Nekada, dok smo još vjerovali da smo svi mi ovdje braća, postojao je Kninski likovni salon, koji je predstavljao prilično kvalitetnu umjetničku manifestaciju na kojoj su nastupali slikari i kipari različitog porijekla, i to je bio događaj daleko većeg radijusa od kakve lokalne kulturne smotre. Nakon nesretnih ratova 90-ih, umjetnici „nečiste krvi“, koji su pod pritiskom morali napustiti Hrvatsku, osnovali su Krajiški likovni salon, koji se svake godine održava u Beogradu. Pripremu ovakvih likovnih događaja već godinama preuzima Srpsko kulturno društvo „Zora“, koje je nedavno organiziralo i prodajnu izložbu umjetnina, s koje je prihod bio namijenjen stradalima od potresa na Baniji. O ovoj izložbi, slikarima izbjeglicama, o ogromnom fundusu slika tih umjetnika u kninskoj tvrđavi, o patnji i ljubavi, razgovaramo s Nikolom Cerovcem, jednim od osnivača obnovljenog SKD „Zora“ i dugogodišnjim zaposlenikom Udruženja likovnih umetnika Srbije.

U Beogradu je nedavno održana izložba likovnih umjetnika Srbije za pomoć narodu Banije, postradalom u potresu 2020. godine. Kako je došlo do ove izložbe?

Sa mnogo truda i entuzijazma smo organizirali ovu izložbu, da koliko toliko pomognemo narodu na Baniji. Sa istim humanitarnim razlogom bio je takođe organizovan i skup privrednika, na simboličnom mjestu u Beogradu, pored skulpture „Ribara“, vajara Simeona Roksandića, rodom sa Banije (fotografija te skulpture nalazi se na naslovnoj strani kataloga za ovu izložbu), jednog od prvih srpskih vajara akademski školovanih u inostranstvu. Osim toga, mnogi umjetnici koji izlažu svoje radove na ovoj izložbi rodom su iz Hrvatske i oni, preko vlastite sudbine, znaju što je patnja. Organizacijski, to je bio krupan zalogaj za nas. Trebalo je okupiti sve te umjetnike, obavijestiti mnoge ljude i medije i uložiti i neka sredstava. Samo katalog izložbe, koji mora da izgleda onako kako treba, dosta košta, a bilo je pitanje i ko će nas podržati i mnogo drugih problema… Ali, nešto sredstava smo sami skupili, a pomogli su i prijatelji.

Umjetnošću protiv destrukcije

Kako je preko ove izložbe zamišljena pomoć stradalima na Baniji?

Ti umjetnici, 124 slikara i vajara, rodom iz Srbije, kao i srpski umjetnici rodom iz Hrvatske, poklonili su svoje radove za potrebe prodajne aukcije, a novac od prodaje slijevao bi se u fond za pomoć narodu na Baniji, na žiro račun Eparhije gornjokarlovačke. Slične aukcije slika, pod nazivom Zvona Metohije, bile su rađene nakon pogroma i protjerivanja Srba, 17. marta 2004. godine, za pomoć narodu i manastirima na Kosovu i Metohiji. Čitavo vrijeme motiv je bio da se umjetnost i stvaralaštvo bori protiv paljenja, gaženja, nesreće i destrukcije.

Kako danas u Srbiji žive likovni umjetnici, izbjeglice iz Hrvatske?

Udruženje likovnih umetnika Srbije, ULUS, nakon dolaska izbjeglica iz Hrvatske otvorilo je mogućnost da likovni umjetnici iz Hrvatske, ukoliko su bili članovi nekog strukovnog udruženja u Hrvatskoj, automatski mogu postati članovi ULUS-a. Takvi članovi ULUS-a ostvaruju socijalna i zdravstvena prava kao i svi ostali. Imaju pravo i za dobivanje ateljea. Ovi umjetnici žive kako inače žive umjetnici. U istom smo košu. Nema razlike između umjetnika iz Srbije i došljaka iz Hrvatske. U tom smislu umjetnici rodom iz Hrvatske ne osjećaju se diskriminisani: muče se, rade, povremeno izlažu. Ono što je problem na svim ovim prostorima jeste što je kultura potonula i nije više toliko na cijeni. Ali žilavi su ti umjetnici, oni se uvijek nekako snađu, iako je objektivno dosta teško.

