fbpx

Nakon završenog fakulteta u Sarajevu Predrag Peđa Kojović trebao je postati pravnik, a uz značajne literarne afinitete možda i pisac, ali onda je došao rat i ovaj sarajevski urbani mladić postao je ratni reporter. Poslije ratišta u bivšoj Jugoslaviji zahtjevi za izvještavanjem s lica mjesta odveli su ga na opasna područja širom svijeta. Nakon svih tih slika rata i pustošenja te svijesti da krv i nasilje ne donose nikome ništa dobro vratio se u Sarajevo i pridružio Našoj stranci, maloj, ali propulzivnoj političkoj partiji koja se ne zalaže za podjele, mržnju i osvetu, nego za miran život svih u zajedničkoj postojbini, Bosni i Hercegovini. Danas je Kojović predsjednik Naše stranke i poslanik u bosanskohercegovačkom parlamentu, uvjeren da borba za ravnopravnost građana i naroda u zemlji u kojoj živi ima smisla.

Vaša Facebook-stranica puna je nevjerojatnih, bolnih i dirljivih priča vezanih uz Bosnu i Hercegovinu, rat i raspad Jugoslavije. Kako se živi s tim pomiješanim slikama današnje stvarnosti i traumatičnih pejzaža prošlosti?

Jedan potpuno čudesan argentinski pisac, Cesar Aira, u svojoj knjizi “Epizoda u životu slikara pejzaža” priča o porodici koja se tradicionalno bavila, kao neka vrsta ratnih reportera, slikanjem Napoleonovih bitaka. Porodica se, nakon odlaska Napoleona s historijske scene, preusmjerila na slikanja pejzaža, uz objašnjenje da je to najsličnije njihovom dotadašnjem opusu jer se slike pejzaža i slike historijskih bitaka razlikuju samo po tome što na slikama pejzaža nema mrtvih i raskomadanih tijela, nego dominira priroda. Ne znam koliko je nekome očigledna ova analogija, ali u Bosni i Hercegovini se ne može pobjeći od slika užasa rata, uz sav šarm njenih zelenih i valovitih pejzaža. Skoro svaka sarajevska zgrada, kao i većina BiH gradova, još uvijek nosi ožiljke, u skoro svakoj ulici je mala ploča koja govori o ljudima koji su tu pobijeni granatom ili snajperskim mecima. I svaki vam čovjek, koji je bio dovoljno star da doživi rat, može ispričati ratnu priču od koje momentalno postanete ili nihilista ili osvetnik. Ne postati niti jedno niti drugo i vjerovati da moja i buduće generacije mogu prevazići to strašno nasljeđe, taj istorijski izazov himalajskih dimenzija, i od ovakve Bosne i Hercegovine stvoriti modernu, evropsku državu u kojoj se devedesete nikada više i nikome neće ponoviti, jest jedina ideja vrijedna bavljenja politikom.

Život u predvečerje

S tim u vezi, kako se obnavlja duša jednog grada, na primjer Sarajeva, dok u isto vrijeme preostali stanovnici svih ovih godina nose njegovu tragediju na svojim leđima?

Sarajevo je 1400 i nešto dana bilo davljeno opsadom i kako je u svemu tome preživjelo ovo što nazivate njegovom dušom nije jasno ni meni ni drugima, ali je nepobitno da jeste ne samo preživjelo nego i nadživjelo. I to je nešto na šta sam toliko ponosan da kada pričam o tome, ostanem bez adekvatnih riječi. Pisac Aleksandar Saša Hemon je prije rata u magazinu Naši Dani pisao redovnu kolumnu o Sarajevu, koje je definisao otprilike na sljedeći način: Sarajevo nije geografska lokacija, to nije mjesto rođenja ili kraj putovanja, Sarajevo je naziv za specifično stanje svijesti. Dakle, Sarajevo je očigledno nešto što se ne može uništiti silom.

Poput mnogih stanovnika BiH, vi ne pristajete na jednostavnu trojnu nacionalnu podjelu. Što zapravo mislite o nacionalnom identitetu?

Za etničku ili, kako vi kažete, nacionalnu pripadnost ja nisam znao do pred sam početak rata. Naravno, prihvatam mogućnost da su moja porodica i mali socijalni krug ljudi s kojima sam odrastao i provodio mladost bili hendikepirani odsustvom svijesti o svom etničkom identitetu, odnosno o njegovoj važnosti za život u BiH. To kažem jer lideri nacionalnih stranaka sada govore da su i prije rata postojale etničke podjele i da se uvijek gledalo “ko je njihov, a ko naš”. Meni i ljudima s kojima sam odrastao i radio to je potpuno nepoznato. Ja sam dijete, kako se to sada kaže, iz miješanog srpsko-hrvatskog braka čija je šira porodica bošnjačka. Naše podjele, naši identiteti, govorim o svom djetinjstvu i mladosti u Sarajevu, bile su isključivo vezane uz pitanja za koga navijaš u fudbalu, koju muziku slušaš, šta čitaš, šta gledaš i… znaš li kako se Gödelova teorija nekompletnosti manifestuje u svakodnevnom životu.

