Ako čovjek ima prilike češće prelaziti granicu i putovati u Srbiju, kao i obrnuto, bilo autom ili autobusom, a da pritom pusti neku od radio-stanica, ili uobičajenije, ako je pusti “majstor”, onaj tipski domaći vozač, lako se uočava razlika između muzike koja se čuje na dvije strane. Tako, ljudi s ove strane, pod uslovom da dugo nisu bili u Srbiji, često očekuju da će se čim se prijeđe granica začuti karakteristični “zvuk Istoka”, narodnjačke pjesme obojene orijentalnim zvukom. U najvećem broju slučajeva prevarit će se: ono što se čuje po autobusima, kombijima i taksijima, ili kad stigne, u hotelima, restoranima i kafićima, gotovo redovito su stanice s takozvanom (i ponešto antipatičnom) odrednicom “eks-ju” – uglavnom uspješnice iz lake, zabavne i rokenrol muzike iz vremena zajedničke zemlje s tek pokojom uspješnicom nastalom nakon raspada. Čovjek tako može prijeći dobar dio Srbije da nijedan jedini put ne čuje ono što se nekada zvalo “južnom prugom”, izrazito istočnjačkim zvukom provučenim kroz osuvremenjeni elektronski instrumentarij, a kamoli nešto od tradicionalne pjesme ili negdašnje “novokomponovane” muzike što je bliže tlu i kulturi ove zemlje. Na momente djeluje kao da se dobar dio Srbije stidi svoga zvuka, dok naprotiv, od ponavljanja odavno izlizan i obezvrijeđen ton muzičke nostalgije kao da ne jenjava. U tome, prisutnost hrvatske zabavne muzike naročito iskače i ta je prisutnost hrvatskih izvođača i autora upravo golema, što su primijetili mnogi i o čemu se, uglavnom u Srbiji, i pisalo.

S ove pak strane stvar je obratna što se tiče muzike iz Srbije, što naravno ima veze s recentnom historijom i “disbalansom” u pogledu i tumačenju, ali i u stvarnosti, na događaje od prije čitavih trideset godina. U Hrvatskoj “borba” vlada između strane, to će reći uglavnom anglosaksonske pop-muzike i njene globalne prevlasti, naspram domaćih snaga – s blagom prednošću potonjih, reklo bi se. Osim u najrjeđim slučajevima i izuzecima, poput kakve lokalne stanice ili Radija Student, muzike stvarane u glavnom gradu u doba zajedničke zemlje nema uopće. O narodnoj, bilo tradicijskoj, baštinskoj, a tek suvremenoj muzici, tom specifičnom hibridu nazvanom različitim, bilo pogrdnim terminima – kao u slučaju notornog “turbo folka” (što je preuzet izraz), bilo u isto vrijeme pogrdnim i potpuno promašenim i pogrešnim – kao što je pežorativ “cajke” (originalno: sasvim specifičan podžanr narodne muzike erotskih i čak pornografskih tekstova) – da se ne govori. Na gorespomenutom Radiju Student, odnosno nekim internetskim podkastima može se čuti neki od klasičnih beogradskih rokenrol bendova ili pak novijih srpskih grupa, a pokoja lokalna stanica će se odvažiti i pustiti Bajagu, Željka Joksimovića, Mariju Šerifović i ponešto od srpskog popa ili pop-folka. Na državnom radiju to se i dalje gotovo ne može ni zamisliti. Policentrični fenomen što se odaziva pseudonimom Konstrakta, sasvim sigurno bit će prva stvar koja će promijeniti trodecenijsku blokadu.