Koliko otprilike ima likovnih umjetnika rodom iz Hrvatske koji su članovi Udruženja likovnih umjetnika Srbije?

Preko 50 novih članova ULUS-a dolaze iz Hrvatske: Zdravko Mirčeta, Ljubica V. Nikolić, Mirko Kukolj, Slobodan Amanović, Zoran Graovac, Jevrosima Lukić, Vladimir Prica i mnogi drugi. Mnogi od njih su bili izbjeglice iz Hrvatske, još kao srednjoškolci i pomagali smo im da se upišu na razne umjetničke akademije. Jedan od njih je i odličan vajar Zoran Krička, koji sada konkuriše za profesora na Umetničkoj akademiji u Novom Sadu. Mi smo sve ove godine držali likovne radionice u manastiru Krka, pa su preko tih radionica mnogi stigli i do akademije. Takođe, izvlačili smo te umjetnike iz Prištine, kada je tamo 1999. godine počinjao rat…

Kninski likovni salon

Tradicija likovnih kolonija u manastiru Krka dosta je duga.

Te kolonije su započele još u 80-im godinama, nakon onog potresa 1986. u Kninu i Grahovu. Tada je takođe bila organizovana prodajna aukcija za pomoć tom postradalom narodu i ULUS je tada prikupilo 550 umjetničkih djela. Napravili smo tada i spomen galeriju u muzeju na tvrđavi u Kninu, za obnovu riznice manastira Krka. Vrlo značajan fundus srpskog slikarstva nalazi se danas u muzeju na tvrđavi u Kninu. U Grahovu smo tim novcem obnovili rodnu kuću Gavrila Principa. Umjetnička okupljanja i djelovanja u manastiru Krka inicirali su slikari Mića Popović, Bata Mihajlović, Petar Omčikus i istoričar umjetnosti Dejan Medaković. Oni su boravili u manastiru na poziv tadašnjeg igumana Nikolaja i njegove želje da likovni umjetnici u povodu 550 godina bitke na Kosovu oslikaju zidove crkve u manastiru Krka. Sva ta umjetnička djela smo mi u manastiru u ratu sačuvali u krajnje dramatičnim uslovima. Dva puta je ta zbirka obilazila Srbiju i Bosnu i Hercegovinu i ta kompletna zbirka je vraćena manastiru Krka.

Kada je nakon ratova obnovljen rad likovne kolonije u manastiru Krka?

Sama likovna kolonija u manastiru Krka ponovo se održava od 2005. svake godine, a u međuvremenu su osnovane i likovne kolonije u manastiru Lazarica i u Gračacu. Tamo je danas ostalo malo ljudi i, kad dođu umjetnici, ti ljudi su veoma radosni. Za iduću likovnu koloniju u manastiru Krka u avgustu ove godine javilo se već 50 kandidata i interesovanje za taj događaj je veliko. Šta je manastir Krka? To je između ostalog i najstarija organizirana duhovna pravoslavna škola na ovim prostorima, iz 1615. godine. Prije rata je postojao i Kninski likovni salon, koji je poslije rata u Beogradu prerastao u Krajiški likovni salon. Na njemu izlažu krajiški slikari, učesnici likovnih kolonija i ovdašnji slikari po pozivu. Prije rata Kninski salon bio je odlična likovna manifestacija, koja je bila značajna za čitavu Dalmaciju. Obnoviti danas Kninski salon je zapravo jako teško. Par ljudi od tamo, Hrvata, ako je to uopšte važno istaknuti, reklo nam je da ih je strah da tako nešto organiziraju, jer „valja nama ovdje i dalje živjeti“. Sve te slike sa tih izložbi Kninskog salona su u depou kninskog muzeja, pod ključem. Bilo bi dobro da to umjetničko blago jednog dana ugleda svjetlo dana i da bude izloženo na uvid ljubiteljima slika i običnom narodu.

U uvodnom tekstu kataloga ovogodišnje izložbe, organizirane za pomoć narodu Banije, spominje se patnja koja historijski stalno prati ljude iz ovih krajeva, ali se citira i poslanica Sv. Pavla koja govori o ljubavi. Kako se nesreća pretvara u dobrotu?