Lideri nacionalnih stranaka sada govore da su i prije rata postojale etničke podjele i da se uvijek gledalo “ko je njihov, a ko naš”. Meni i ljudima s kojima sam odrastao i radio to je potpuno nepoznato

Pa što je Gödelova teorija značila u vašem sarajevskom životu?

Ukoliko zapravo sjećanje nije selektivna fantazija o prošlosti, pamtim jednu predratnu epizodu, u vrijeme nekog od posljednjih Kongresa KPJ, kada se među mojom rajom, ljudima koji su radili tadašnji Omladinski program pod palicom Bore Kontića, na našim svakodnevnim kafama, koje smo mi zvali “organizovano gubljenje vremena”, povela priča o etničkom identitetu. Sjedili smo Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović, Saša Savić, Zoka Stefanović, Ahmed Burić i vjerovatno Neven Anđelić i još neki ljudi, u kafiću koji smo zvali “Zemun” jer se nalazio pored hotela Beograd. Detalje tog žustrog razgovora sam naravno zaboravio, osim momenta u kome Ahmed Burić odgovara na neki Miljenkov komentar pitanjem: “A po čemu ti znaš da sam ja Bošnjak?” To otprilike sumira našu upućenost u sve što nam se spremalo. Naravno, nismo mi bili neinteligentni i neinformisani, samo nismo mogli da prihvatimo da će se srpsko-hrvatski sukob tako lako preliti preko granica BiH, da će zlo u tolikoj mjeri nadvladati dobro i da ćemo svojim očima gledati kako se naši sugrađani, komšije, inače obični, pristojni ljudi, pretvaraju u zločince.

U jednom trenutku u Skupštini Kantona Sarajevo grubo ste i divljački proglašeni “četnikom”. Što u Federaciji znači biti Srbin, odnosno kako je biti Hrvat ili Bošnjak u Republici Srpskoj?

To što je neki SDA-ovac u nemoćnom bijesu, da na drugi način odgovori na argumente o njihovom kriminalnom i antidržavnom decenijskom vladanju, rekao na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, koja se uživo prenosi na lokalnoj, vrlo gledanoj televiziji, proizvelo je da me stotine ljudi u narednih par dana zaustavi na ulici i da se izvinjava zbog “SDA budala”. Dakle, došlo je do, kako to mi u Sarajevu kažemo, transfera nelagode, kada je tebi neprijatno zbog postupaka nekog drugog. Na kraju krajeva, na opštim izborima 2018. u mojoj izbornoj jedinici Sarajevo-Goražde glasači, po etničkoj strukturi dominantno Bošnjaci, izabrali su me u državni parlament BiH. Ja vam ne mogu dočarati koliko sam ponosan na to da su svoju glasačku odluku donijeli na osnovu onoga što govorim, a ne na osnovu imena i prezimena i, zapravo, to je ono što me uvjerilo da će Bosna i Hercegovina, kao država ravnopravnih građana i naroda, preživjeti i one koji su je vojno, zločinački pokušali ubiti 1990-ih i one koji mene nazivaju četnikom.

Kao mladić bili ste autor zrelih literarnih radova, ali i novinarski reporter koji je preživio rat. Danas ste respektabilni političar na čelu utjecajne Naše stranke. Život i u vašem slučaju kao da je pisao romane…

Sjećam se kratke lekcije o Hegelu u srednjoj školi i njegovog pisanja o čovjeku rođenom u pogrešno vrijeme i o užasima kroz koje prolaze generacije koje žive u periodima “kondenzovane istorije”. Zaista sam mislio da je krvavi raspad Jugoslavije dominantni, centralni događaj u mom životu, ali gledajući danas svijet u kojem živimo, od Trumpa preko Brexita pa do Dalekog istoka, čini se da nije tako. U doba kada sam imao vremena ne samo čitati literaturu nego se baviti i biografijama autora i okolnostima u kojima su njihova djela nastajala, uvijek mi je pažnju privlačila fraza da je neki pisac ili slikar “živio u predvečerje” rata, revolucije ili nekog drugog globalnog i kataklizmičkog događaja. To je osjećaj koji imam sada i možda i ovaj intervju vodimo u predvečerje nečega što će doći, a ne znamo jasno čega…

Što predstavlja crvenu liniju koju Naša stranka, partija lijevo-liberalne orijentacije, ne može i neće prijeći?

Mi smo socijal-liberalna stranka, članica evropske grupe ALDE i, prema stanju činjenica, najbrže rastuća multietnička politička partija u BiH u nekoliko posljednjih izbornih ciklusa. Crvena linija o kojoj govorite je ZAVNOBiH, odnosno deklaracija iz 1944. godine koja kaže da BiH nije i ne može biti “ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka, nego i srpska i hrvatska i bošnjačka”. Rečeno modernim političkim rječnikom – Bosna i Hercegovina je država ravnopravnih građana i naroda koji u njoj žive. U našem programu to je definisano tako da svi građani moraju biti ravnopravni na svakom pedlju BiH. To je naša crvena linija. Zapravo, nije važno koje je boje linija, važno je da se ne smije preći.

