Ove godine pada 190 godina od rođenja pjesnika koji je kao nijedan drugi za svoga života, a onda decenijama poslije, kroz dvadeseti vijek, kroz nekoliko epoha i država, i sve do mnogo kasnije pojave nekolicine drugih, suvremenih autora, osvijetlio i obogatio živote djece gdje god se govori ovaj jezik. U Srbiji sve do danas. U Hrvatskoj dakako drugačije: Jovan Jovanović Zmaj nestaje početkom devedesetih onim strašnim, brzim i temeljitim brisanjem, da se dosad ne vrati. Razdvojile se s ove strane tada kulture nasilno, kao skalpelom, i to je bilo to, točka stavljena, izgledalo je zauvijek. Proces ekstrakcije srpske kulture, kao hrvatskoj „strane“, izveden je precizno, sistemski, bez ostatka. Samo su tu i tamo i dalje provijavali njeni tajni i sačuvani znakovi na skrivenijim, dubljim razinama već više od trideset godina. U ideologiji šovinizma koja inherentno simplificira stvari tamo gdje su one kompleksne, a zamagljuje i pravi čitave nove skolastike tamo gdje su razvidne i jednostavne, implicite je postavljena premisa: to da je dotad prisutna većina srpske kulture – to će reći kulture iz Srbije, „ekavske“ kulture, da budemo ironični i reduciramo – zapravo „recentna pojava“, kratkotrajna skoro, odnosno instalirana poslije 1945. I zato kad je devedesetih došla „sloboda“, sve što je donio taj „kratkotrajni“ period trebalo je očistiti i „vratiti“ tamo preko granice, pa će sve biti kako valja napokon.

Nestala su, kao rukom odnesena bezbrojna imena autora, romanopisaca i naročito pjesnika. Tako je bilo naravno i s Jovom Zmajem, imenom iz vremena prije obje Jugoslavije. Ličnosti koja je, uzgred, za vrijeme svojega života već nosila paradoks spram tadašnje Hrvatske kao dijela Austrougarske Monarhije. Jova Zmaj, rođen 1833. u Novom Sadu, živio je u istoj državi unutar koje se nalazila i Hrvatska s priznatim statusom političke nacije, nacionalnim, ali ne i državnim statusom, bez obzira na njen Sabor i neku vrstu teritorijalne označenosti pod Carevinom. Zmaj je dakle pod strancem-gospodarom bio s hrvatskim korpusom zemljak čitavog svog života. Sto godina kasnije skoro, kad dotad federalna jedinica SFRJ, Socijalistička Republika Hrvatska ulazi u prvu formalnu državnost u svojoj historiji, ime Jove Zmaja briše se. Ali ako je ime u tom smislu bilo lako odstraniti, kao i donijeti novu interpretaciju historije, mijenjati po prilici tumačenja povijesti i konfabulirati jednosmjerno, one pak dublje, manje vidljive međusobne veze i isprepletenost – na nivou onkraj pisanog i objavljenog, tamo gdje je takve veze najteže i uočiti, a još teže maknuti – u svemu dakle što nije bilo podložno cenzorskoj gruboj ruci i oku, s tim je išlo malo teže. Te dublje veze koje se ne mogu lako dokinuti čak i onda kad se izvana zabrane – zovu se kultura. Kulturni zasadi niču čak i kad se okolina, to polje na kojem rastu, stalno gazi i isušuje.

Pogotovo kad se, u kontradikciji, jedan dio rada i stvaralaštva ličnosti, konkretno baš samog Jove Zmaja, podudarao sa slikom kakvu su novi sistem i ideologija upravo željele imati o sebi i o svome narodu. Zato, za obfuskaciju ovih problematičnih veza nađena su dva „rješenja“, kao što to svi opresivni, reakcionarni sistemi rade: šutnja i rad na neznanju, na supresiji činjenica i izvora. Trebalo je doći vrijeme većeg prostora slobode, bilo otete ili kao prošvercane uz zakonsku i obvezujuću podršku države ovom toleriranom ostatku našega naroda. Iznad svega trebala je doći nova epoha, digitalna, internetska, u kojoj nema skrivanja i lake cenzure, i u kojoj se više nije moralo kopati materijalno po arhivima, što je privilegija manjine, e da bi neke osnovne činjenice izašle na svjetlost i postale dostupne svima.