No u kulturi postoji jedno pravilo ili bolje rečeno paradoks: što se u jednoj kulturi više vrši cenzura ili prešućivanje druge kulture u njenoj najboljoj i najkvalitetnijoj, odnosno najplemenitijoj pojavnosti, to će u nekom trenutku, po jednoj dubokoj, skrivenoj logici i psihologiji kulture, iskočiti njeno naličje, onaj najekstremniji i upravo “najneželjeniji” dio te reprimirane kulture. Kad se tako prije koju godinu, na opće skandaliziranje dijela ovdašnje javnosti pojavio radio Ekstra FM, stanica specijalizirana za balkansku “narodnu” muziku, odnosno muziku onog najtraumatičnijeg dijela za hrvatsku kulturu – muziku iz Srbije, i to, štoviše, za nove podžanrove nastale na spoju ekstremno naglašenih orijentalnih ukrasa i elemenata ukrižane sa zapadnom pop-muzikom i hip-hop recitativima, ta je pojava bila koliko smislena toliko i ironična. Iako je ubrzo uslijedilo medijsko negiranje i zaobilaženje daljnjeg tematiziranja ovog značajnog kulturnog pomaka, po principu “ako ih ne spominješ, nestaće sami od sebe”, stanica je doživjela i drži i sad strahovitu popularnost i privrženost među mladima u Hrvatskoj. Fascinantno: ne samo u krajevima koji bi kulturno bili bliže tom tabuiziranom i problematičnom “Istoku” nego u čitavom potezu od granice sa Srbijom – do Istre, kao najzapadnijeg dijela zemlje. Diskoteke, i zimi i ljeti, u rasponu od tinejdžerskih i srednjoškolskih, do “težih”, tvrdokornih, onih s bogatom klijentelom što je često na rubu zakona, nogometašima i biznismenima raznih sorti, svake subote gore od surovog i hipertrofiranog zvuka glasova i ritmova, što daju po specifičnom šmeku gdje se spajaju miris beogradskog betona, splavova na dvije velegradske rijeke i nepatvorenog Orijenta, u glasnim, “auto tjun” tehnikom obrađenim pjesmama jakih ritmičkih udaraca, a što ih izvode imena koja su većini srednjostrujaške ili sredovječne i starije publike, naročito one obrazovanije, apsolutno nepoznata. U pitanju je poseban, podzemni, vanmedijski “star sistem” sa svojim superzvijezdama i idolima na koje mlađe generacije, redom rođene poslije rata, vikendima padaju u trans, u “postmoderni dert” za koji se mislilo da je odavde protjeran zauvijek i odavno, prije četvrt vijeka sad već. Nedeljko Bajić Baja, Tropiko bend, dvije Milice, Pavlović i Todorović, Brenina snaja Aleksandra Prijović – ujedno nadomjestak za “srpsku majku” Svetlanu Ražnatović (neke stvari ipak ne mogu, čak ni na ovakvoj stanici!, tabu je prejak), braća Matić, Saša i Dejan, Nući (!), Breskvica, Boban Rajović, Alegro bend, neki dosad čak i veterani, kao neformalna kraljica te scene Seka Aleksić, Aco Pejović, Tanja Savić, negdašnji heroj diskoteka Đogani, Slađa Delibašić, Mia Borisavljević… sve su to imena i ujedno metafore za strahovitu promjenu kulturne paradigme koja se dogodila sistemskim i dosljednim brisanjem najbliže kulture.

Ta nam se muzika može ili ne mora dopadati, ali za svakoga tko se sjeća gotovo hermetične zatvorenosti iz posljednje decenije prošlog i prve ovoga vijeka u ovoj zemlji, ovi pjevači, njihov stil i pjesme ipak donose jedan dodir i dah životnosti kakav je nedostajao – najprije za zdrav, otvoren, kolektivni psihološki život zajednice, a onda i kao antidot za ustajalost, samodovoljnost i izolaciju tamo gdje je ona nemoguća. A kad je takav radio kao što je Ekstra uspio, taj prvi nagovještaj jednog, možda kičerskog, ali tvrdoglavog i neukrotivo slobodnog svebalkanskog osjećaja, čini se onda da nije daleko korak kad će se u bliskoj budućnosti otvoriti prostor i za ono najkvalitetnije, za sve ono što je moralo odavno ponovno ući u svijest ove kulture. Za sve ono, dapače, što nikada nije ni smjelo biti izbačeno i izopćeno.