Nacionalizam ubija

Brojni promatrači gledaju BiH kao zemlju koja se teško pomiče naprijed. Što u političkoj arhitekturi trenutno predstavlja njezin najveći problem?

U ovom slučaju odgovor bi se mogao odštampati na majici kao negativni slogan: član 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Naravno, svjestan sam svih dobrih strana tog sporazuma i zahvalan sam da je on zaustavio rat, ali taj član 4., na kojem se temelji Ustav BiH, uveo je u BiH političke termine i mehanizme koji ne samo da ne postoje nigdje u svijetu nego oni i praktično ne funkcionišu i zapravo proizvode sasvim nove i apsurdne političke, pravne i ekonomske probleme. Zna li, na primjer, iko šta u međunarodnoj ustavnopravnoj terminologiji znači izraz “konstitutivni narodi”? I šta to znači za građane te države koji ne pripadaju tako nazvanim narodima? Ko su ljudi koje Ustav BiH zove “ostali”? Takođe, zašto se Bošnjak iz Prijedora, Hrvat iz Banjaluke ili Srbin iz Sarajeva ne mogu kandidovati za poziciju člana Predsjedništva BiH? Šta bi se dogodilo da recimo američki ustav propiše da ako je predsjednik Amerike bijelac, potpredsjednik mora biti crnac ili da bijelci mogu glasati samo za kandidata koji pripada njihovoj rasi ili da crnac koji živi u Teksasu ne može biti kandidat za predsjednika kao ni bijelac koji živi u Washingtonu DC-ju, da Azijati nisu konstitutivni pa prema tome ne mogu biti birani na određene političke ili privredne pozicije? Ipak, i taj naš nametnuti “dejtonski” Ustav predviđa legalan način svoje izmjene u parlamentu, no problem je u tome što za ovih 25 godina u parlamentima BiH dominiraju nacionalne stranke koje politiku shvataju kao nastavak rata drugim sredstvima.

Šta bi se dogodilo da recimo američki ustav propiše da ako je predsjednik Amerike bijelac, potpredsjednik mora biti crnac ili da Azijati nisu konstitutivni pa prema tome ne mogu biti birani na određene političke ili privredne pozicije?

Zašto želja za “nastavkom rata drugim sredstvima” i dalje postoji u BiH?

Politička dominacija nacionalnih stranaka nije isključivo rezultat izbornih krađa i ucjenjivanja državnih namještenika kojima su one “dale posao”, već je prije svega posljedica njihovog beskrupuloznog revidiranja istorije, odbijanja da se suoče sa činjenicama utvrđenim u sudskim procesima i njihovog besramnog manipulisanja ratnim traumama građana i stalne proizvodnje straha od ponavljanja ratnih užasa. Kada tome dodate susjede, Srbiju i Hrvatsku, koji nikako da odustanu od ciljeva koje 1990-ih nisu uspjeli ostvariti vojno, onda dobijete današnju političku atmosferu u BiH. Ali “ipak se kreće”, kako je na kraju šaptom rekao Galileo. Stvari se mijenjaju. Sigurno ne onom brzinom kojom bismo ja i vjerovatno mnogi drugi željeli, ali se kreću nezaustavljivo.

Jeste li zbog takvog uvjerenja nedavno rekli da je “sasvim moguće da su pred BiH bolji dani i da se zemlja nalazi pred vratima boljeg života”?

Potpuno stojim iza te izjave, koja je parafraza Russellove tvrdnje o svijetu nakon religije. Jedina prepreka da BiH, koja je izuzetno bogata i prirodnim i, što je još važnije, ljudskim resursima, postane moderna, evropska zemlja u kojoj se sigurno i lijepo živi, jest politika, odnosno generacija političara koji o devedesetima i dalje misle s dozom patološke nostalgije. Krucijalno pitanje jest da li će BiH uspjeti postati država svojih građana. Ja ne znam za države koje nemaju svoje građane, ali znam za građane koji nemaju svoje države. Dakle, Bosna i Hercegovina će, po mom mišljenju, biti uređena po demokratskim i evropskim standardima kao građanska država ili je uskoro neće biti, a na njenom mjestu će nastati tri mini etno-državice u vječitom međusobnom sukobu niskog intenziteta. Da li će put do građanske BiH trajati pet, deset godina ili duže, nije bitno. Mi od borbe za Bosnu i Hercegovinu, kao države ravnopravnih građana i naroda koji u njoj žive, nikada nećemo odustati. Sve više ljudi u BiH, suočenih sa vladavinom nacionalista u posljednje tri decenije, to uviđa. Nacionalizam ubija i to smo već vidjeli.

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email