Spoj Zmaja i Zagreba

Tako je danas mnogo lakše naći historijske i materijalne fakte o tome kako Jova Zmaj nije bio nikakvo „strano tijelo“ ovdje, nego da je dapače bio i fizički i duhovno prisutan. Pred sam kraj devetnaestog stoljeća Zmaj je živio u Zagrebu, u samom centru, na Zrinjevcu, što je podatak koji je dugo bio potpuno zaboravljen, ako ikad i znan široj javnosti. Kao nacionalromantičarski idealist, u smislu združivanja i bratstva južnoslavenskih naroda, iznad svega hrvatskog i srpskog, on u Zagrebu prisustvuje živoj i sve žešćoj javnoj, političkoj i kulturnoj borbi na liniji različitih ideja što dolaze od dva dijelom suprotstavljena, dijelom politički, idejama i kulturno povezana pola što se zovu dva najbliža naroda. U tom periodu živi dijelom povučeno, ali se i druži s intelektualcima i agramskim izvrsnicima, kulturnom elitom, što je u gradu tada podrazumijevalo podjednako i srpsku i hrvatsku. Dopisuje se sa Strossmayerom kao nekom vrstom idejnog saveznika, mada ne i intelektualnog parnjaka, jer je đakovački biskup svojom ogromnom kulturom daleko nadmašivao obrazovanje doktora medicine i nažalost ne mnogo načitanog Zmaja (po običaju surov i precizan Kašanin piše o tome u jednom ključnom eseju, a u smislu književnog stvaranja postoji i danas klasična analiza daleko najvećeg erudita tadašnje srpske kulture i Zmajevog suvremenika Laze Kostića). Ali sa svoje toliko puta dokazane pjesničke nadarenosti, zbog toga dara nevjerojatne i nedostižne jednostavnosti, u tom periodu Zmaj je slavljen i voljen u Zagrebu, ali i osporavan, iz razloga koji s književnošću nemaju veze, jednako kao i kod kuće u Vojvodini. Na samom izmaku stoljeća, 1899., na Vidovdan štoviše, u Zagrebu u dvorani „Hrvatskog sokola“ učinjena je tako proslava pola vijeka Zmajevog književnog rada i pjesniku je ukazana makar tako zaslužena čast. Naravno, ni ova proslava nije prošla bez međunacionalnih i ideoloških trzavica i sukoba u sve polariziranijem zagrebačkom i hrvatskom političkom životu što je bujao na sve strane i u svim smjerovima u sumrak tuđinske imperije.

Zmajeve veze sa Zagrebom duboke su i dobre, jer nekako po njegovom temperamentu, a iznad svega u tome što je donio pjesnički, stilski i jezično: u tom pogledu za trajno pomućeni, pravopisno i govorno konfuzni Zagreb, sa svojim kajkavskim govorom, inflekcijama i utjecajima nekoliko stranih jezika i domaćih nedorečenih gramatika i standarda, Zmajev svedeni, prostonarodno zvučeći, metrički jednostavan vojvođanski srpski, s nježnim, blagim slikama i rječnikom u stihovima mora da je bio muzika za ovu okolinu. O čemu, vidjet ćemo kasnije, svjedoči najveće od svih imena i kulturnih pojava u historiji našega grada. Spoj Zmaja i Zagreba bio je u tom smislu više nego sretan. Ali, kao i inače s čika Jovom, tragedija prevladava. Ona nema veze s našim društvenim i historijskim problemima, nego je sasvim lična. Mučen strašnim privatnim tragedijama, Zmaja i u Zagrebu prati isto i tu doživljava još jedan od najgorih gubitaka – od bolesti rano umrlu poćerku sahranjuje na Mirogoju.

Na toj žalosnoj, upravo makabričnoj liniji nažalost stvara se najpersistentnija, a najskrivenija veza između Zmaja i ove kulture. Stotinu i dvadeset godina kasnije, jedan od najboljih današnjih književnih kritičara u Hrvatskoj, Denis Derk, u Večernjem je listu pisao o jednoj pjesmi koja je među najčešće izvođenim na sprovodima ovdje – pjesma je naravno „Tiho noći“. Kritičar iznosi, međutim, frapantan podatak: pojedini katolički svećenici s negodovanjem gledaju na to da ožalošćene obitelji traže ovu pjesmu za pokop svojih najmilijih, i nakon svega, nakon svih užasa i ludila, ta sentimentalna, nevina, a upravo zbog svoje indirektnosti i simbolike u stihovima pretužna pjesma, izgleda da je i danas za neke pastire Crkve „nepoćudna“. U nastavku teksta Derk upućuje svoje i „Večernjakovo“, po definiciji srednjostrujaško-prema-desnom okrenuto čitateljstvo, da je to pjesma koju je napisao Jova Zmaj. Poentirajući retorički sjajno ubitačnim protupitanjem: „Znaju li ti svećenici da je baš pjesma ‘Tiho, noći’ izvođena kada je prije dvije godine u obiteljski građanski grob na Mirogoju pokapana Ruža hrvatska Savka Dabčević-Kučar, i to po njenoj izričitoj želji?“

