Ne samo što je Hrvatska uveliko najuspješnija nogometna selekcija među zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, nego i Dinamo ubjedljivo najuspješniji nogometni klub iz nekadašnje jugoslovenske prve savezne lige u evropskim takmičenjima, a nakon što je navedena liga, kao i zemlja u kojoj se igrala, prestala da postoji. Nekoliko igrača poniklih u Dinamovoj omladinskoj školi postali su svjetske zvijezde. Takođe, u Dinamu su se istakli i proslavili neki inostrani igrači koji će kasnije zaigrati za neke od najvećih i najbogatijih evropskih klubova: od Eduarda do Danija Olma.

Ipak, zagrebačka priča sa inostranim nogometašima započinje još u vremenu postojanja jugoslovenske prve savezne lige. Moglo bi se reći da ona ima dva početka. Prvi – skoro zaboravljeni – je angažman mladog Nigerijca Semjuela Okvaradžija u sezoni 1985/86. On je tada imao dvadeset i jednu godinu, a za Dinamo je odigrao samo jednu jedinu službenu utakmicu, a i tada je ušao sa klupe. Bilo je to 18. maja 1986, na Maksimiru, kad je Dinamo dobio Prištinu sa 4:3. Okvaradži se nije upisao među strelce. Poslije je igrao za Austriju iz Klagenfurta i za Štutgart, a u istoriju je nažalost ušao iz tragičnih razloga. Na utakmici između Nigerije i Angole u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo u Italiji, Okvaradži je kolabirao deset minuta prije kraja, te je uskoro i umro, zbog, kako je obdukcija pokazala, srčanih problema. Imao je samo dvadeset i pet godina.

A upravo će svjetsko prvenstvo na kojem zlosrećni Okvaradži nije uspio da zaigra, biti važno za mnogo poznatiji nastavak storije o počecima stranih igrača u plavom dresu Dinama.  Naime, na tom prvenstvu je selekcija Kostarike napravila istorijski uspjeh plasiravši se u drugi krug, nakon što su u grupnoj fazi bili bolji od Škotske i Švedske, dok je ispred njih bio jedino favorizovani Brazil koji ih je takođe jedva pobijedio. Kostarikanski igrač koji je ostavio najbolji utisak bio je Hernan Medford. Upravo on je postigao pobjedonosni pogodak protiv Švedske koji je odveo Kostariku u drugi krug. Švedska je na poluvremenu vodila 1:0, petnaest minuta prije kraja utakmice Kostarika je izjednačila, a onda je samo tri minuta pred posljednji sudijski zvižduk Medford poentirao za 2:1 za Kostariku. U osmini finala, Čehoslovačka je u jednoj od svojih posljednjih utakmica eliminisala Kostariku rezultatom 4:1. Jedini gol za svoju ekipu postigao je Ronald Gonzales.

Tu dvojicu ljudi, dvojicu igrača koji su postigli posljednje golove za Kostariku u Italji devedesete, poslije Mundijala je u svoje redove doveo zagrebački Dinamo. Otkud taj link sa tadašnjom Jugoslavijom? Odgovor je jednostavan: tadašnji selektor Kostarike bio je Bora Milutinović. Biće da ovoj dvojici igrača nije bilo mrsko da pređu u zemlju svog trenera koji im je omogućio da se predstave na velikoj svjetskoj sceni. Medford i Gonzales oblače, dakle, plave dresove i to tada postaje velika tema jugoslovenskih sportskih rubrika i listova: „stub odbrane Ronald Gonzales i hitronogi napadač Hernan Medford“. Nisu se njih dvojica snašli podjednako dobro. Gonzales je za Dinamo odigrao pet mečeva i nijednom se nije upisao među strelce. Medford je, međutim, upisao četrnaest nastupa, a za to vrijeme je postigao i četiri gola.

Kostariku je 1502. godine otkrio Kristofor Kolumbo. Zemlja je dobila ime „Bogata obala“. Poslije tristotinjak godina svoje kolonijalne istorije, Kostarika početkom treće decenije devetnaestog vijeka postaje nezavisna država. Mada je na drugom kraju svijeta, i po površini i po broju stanovnika Kostarika dosta podsjeća na Hrvatsku.

I u kasnijim godinama Medford se pokazao kao bolji igrač, a još kasnije i kao bolji trener (pošto su se obojica poslije kraja nogometne upustili u trenerske karijere). Medford je igrao za bečki Rapid i španski Rajo Valjekano, a poslije je bio selektor Kostarike i Hondurasa. Gonazales je igrao za Šturm iz Graca, pa je bio selektor najprije mlade reprezentacije Kostarike, a kasnije i seniorske.

I mada se u Dinamu nisu zadržali predugo, njihove zagrebačke dionice u karijeri nisu nipošto nevažne, ni za njih lično, a ni za Zagreb. Mada je Jugoslavija bila u Pokretu nesvrstanih, mada su ljudi iz Afrike bili već decenijama u jugoslovenskim studentskim domovima, mada južnoslovenske zemlje nemaju istoriju vlastitog kolonijalnog gospodarenja, nego su istorijski bili mnogo bliži statusu kolonija velikih sila, makar se i nalazile na evropskom kontinentu, naši stadioni su bili do kraja rasno unificirani. A ako je nešto u savremenom svijetu pravi izlog multikulture, onda je to vrhunski sport. Poslije Kostarikanaca, u Dinamu su igrali i Argentinci i Alžirci i Azerbejdžanci i Brazilci i Čileanci i Kamerunci, kao i igrači iz Gane, Gambije te Trinidada i Tobaga, ali je sve počelo s dva Kostarikanca i onim nesretnim Nigerijcem.

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba