Izborna kampanja za 11. saziv Hrvatskog sabora u punom je jeku i mogla bi biti uvod u jednu od najneizvjesnijih postizbornih sezona u povijesti hrvatske demokracije. Ulazak predsjednika Milanovića u izbornu utrku, pa onda nagli formalni izlazak iz nje uzrokovan prijetnjama Ustavnog suda poništavanjem izbora pretvorile su izbornu utrku u pravu političku sapunicu neizvjesnog završetka. Objava predsjednika Republike da se s te pozicije uključi u utrku za premijera sama po sebi je jedan od najkontroverznijih političkih poteza ne samo u političkoj povijesti Hrvatske nego i puno šire. Milanović je, osim što je sebe najavio kao budućeg mandatara nove vlade na konferenciji za medije, sebe promovirao i kao nositelja SDP-ove izborne liste u I. izbornoj jedinici, što je nezapamćen potez, suprotan postojećim ustavnim odredbama koje su Predsjedniku namijenile ulogu čuvara stabilnosti vlasti i političkog poretka. Umjesto toga, Milanović je na hrvatski politički sustav s Pantovčaka sručio pravu lavinu koja bi sasvim sigurno završila potpunim kaosom da se nije zaustavio nakon prvih upozorenja Ustavnog suda. No, nedvojbeno je da je Milanovićev manevar duboko promijenio odnose na političkoj sceni i značajno uvećao broj mogućih postizbornih scenarija. Prije Milanovićevog uskočkog upada u izborni proces stvari su izgledale relativno jednostavno. Plenković s jedne strane, Peđa Grbin i njegova koalicija s druge strane, te Most i Domovinski pokret kao oni koji će odlučivati pobjednika u slučaju da rezultat HDZ-a podbaci i manjine ne budu dovoljne za sastavljanje nove vlasti.
Za početak, nužno je konstatirati da Milanović u ovom izbornom ciklusu (više) nije liberalni ljevičar. Milanović je nakon četiri godine na Pantovčaku drastično redefinirao vlastite pozicije i preselio se na poziciju desnog centra s tendencijama daljnjeg udaljavanja od lijeve strane političkog spektra. On danas oštro kritizira sve što definira modernu liberalnu ljevicu, jer tzv. socijaldemokrati u očima istinskih ljevičara tipa Radničke fronte nisu ništa drugo nego uljezi koji se kite tuđim perjem, tek socijalno osviješteni liberali kojima radnička klasa ne znači gotovo ništa. Milanovićev odnos prema migrantima, stranim radnicima, EU i njenoj političkoj vrhuški, kritike zelenih politika, odnos prema braniteljima, ratu u Ukrajini… sve je samo ne socijaldemokratski. Zato je bilo pomalo komično gledati ushićenog Peđu Grbina kako s oduševljenjem govori o Milanoviću kao o budućem mandataru koji će pomesti Plenkovića. Današnji Milanović, da nema povijest kakvu ima, mogao bi svojim stavovima bez problema biti član Mosta, a ne bi bio mrzak niti biračima Domovinskog pokreta. Zašto je onda većina SDP-ovaca danas oduševljena Milanovićem? Zato što se većina članova SDP-a zapravo slaže s Milanovićevim stavovima i u njemu vide jedinu šansu za dolazak na vlast. Peđa Grbin je s prepuštanjem političkog kormila Milanoviću priznao vlastitu nemoć da se suprotstavi Plenkovićevoj političkoj mašineriji jer u slučaju izbornog poraza Grbina očekuje jednaka sudbina kao i njegovog prethodnika Bernardića, koji je s čelnog mjesta SDP-a nakon poraza otklizao u političku nebitnost.
Što se sve promijenilo Milanovićevim ulaskom u izbornu utrku? Predsjednik je u protekle četiri godine učinio sve što je mogao da se približi desnom biračkom tijelu, promovirao je branitelje, dijelio odlikovanja, s neskrivenim prijezirom govorio o EU i njenim čelnicima i danas on predstavlja jedan politički most između SDP-a kao formalno lijeve stranke i desnih političkih opcija poput Mosta i Domovinskog pokreta. Grbinov kandidat za premijera tako ovih dana pozitivno govori o desnim političkim opcijama i suptilno daje do znanja da će upravo s njima stvoriti većinu potrebnu za smjenu Andreja Plenkovića. Svima koji statistički i analitički prate političke preferencije hrvatskih građana trebalo bi biti jasno da lijeve političke opcije ne mogu svrgnuti HDZ bez podrške dijela desnih političkih opcija. Milanović je svojim uključivanjem stvorio opciju koja prije njegovog ulaska nije postojala, a to je vlada u kojoj bi participirala i lijeve i desne političke opcije, tzv. kord saniter s ciljem svrgavanja HDZ-a.
Dogodi li se situacija u kojoj HDZ ne može sastaviti vladu uz pomoć manjina, otvara se prostor za kaotično postizborno razdoblje u kojem nitko ne može sastaviti većinu. Most ne želi u vladu s HDZ-om, Domovinski pokret ne želi s Plenkovićem i Možemo, Možemo ne želi s Mostom i Domovinskim pokretom. Jedini koji može sa svima u takvim uvjetima je Milanović koji bi pod egidom borbe protiv smrtnog neprijatelja pokušao stvoriti vladu nacionalnog spasa koju bi činili SDP, Most i Domovinski pokret ili bi Milanović bio mandatar manjinske vlade koja bi podršku ostvarivala od glasanja do glasanja u Saboru. Ne bi postojala formalna koalicija, Milanović bi skucao vladu po svojoj mjeri i predlagao odredbe Saboru, koji bi time po prvi put postao mjesto prave političke moći. Ne uspije li Plenković sastaviti većinu u prvim danima nakon izbora, moguć je scenarij stvaranja široke političke fronte onih koji ga žele svrgnuti pod svaku cijenu. Plenković je svojim potezima u hrvatskoj politici stvorio pregršt neprijatelja koji bi mogli biti spremni na sve samo da vide njegov konačni pad. Hoće li se svi ovi scenariji na kraju i ostvariti prije svega ovisi o rasporedu osvojenih mandata, a o njima će se hrvatski građani tek izjasniti u srijedu, 17. aprila.