Dirigirani zaborav

Nadovezujući se djelomično na ovu nedosljednost, u beskraju nedosljednosti ovdašnjih, kad smo ranije spomenuli brisanje imena Zmaj-Jovinog iz kulturnog korpusa Hrvatske, naznačen je još jedan kontradiktoran momenat nove ideologije brisanja spram nesretnog Zmaja, a koji je nacionalistička hegemonija tek mnogo kasnije počela upotrebljavati i koristiti u svoje svrhe: to je ranije apostrofirana, a neobjašnjena točka podudaranja pogleda onoga što je iz kulture izbačen kao corpus alienum – sa slikom pak o sebi i o svome narodu. Naime, Zmaj je 1883. napisao i pjesmu „Što se čuje?“, odu u kojoj nakon otvarajućeg „Šta se ono čuje iz Zagreba grada?“ u istom spjevu slijedi i, iz ovdašnjih nacionalističkih krugova često i samoljubljivo citiran stih: „Hrvat se ne bori da što otme kome,/ Čuva sveti oganj na ognjištu svome“, gdje Zmaj potom poziva Srbe da „ojačaju snagu patnika Hrvata”, kako bi potonji znao „da ima u nevolji brata”. Iz današnje perspektive gorko i do mučne ironije zvuče ovi stihovi.

U tom smislu, period Zmajeva boravka u Zagrebu i ovo današnje vrijeme imaju mnoga dodatna podudaranja i sličnosti.

Gotovo da čovjek zaboravi da je između postojalo i drugo i drugačije doba, ono u kojem je ime i djelo čika Jove Zmaja zvonilo najsretnije i najradosnije. I upravo stoga, za one koji to doba pamte i u kojem su aktivno i svjesno proživjeli, danas se javlja u tome kompleksu jedna žalosna i očajna spoznaja. Za nekadašnju djecu Jugoslavije koja se danas i dalje ne stide da su bila to što jesu, ako čitaju o Zmajevom periodu u Zagrebu, najtužnije zvuči nešto drugo, mnogo suptilnije od ovih nacionalnih natezanja i tvrdoglavosti jedne davne, mutne i tupe ere ovdašnje povijesti. Bolno žigne saznanje jer dolazi upravo iz ljepote, a ne iz blata ružnoće i međusobnih trvenja. Naime, tada, u Zagrebu i u Novom Sadu, Jovan Jovanović Zmaj uređivao je dječji list „Neven”. Zvuk i slova toga imena, najljepšeg imena jednoga lista i najnježnije uspomene kroz naslov kao lozinku, a za vrijeme mnogo kasnije, za jedini period jedinog istinskog dobra, kad je bezbroj djece Jugoslavije odrastalo s pričama o dobrom čika Jovi Zmaju i „Nevenu” – naročito i sasvim neodvojivo od doba kad je za tu sretnu, makar tada sretnu generaciju, modernu i neopterećenu, za djecu bolje budućnosti napravljena neprolazna i ingeniozna Bajfordova televizijska serija u produkciji Televizije Beograd.

Zar ta uspomena nježna i delikatna kao golubije pero da ima takvu mračnu (pred)historiju i društvene okolnosti? I na kraju, poslije svega, takav historijski cinični, neljudski postskriptum?

Kao i najčešće u trenucima sumnje i raspamećenog vremena, trebalo bi se ponovo okrenuti onome što je kao najstroži književni (i ne samo književni) sudija ove kulture često unosio red u naše pomahnitalosti i uskost, trebalo bi spojiti se na njegovu riječ i u ovoj stvari. Miroslav Krleža (i on, također, zastrašujućom (a)simetrijom traženja dobra i humanosti u periodu apsolutnog Zla, u najstrašnije vrijeme, u svojim dnevnicima iz 1942. godine) piše ovako: „Zmaj je do danas ostao najingenioznijim pjesnikom naših djetinjstava.”

Neka zato ovo bude prolegomena onda, makar i naivna: možda će se neka bivša djeca osvijestiti jednoga dana i prekinuti ovaj dirigirani zaborav. Ako se on jednom zaustavi pa ime Jovana Jovanovića Zmaja bude vraćeno u ovu kulturu, neće to biti sitničarska „pobjeda” nekakve „identitetske” politike ili ideologije, svejedno.  To ne bi imalo veze u krajnjoj točki ni s politikom, čak niti s nacijom. Prije svega, Zmaja bi trebalo vratiti kao dječjeg pjesnika. Ovo pak nije nimalo naivno kako bi se moglo činiti. Ovakvo vraćanje bilo bi povratak od druge vrste, povratak onoga, koji kao dječji pjesnik, kako Krleža dalje kaže u istom tekstu, svojim djelom spada „u najsvjetlije emocije onih dana”.

Te emocije, naravno, sam su život, i ljudskost. Bez toga nema ničega.

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba