Na Kordunu se nekada pjevalo: Najljepše su zore kad se budiš ispod Petrove gore… Pjesma postoji i pjeva se i danas, samo sve usamljenijim i tišim glasovima. Zajedno s pjesmom Kordunaša zamro je i sinonim Petrove gore – nekada veličanstven spomenik na Petrovcu posvećen NOB-u, remek-djelo kipara Vojina Bakića, koji je građen cijelu deceniju i završen 1982. godine. Monumentalni spomenik od armiranog betona, čije su stranice bile obložene pločama od nehrđajućeg čelika, govorio je o slavnom vremenu NOB-a na Kordunu i Baniji, ali i oduševljavao brojne izletnike. Bakićevo remek-djelo zauzimalo je posebno mjesto ne samo u srcima Kordunaša nego i u sjećanjima i albumima brojnih školaraca širom bivše Jugoslavije koji su obilazili ovaj spomenik stradanja srpskog naroda Korduna i Banije. Visok 37 metara, spomenik je s vidikovca pružao izvrstan pogled na dobar dio središnje Hrvatske, sve do Zagreba, Gorskog kotara, Slovenije i sjeverozapadne Bosne, a i mnoga kordunaška sela svoje su poglede uprla prema ovom gigantu skrivenom u gustoj bukovoj šumi.

– Spomenik na Petrovcu sjeća me na pokojnog djeda koji je radio u šumi. Zajedno smo odlazili kod spomenika, na gablec i piće. Bilo je to mjesto gdje smo se družili. Za mene, kao kordunaško dijete, on je bio nešto najviše i najjače, kao što je Francuzima Ajfelov toranj u Parizu. Mjerilo ljepote, snage i veličine – prisjeća se svojih dječjih slika 31-godišnji Milan Vrga iz Podgorja.

– Sjećam se sunčanih jutara u našem dvorištu, kada bi s vrha Petrove gore zabljesnuo spomenik i sunčeve ga zrake donijele kod mene u dvorište. Kada bismo išli gore, mi djeca osjećali smo uzbuđenje kao da idemo u Diznilend – dodaje Milan.

Od tada je prošlo 20 i više godina. Nema više Milanovog djeda, nema više na Kordunu ni naroda, a ni spomenik na Petrovcu nije veličanstven kao nekada. Nakon egzodusa Kordunaša devedesetih godina prošlog vijeka nečije neumoljive ruke očerupale su njegov sjaj, poskidale skupocjene oplate od nehrđajućeg čelika i uništile njegov prijašnji izgled. Od nekadašnjeg reprezentativnog simbola partizanskog otpora naroda Banije i Korduna fašističkom teroru, s uređenim muzejom i rekreativnim kompleksom, ostao je samo betonski kostur.

Samo jednom godišnje Petrova gora zaista oživi: polovinom maja, kada Srpsko narodno vijeće obilježava sjećanje na partizanski proboj ustaškog obruča 1942. godine. Poslije toga Petrova gora opet utone u zaborav.

– I danas iz svog dvorišta vidim spomenik na Petrovcu, ali to više nije isti prizor, nema više onog sjaja, nemaju se od čega odbijati sunčeve zrake. Svojom veličinom on nas i dalje zove, ali više mi se ne ide gore. Nemilosrdno se kradu njegove skupocjene ploče visoke od šest do osam metara. Svi znaju gdje na kraju završavaju i tko devastira spomenik, samo policija ne zna. Danas se bez osobne iskaznice ni običan otpad ne može prodati, a kamoli tolike vrijedne metalne ploče. Ali interes je da se spomenik na Petrovcu i sve ono što on simbolizira zaboravi – priča Milan Vrga.

– Iako nemamo više gore što vidjeti, tri-četiri puta godišnje kažemo: Hajde da vidimo spomenik na Petrovoj gori. Nijemo stojimo i gledamo diva iz našeg djetinjstva. Više se ne možemo popeti ni na vidikovac. Ne može se čak doći ni do partizanskih bolnica koje su sakrivene u šumi i šipražju, kao da su se sakrile od ljudi – govori rezignirano Milan.

Spomenik na Petrovcu pravno ne postoji. Ne postoji ni katastarski ni gruntovno. Da bi stvar bila još kompliciranija, podijeljen je između tri siromašne kordunaške općine i dvije županije, Sisačko-moslavačke i Karlovačke.

– Spomenik je tromeđa: plato pripada općini Vojnić, nekadašnje omladinsko naselje općini Topusko, a sam spomenik općini Vrginmost. Nijedna vlast u samostalnoj Hrvatskoj nije bila naklonjena spomeniku na Petrovcu – objašnjava načelnik Općine Vrginmost Branko Jovičić.

– Kada dođete gore na Petrovac, uvijek ćete susresti mnoge posjetioce i vidjeti parkirane automobile svih registracija: slovenske, bosanske, hrvatske, srpske. Ostala je i stara navika fotografiranja ispred spomenika, sada blijedih zidova išaranih nacionalističkim porukama – priča Jovičić o Spomeniku koji sve više postaje simbol devastiranog života tog kraja.

Milan Vrga vratio se u svoje selo 2011. godine, nakon smrti oca, kako bi nastavio obiteljski posao vođenja mlina.

– Naša svakodnevica su sprovodi i u šipražje zarasli putovi. Tako smo blizu Zagreba, sat i 15 minuta vožnje autom, a opet tako daleko. I ovo malo ljudi što se vratilo u okrilje Petrove gore odlazi dalje. Sve je prazno. Nema ulaganja. Ovo je prostor pun priča koje se ne ostvaruju. Najčešće se svode na srpsko-hrvatske inate i osvete. Tek povremeno se pojave priče o nekim potencijalnim ulagačima: priča o investiciji u rudnik kvarcnog pijeska, priča o nekom Nijemcu koji će zaposliti ljude. No sve na kraju ostaje samo priča. Nema ovdje nade i vjere. Da li sam pogriješio što sam se vratio i ovdje nastavio posao? Možda da. Živio sam u Inđiji i mislim da sam tamo mogao bolje uspjeti, bez obzira na to što sam ovdje imao uhodani obiteljski posao. Na Kordunu nema naroda, nema tržišta. Kako Kordun nije žitni kraj, tako su na samom startu skuplji troškovi dostave žitarica. Proizvodim i razvozim brašno za pekare po cijeloj Baniji, Kordunu pa i dalje, za vrijeme sezone i na more – priča Milan svoju usamljeničku poduzetničku priču podno Petrove gore.

Točak života pokušava pokrenuti i Predrag Mraović putem udruženja Suncokret koje okuplja oko 140 volontera iz cijelog svijeta, za koje organizira društveno koristan rad.

– Naši volonteri dive se prelijepoj prirodi, tajanstvenoj tišini šume, a iščuđavaju se devastiranom spomeniku na Petrovoj gori. Oni ne razumiju zašto se spomenik ne obnavlja i zašto ga se zanemaruje, a ima tako veliku simboličku snagu – priča Predrag Mraović, voditelj Suncokreta.

– Naš kraj je prelijep. Ljudi koji dolaze dive se našim prirodnim ljepotama. Nažalost, oni koji ovdje žive upravo se bore protiv te podivljale prirode jer im prijeti opasnost od divljih svinja, fazana, ptica, vukova… Sve je ovdje dobro, ali samo na nekoliko dana – kaže Predrag.

Osim devastiranog spomenika, u toku je i devastacija bogatih i gustih šumskih kompleksa.

– I to malo ljepote što nam je preostalo ruši se bez milosti. Mi smo nijemi promatrači toga kako se iz našeg kraja odvoze desetine hiljada kubika drva, a nama ostaju goleti. Želimo razvijati turizam, a rušimo ono što turiste privlači. Što ćemo pokazati turistima? Dolaze vidjeti ljepotu prirode koju čine šume, a dočekuju ih masovna sječa i golet. Naravno, Hrvatske šume imaju za sve objašnjenje. Kažu da je šuma dostigla svoju starost i da je ona neiscrpni prirodni rezervat koji se sam obnavlja. Ali nije sve po pravilima struke. Pored Hrvatskih šuma, stabla  nemilice eksploatiraju mnogi privatni obrtnici. Naši ljudi koji su izbjegli u Srbiju prodaju svoju šumu u bescjenje – ogorčen je Mraović.

Ovaj kraj bogat je povijesnim nasljeđem, ne samo iz vremena NOB-a, kada su guste šume Petrove gore bile utočište proganjanom stanovništvu.

– Petrova gora značajno je strateško mjesto još od vremena Rimljana. Tuda su prolazili rimski legionari do ljekovitih banja u obližnjem Topuskom, gdje su svoje ranjenike liječili i oporavljali. Na Petrovoj gori, u borbi s ugarskom vojskom, poginuo je i posljednji hrvatski kralj narodne krvi Petar Svačić. Petrova gora bila je bedem civilizacije za vrijeme turske vladavine, kada su na njenim obroncima bile smještene krajiške stražarnice iz kojih su upozoravani seljaci da dolazi turska vojska. Međutim, ovaj kraj nikada nije bio tako pust i prazan kao sada – priča načelnik Vrginmosta Branko Jovičić.

Nekada je svako današnje općinsko mjesto imalo svoju pilanu, odakle su se gotovi proizvodi izvozili u Italiju. Jedna od najznačajnijih bila je pilana u Vrginmostu, koja je u svoje najbolje vrijeme zapošljavala čak 500 ljudi. Drvnu masu, ali i rude Petrove gore koristila je i Austro-Ugarska, koja je od Siska do Karlovca 1905. sagradila i željezničku prugu.

– Neće ovaj kraj zamrijeti. Ovdje je povijest uvijek bila teška, ali ipak, život je tekao kroz sva ta vremena. Što je ovih naših 20-30 godina u povijesti? Opet će netko gore kod spomenika navraćati. Uvijek će netko ovdje živjeti, regenerirat će se naš kraj – vjeruje Jovičić.

– Kada bi ove šume i gore mogle govoriti, ispričale bi, vjerujem, jednu čudnovatu priču. Ja ipak ne vjerujem da ću moći ostati i opstati u mom Podgorju. Pripadamo generacijama koje moraju živjeti sa sviješću poraza. Mnogi su se krajevi s mnogo manje potencijala razvili i napredovali. Stalno okružen sprovodima, odlascima ljudi, bez pozitivnog okruženja, zapitam se što radim ovdje. Na našem Kordunu ostao je samo kostur od spomenika na Petrovoj gori i groblja podno Petrove gore, kao u pjesmi: Na Kordunu grob do groba… Ali gdje god da budem, jednog ću dana pričati svojoj djeci da sam rođen na Petrovoj gori, podno spomenika koji je nekada sjajio na suncu – reći će Milan Vrga.