Hrvatska je dočekala zadnji tjedan desetog saziva Hrvatskog sabora, gotovo četiri mjeseca ranije od krajnjeg ustavnog i zakonskog roka. Nakon nekoliko mjeseci natezanja između vlasti i oporbe o datumu izbora i optužbi oporbe da HDZ odugovlači izlazak na izbore zbog straha od poraza, sada je sve jasno.
Parlamentarni izbori bit će održani najmanje 30 dana, a najkasnije 60 dana od dana raspuštanja Sabora. O konkretnoj nedjelji u kojoj će izbori biti održani odlučuje svojom odlukom o raspisivanju izbora predsjednik Zoran Milanović. Milanović, kao otvoreni neprijatelj HDZ-ove trenutne vlade, svoje ovlasti može iskoristiti na način da sam datum izbora pomakne što bliže zakonskom maksimumu od 60 dana kako bi oporbi dao što više vremena da se konsolidira, sklopi potrebne saveze, sastavi liste i uvjeri građane da joj da glasove potrebne za političku promjenu.
Danom raspisivanja izbora počinju teći kratki rokovi za predaju lista, pa će političke stranke i koalicije u 14 dana morati predati liste sa po 140 imena, koliko se u 10 izbornih jedinica u Hrvatskoj bira zastupnika. Osam mjesta tradicionalno će popuniti nacionalne manjine, a još tri dijaspora koju je do sada tradicionalno osvajao HDZ.
Skrivanjem datuma raspuštanja Sabora gotovo do samoga kraja, Plenković je uspio stvoriti osjećaj blagoga kaosa na političkoj sceni. Oni koji su mislili da će imati pregršt vremena za izborne kalkulacije i slaganje koalicija našli su se preko noći u predizbornoj vatri. Upravo zato sada svjedočimo sklapanju koalicija navrat nanos. Dojam je da svi pregovaraju sa svima, a neki, poput čelnika HSS-a, istovremeno sklapanju saveze s više partnera, pa se događaju i pomalo komične situacije svojstvene kaotičnim predizbornim vremenima.
HDZ je u startu imao prednost nad oporbom jer je znao kada će pokrenuti izborni proces, i u ovom trenutku mirno očekuje datum izbora. Objavili su nositelje lista, spremili financije, podijelili milijarde u povišicama u državnom i javnom sektoru. Jedino što im sada preostaje je odraditi svoju standardnu kampanju i čekati konačne rezultate. Po držanju Andreja Plenkovića može se naslutiti da je HDZ uvjeren u svoju pobjedu iako je teško zaključiti temeljem čega. Bijes onog dijela društva koji ne glasa za HDZ je nikada veći, motiviranost za izlazak na birališta kod birača svih oporbenih struja izgleda vrlo visoka, pa na prvi pogled nije jasno odakle Plenković crpi takvu mirnoću. Poznato je da je HDZ-ov postizborni potencijal tanak, a i sam predsjednik HDZ-a osim sadašnjih partnera ne vidi nikoga drugoga kao prihvatljivog partnera. One s kojima bi, uvjetno rečeno, ideološki i mogao u postizbornu koaliciju naziva najgorim imenima, otvoreno vrijeđa i ponižava, pa bi bilo kakva suradnja s njima nakon izbora značila još jedan moralni sunovrat na političkoj sceni i dokaz da političari, barem oni koji su okusili vlast, mogu preći preko svega za još jedan politički mandat. Istovremeno, HDZ se nalazi u problemima sa zakonom sa svih strana. Nakon serije uhićenja svojih istaknutih članova i nebrojenih smjena ministara, sada se nalazi i na udaru europskog javnog tužiteljstva. Ovih dana Plenković otvoreno ratuje s europskom javnom tužiteljicom i pokušava joj objasniti da nije nadležna za potencijalni kriminal, jer nije opljačkan europski, nego novac iz domaćeg proračuna. Pritom nikako ne uspijeva objasniti zašto se on time uopće bavi kada je to izvan granica nadležnosti izvršne vlasti koju on vodi.
Oporba, koja je prethodnih godina stvarala atmosferu da bi još jedan mandat HDZ-a bio kraj Hrvatske i da bi se ona u tom slučaju potpuno urušila u korupciji, kriminalu i propasti ključnih društvenih institucija, pokušava sklepati bilo kakve saveze koji bi joj osigurali minimalni rasap glasova. Tako Peđa Grbin pod isti krov pokušava ugurati liberale Puljka i Fokus i radikalne ljevičare poput jurišnika iz Radničke fronte. Istovremeno, Možemo želi samostalni nastup na izborima u pokušaju da konačno uguši SDP i preuzme mu mjesto najjače snage na lijevom političkom spektru. Sukladno trenutnim anketnim prognozama, u tome bi djelomično mogli i uspjeti, ali pritom i završiti još četiri godine u oporbi, zajedno s kolegama iz SDP-a. Odbijanje sklapanja jedinstvene fronte na ljevici, i to u situaciji kada HDZ vlada bez prestanka dugih osam godina, upućuje na to da se lijeva oporba dobro adaptirala u toj poziciji i da joj je to više nego prihvatljivo, barem još jedan mandat.
Ako do toga dođe i politička ljevica opet završi u oporbenim klupama, može se očekivati nova runda političkih previranja, prije svega u SDP-u u kojem će doći u pitanje čitavo političko rukovodstvo, ali i u Možemo na kojem će, u slučaju poraza, ležati veliki dio odgovornosti zbog izbornog soliranja. Sve odgovore o budućnosti Hrvatske u sljedeće četiri godine u svakom ćemo slučaju dobiti do kraja svibnja, kada će konačno biti poznato da li je hrvatskim građanima dosta sadašnje vlasti ili im je ona sasvim prihvatljiva.
