Kad je u drugoj polovini osamdesetih, irska grupa U2 pjevala o mjestu gdje ulice nemaju imena, ko je u tadašnjoj Jugoslaviji mogao pomisliti da će imena ulica postati veliko političko pitanje?

U praktično svim gradovima bivše Jugoslavije, i velikim i malim, ulicama su devedesetih godina mijenjana imena, ali je intenzitet toga bio drugačiji.

I nisu samo ulice bile žrtva promjena političke paradigme. Često su imena mijenjana i kulturnkgkltićšgšštšzčr0o4v9r45bm ustanovama. Na beogradskom Vračaru se ipak i danas, kao i u posljednjih šest-sedam decenija, kulturni događaji organizuju u dvorani koja se popularno naziva „Božidarac“. Dosta ljudi i ne zna da je to kolokvijalno skraćivanje zvaničnog naziva „Božidar Adžija“. To ime, eto, u Beogradu nije mijenjano.

A Božidar Adžija (1890. – 1941.) imao je do devedesetih ulicu u Zagrebu. To je ulica koja se danas zove Kneza Mislava. Adžija je rođen u Drnišu, od oca Hrvata i majke unijatkinje (djevojačko prezime: Dereta). Ustaše su ga ubile. U junu 1945. posthumno je proglašen za narodnog heroja. Knez Mislav koji mu je „preuzeo“ ulicu vladao je Primorskom Hrvatskom, po nekim izvorima, krajem prve polovine devetog vijeka.

U Zagrebu je jedan trg nosio i ime Petra Drapšina. Ovaj španski borac i jedan od organizatora otpora protiv nacističke okupacije Jugoslavije, proslavljeni partizan, u februaru 1945. postavljen je za komandanta Četvrte jugoslovenske armije. Štab  ove armije imao je zadatak da oslobodi Hrvatsko primorje i osvoji što je moguće više teritorije oko slovenačko-italijanske granice. Sve je ovo i ostvareno. Upravo su jedinice pod Drapšinovom komandom oslobodile Trst. Kako to zna da se desi, vojnik koji je izvukao živu glavu iz stotina opasnosti, poginuo je neposredno nakon Drugog svjetskog rata, u jesen 1945, u nesrećnom slučaju. Čovjek pod čijom neposrednom komandom su bile jedinice koje su oslobodile Istru, a zbog čega je Istra danas dio Hrvatske, u Zagrebu više nema Trg. Isti taj trg sada se zove po Vladku Mačeku, značajnom političaru bez sumnje, ali se postavlja pitanje da li se uspomena na njega mogla čuvati i na neki drugi način.

Istini za volju, nije se moralo biti Srbin ili imati bilo kakvo srpsko porijeklo da se u Zagrebu početkom devedesetih izgubi ulica. Braća Zvonimir i Stjepan Kavurić bili su Hrvati i komunisti, pa je ipak Ulica braće Kavurić morala postati Ulica Andrije Hebranga. Bio je i on Hrvat i komunista, ali, eto, od devedesetih očito podobniji. Vrlo je sličan slučaj braće Oreški, zagrebačkih SKOJ-evaca, čija ulica je simboličkom eksproprijacijom „dodijeljena“ Republici Austriji.

Pisano je često u časti kojom je okićen Vuk Karadžić još septembra mjeseca 1861. godine kad je proglašen počasnim građaninom Grada Zagreba, odnosno kad je darivan Poveljom kojom su mu dana „sva prava, sloboštine i koristi kao što svakom građaninu Zagreba po zakonu i starom narodnom običaju pripadaju“. Imao je Vuk Karadžić u Zagrebu i ulica nazvanu svojim imenom sve do početka posljednje decenije prošlog stoljeća kad je ova preimenovana u Kneza Mutimira, nasljednika Trpimirovog, koji je opet bio nasljednik onog Mislava što je u indeksu zagrebačkih ulica zamijenio Božidara Adžiju.

Uspomenu na Josipa Kulušića, hrabrog SKOJ-evca sa Brača koga su ubile ustaše, nije čuvao samo legendarni „Glazbeno-scenski centar“ (dala bi se napraviti zanimljiva paralela Kulušić – Božidarac), nego i ulica koja danas nosi ime Petra i Tome Erdodija. Partizanka Anka Butorac iz Donjeg Pazarišta kod Gospića, supruga Blagoja Parovića, žena koja je posthumno ponijela čin narodnog heroja, mučena i ubijena u Kostajnici početkom 1942. nakon što su je zarobile ustaše takođe je na spisku osoba po kojima su se u Zagrebu do devedesetih zvale ulice. „Njenu“ je u miraz dobio Knez Ljudevit Posavski, s početka devetog vijeka. Kad vidi kako su se junacima iz dvadesetog vijeka „preotimale“ ulice zbog knezova iz devetog, čovjek bi rekao da je u svemu bilo i nekog sistema.

Mogla bi ova priča da se nastavi pa da preraste u čitav feljton, ali princip je jasan. To je još u ona vremena perfektno sažeo Boris Buden u kolumni basnolikog naslova „Kuna i jazavac“. Svi oni kojima nije smetao naziv kuna za valutu, usprkos endehazijskom prtljagu, bili su puni razumijevanja za bizarnu odluku da se satiričkom kazalištu „Jazavac“ ime promijeni zbog potpuno benigne asocijacije na Kočićevog „Jazavca pred sudom“. Ovako je tada pisao Buden: „Svi znamo što je bilo kobno za jazavca. Zli Srbin Petar Kočić u čijem se djelu spominje ova životinja. I nikakva izvorna nevinost jazavca kao životinje, nikakva podudarnost s (životinjskim) imenima drugih satiričkih listova i kazališta u svijetu nije ga mogla spasiti. Svojstvo – biti u naslovu djela jednog zlog Srbina – zbrisalo je sva druga jazavčeva svojstva i definitivno odredilo njegov četnički identitet“.

Link sa Jugoslavijom, ergo sa Srbima, zajednički je „krimen“ praktično svim istorijskim ličnostima koje su devedesetih u Zagrebu ostale bez „svojih“ ulica. Usprkos ustavnom pozivanju na kontinuitet sa odlukama ZAVNOH-a, u praksi su očito promovisane neke druge vrijednosti.

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba