevao Njegoš, iz dalekih daljina prošlosti, što tamo negdje u Beogradu i Srbiji, tada još nama odavde dalekima, tumači i gospodari riječima, lemama i pojmovima, njihovim objašnjenjima i korijenima. Moj stari nije vjerovao nijednom pojmu ako ga nije provjerio u Vujakliji. Ako neke tuđice nije tamo bilo – nije je za njega bilo uopće.

Izdanje koje je do posljednjeg njegovog dana na ovome svijetu ležalo na polici u dnevnom boravku, bilo je četvrto, dopunjeno (kroz svoju historiju Leksikon je, kažu, prodat u 200.000 primjeraka), i posljednje koje je ušlo službeno i na ovu stranu granice. Vujaklijin Leksikon i sam je složena metafora naših promjena kroz dvadeseti vijek. Prvo izdanje objavljeno je 1937., u Kraljevini Jugoslaviji. Drugo 1954. – prihvaćeno i od nove države (uz, značajnu, višeslojnu leksikografovu napomenu spram „redigovanja termina iz oblasti marksizma-lenjinizma“). Treće, u simbolički nabijenoj 1980. godini. A posljednje, ovo koje će zauvijek biti dijelom naše kućne biblioteke, izlazi u danima kraja čitavoga našega svijeta kakav smo znali i osjećali kao svoj – u martu 1991.

Ironija historije i tu se umiješala: morao sam izgleda obići pola svijeta da bih, vrativši se nakon mnogo vremena, našao da je Milan Vujaklija, to ime kao pojam za samo središte nacionalne kulture, za centar doslovni i metaforički – i on, kako drugo, čovjek zapravo odavde, iz naših krajeva, iz Buhače kod Slunja.

Nakon mnogo godina uzevši Leksikon u ruke, umjesto da ga po navici otvorim nasumice, otprilike tamo gdje bi se po azbučnom redu mogla naći tražena riječ, krenuo sam listati od naslovne stranice. I tek tada prvi put primijetio fotografiju na početku – Milan Vujaklija u uniformi kraljevske vojske. Na sto strana krenule su misli i implikacije te fotografije. Jedna, najgora: par godina samo nakon što je Vujaklija izdao svoj prvi Leksikon kao civilizacijsku ostavštinu našim ljudima, narod njegova najužeg zavičaja stradao je neizrecivo, neshvatljivo.

Razumio sam, učinilo mi se, odmah nakon toga još jedan razlog zašto je moj stari inzistirao na Leksikonu. Vujaklija je povezivao, vezao izvan retorike, žrtve, mraka i patnje, povezivao najljepšim – svjetlom znanja, putem razumijevanja što više riječi jezika kojim govorimo i pišemo. Pogotovo kad se rječnik širi, kad se u nj uvode, kao što je Vujaklija u hiljadama uvodio, terminom Laze Kostića – zanovice – nove riječi. To skupljeno znanje jednoga čovjeka, leksikografa porijeklom s naše granice koji će povezati sav znatiželjan narod u ljubavi prema riječima, nije imalo i nema cijene.

Tvrdoglava privrženost moga staroga tom voluminoznom Vujaklijinom tomu, čak kad u njemu više nije mogao naći, pa otud ih negirao, milion novih pojmova rođenih u eri kasnijoj, u ovom vremenu poslije vremena, posljednjih trideset godina, dugo me ljutila. Sada u uspomeni ne osjećam ništa osim ljubavi. I zahvalnosti za taj temelj, šta god poslije došlo u vrijeme rasutosti digitalnog simulakruma, gdje je sve objašnjeno, a skoro ništa sigurno, gdje je sve arbitrarno i podijeljeno, relativno i netrajno kao dim. Kako samo nedostaje ondašnja sigurnost i pouzdanost Lesikona. Zato mu se vraćam, sve više, ne samo iz potrebe da pročitam značenje neke riječi. Nego onda kad hoću ono iznad i izvan riječi, nestalo, a najvrednije – pogubljenu sigurnost, stalnost, zaštitu.

Neće neosjetljivi razumjeti ovo. Ali razumjeli bi i razumiju drugi, raniji, oni što su isto sada negdje iza vremena – Borhes, Eko, Krleža i Andrić; i oni živi još, Alberto Mangel, Pol Oster, Vlada Pištalo, i mnoga sabraća po rječnicima, leksikonima, Leksikonu, svi koji pripadaju i osjećaju potrebu za jednim jedinim velikim tomom, a u njemu čitavoj prošlosti spašenoj, što je u tom poteškom bloku papirnom zadržala sve što je dobro, čestito, mudro i nježno, kako samo dobri i vrijedni tihi čarobnjaci mogu sabrati u cjelinu. Skupiti riječi – i s njima i nas same, kad se raspadnemo. Da nas ponovo sastave, da se pronađemo makar listajući dobri Leksikon u potrazi za nekom riječju koju još ne znamo. A takvih je kod Vujaklije uvijek.