Mi pravoslavci znamo da se preko stradanja dolazi do ljubavi. Mi vjerujemo da se mržnjom ne može odgovarati na mržnju i to vjerovanje u ovim krajevima vjerovatno je još starije od hrišćanstva. Ali to loše što nam se dogodilo ne treba zaboravljati. Ne zato da bismo nekoga nastavili da mrzimo, nego zato da bismo znali kako je izgledala naša istorija. Mi smo gostoljubiv narod kojem je dobrodošlica nepoznatom putniku sveta stvar i sramota je ne ugostiti bilo koga ko dolazi na domaćinski prag. Ali mi smo i stradalni narod i to moramo znati, jer ne smijemo biti narod zaborava. Mi smo narod žrtava, ali i narod dostojanstvenih viteških stradalnika. To moramo govoriti i drugima, jer ako postanemo narod bez korena, niko nas neće cijeniti.

Dan tuge

Početkom avgusta se u Beogradu obnavlja tužno sjećanje na stradalnike Oluje. Kako će to izgledati ove godine?

Mi svake godine pravimo pomen žrtvama Oluje, u crkvi Sv. Marka u Beogradu, kada se okupi dosta ljudi. Ali, to nije dan protesta nego dan tuge. To nije politički skup nego skup na kojem palimo svijeće i pravimo parastos za stradale, u organizaciji naše crkve. Inače, u Srbiji ima dosta izbjegličkih udruženja, preko stotinu, i naš problem je što nismo ujedinjeni, pa svaku manifestaciju, od organizacije likovne izložbe do pomena za žrtve Oluje organizujemo na mišiće. Sada je ipak došlo vrijeme da organizaciju takvih prognaničkih manifestacija prepustimo mlađim ljudima koji su školovani i koji svoj stari kraj vole istom ljubavlju kao što ga i mi stariji volimo. Mi stari smo već umorni, a i došlo je novo, tehnološko doba. Nakon trideset godina progona mi među mladima imamo na koga da se oslonimo, jer upravo ti mladi shvataju da su i oni žrtve tih progona. Organizacijski puno je sve ove godine učinilo Srpsko kulturno društvo „Zora“, koje ove godine slavi 120 godina postojanja, od osnivanja 1902. u Beču. Nama je stalo do narodne kulture Srba, stalo nam je do obnove kuća i očuvanja crkava i manastira u Hrvatskoj, a ne do politike. Društvo „Zora“ je podržavalo sve ove likovne manifestacije i afirmaciju njihovih autora, ali ono ima i svoju izdavačku djelatnost: izdali smo preko 150 naslova različite provenijencije, od antologija i monografija, preko knjiga eseja, do romana i zbirki poezije.

Da li se netko od ovih likovnih umjetnika, rodom iz Hrvatske, vratio u stari kraj?

Koliko mi znamo, samo jedna likovna umjetnica se vratila na područje sjeverne Dalmacije. Ona je solidna slikarica, ali više radi komercijalne slike da bi preživjela. Osim toga, mnogi likovni umjetnici, rodom iz Krajine, koji danas žive u Beogradu, tamo bi izlagali, ali presudno je koliko u Hrvatskoj ima dobre volje za neku takvu izložbu. Znamo da su dva-tri takva umjetnika izlagala u Rijeci, na temelju pojedinačnih inicijativa. U Karlovcu ima nekoliko slikara, jedan od njih je bio odličan akvarelista, pokojni Đorđe Petrović, koji je umro 2015. godine. Izložbe Đorđa Petrovića organizovali smo u dosta mjesta u Srbiji.

Govorilo se o osnivanju Muzeja Srba iz Hrvatske u Beogradu…

Ta ideja postoji, tačnije da se napravi Kulturni centar Srba iz Hrvatske, ali o tome odlučuje politika, a ne mi kao nepolitička i prilično razjedinjena društva Srba iz Hrvatske. Tužno je da se i ta naša prognanička društva dijele na „naše“ i „njihove“, selo od sela, kraj od kraja, „partizani“ od „četnika“. Nama pomaže Komesarijat za izbjeglice i nekoliko prijatelja. Nama treba centar u kojem bi objedinili sve naše razlike i raspetljati sve naše sporove. Nema dovoljno svesti o zajednici, jer i dalje živimo u kulturi čopora. Ne postoji vizija o razvoju i budućnosti, ali mislim da se i ta atmosfera mijenja, dolaze mlađe generacije koje razmišljaju drugačije od nas. Osim toga, i svijet postaje sve više otuđen i u takvoj kulturi teško je boriti se za posebnosti vlastite sredine i naroda. A bez svojih korena jedna kultura ne može da živi.