Pesnika i kolumnistu Marka Tomaša prati glas popularnog savremenog – regionalnog i jugoslovenskog pesnika. Što geografski, zbog mesta u kojima je živeo i živi (Mostar, Zagreb, Ljubljana, Beograd, Sombor, Sarajevo, Split), što zbog publike koja ga čita, umetnosti koju stvara. Do sada je objavio skoro dvadeset knjiga: pesama, eseja, publicistike. Prošle godine objavio je i svoj prvi roman „Nemoj me buditi“ koji je ušao u širi izbor za Ninovu nagradu 2020. Jedan je od potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku. Član je redakcije onlajn magazina Žurnal.info.

Nakon prošle godine (onakve kakva je bila), da li na drugačiji način propitujete vrednosti i smisao samog života? I šta mislite, kada ovaj pandemijski deo pridodamo na krizu koju živimo, da li će uticati na društvo, većinu pojedinaca, na njihovu promenu i u kom smeru?

Ako ćemo je suditi i pamtiti po samom njezinom početku, čini se da bi i ova godina mogla ostati zapamćena kao krizna. Prije nego sam krenuo u novogodišnji posjet prijateljima u srednju Bosnu, dopisivao sam se s prijateljicom preko fejsa. Par minuta od nje nije stizao odgovor. Odjednom sam dobio poruku iz Beograda s pitanjem jesmo li dobro. Od druge prijateljice. Ona prva, naime, javljala mi se iz okolice Petrinje. U tom trenutku nisam znao za potres. A onda se prijateljica javila: mi smo svi dobro, ali ode kuća. Danima pred novu godinu grudi mi je naselila nekakva tama. Onda sam saznao za smrt prijatelja, jednog od učitelja života, Alema Ćurina, vjerojatno ste čuli za njega. Nekoliko dana iza toga Moniki se kuća rušila na glavu. A onda smo na prvo jutro nove godine za koju smo se ljudski blesavo nadali kako će prebrisati svu jezu iz 2020. saznali za tragediju iz Posušja. Osam tragično preminulih mladih ljudi iz moje Hercegovine. Vjerujem da smo već trajno promijenjeni svime što se dogodilo do sada, a zemlja se i dalje trese i virus se širi. Konačno se ljudima, na žalost doslovno, obija o glavu i korupcija zbog koje kuće stanovnika Banije nisu obnovljene po suvremenim standardima.

Ljudima se, na žalost doslovno, obija o glavu i korupcija zbog koje kuće stanovnika Banije nisu obnovljene po suvremenim standardima

Ne znam, ne mogu govoriti ni za koga drugog, ova iskustva su nas mogla otvoriti, ali postoji opasnost da budemo zaslijepljeni mržnjom zbog straha i svih drugih užasa kojima smo svjedočili u godini koja nas je naučila barem jednu stvar: ljudi koji foliraju da upravljaju svijetom zapravo nemaju nikakav plan ni za što. Sustav ne postoji, nikakav, da ga ima, virus ne bi domino efektom urušio i ekonomiju i sve na čemu je počivala ta bivša normalnost. Petljam previše, u mračnom sam raspoloženju, ali vidjet ćemo kako će izgledati nova nenormalnost i hoćemo li krenuti mijenjati nešto u našim odnosima, početi se više poštivati, obraćati pažnju kako da se međusobno zaštitimo, sustavno nabolje, ili će opet prevagnuti pohlepa i bešćutnost kakvu možemo očekivati od ovih koji navodno upravljaju svijetom. Bilo kako bilo, jasno je da se svijet već nepovratno izmijenio.

Menjamo svetleće ekrane sa položajem tela (sa televizora na laptop, tablet, telefon). Menjamo sadržaje da ispunimo prazninu i strah od suočavanja sa tišinom tj. sa nama samima. Šta Vas plaši, od čega strahujete, ako uopšte?

Ne mogu reći da se plašim. Dobro, strahujem za bližnje, ali mene stvari više rastužuju nego što me, recimo, ljute. Nemam više kapaciteta za bijes. Uglavnom sam u nevjerici i tužan. Nikad nismo bili usamljeniji, a nikada nismo imali manje privatnosti. Stalno smo ukopčani i prisutni jedni drugima u domovima. Jezik nam se okljaštrio, poruke postale kraće, briga formalna. A ljudi se plaše prostora koji pronađu u sebi kad su sami i onda ga brže bolje ispunjavaju banalnostima. Svi imaju uvjerenja, ali ne i mišljenje. Ljudi su se u tom strahu od sebe i stvarne bliskosti radikalizirali. Imam dojam da ih je sve više s konačnim rješenjima za svijet, a vrlo dobro znamo tko je imao konačna rješenja i kako ide njihova provedba. Samo, neće više ništa biti tako organizirano, sad će se to nasilje svesti na lanac intifada, a ulično nasilje i stalni osjećaj nesigurnosti u svijetu punom mržnje je ono što je valjda gore od frontalnog rata. Živjet ćemo u „miru“, ali plašit ćemo se izlaziti na ulicu, zbog virusa ili fizičkog nasilja, svejedno je, a ta stalna skopčanost na mreže samo će nas činiti više uznemirenima i uplašenima. Ostavljam prostor ipak za mogućnost da prevagne i dobro u ljudima i da se možda skinemo s mreža i počnemo graditi kvalitetnije socijalne odnose, razumijevati potrebe pa i strahove jedni drugih i zajedno graditi sustav koji će nas sve štititi.

„Ionako sam se osjećao besmisleno. To što se osjećam fizički loše nije me pretjerano uznemiravalo. Dapače, nekako se sve uklapalo. Bio sam potpun i pun gađenja prema svijetu. Što se mene tiče, bio sam spreman na sve i istovremeno nezainteresiran za bilo šta. Ideal suvremenog čovjeka.“

Nemoj me buditi, Lom 2019., V.B.Z. Zagreb 2020.

Od dominantnih tema koje opsedaju medijski prostor (solidarnost, odgovornost, disciplina, do odbijanja ovih preporuka, saveta, mera), koje teme/reči – suštine su po Vama izašle iz fokusa i vrlo retko se čuju?

Ljudi brkaju neodgovornost i slobodu. Nikako da si utuve u glavu da njihova sloboda završava tamo gdje počinje sloboda drugog ljudskog bića. Kod nas je to razumljivo, mi nikad nismo došli do shvatanja slobode kao pojedinačne, osobne stvari. Valjda jer smo se uvijek masovno oslobađali pa je kod nas sloboda, što kaže Basara, kolektivna pojava. Nikad nismo postali građanska društva, ali ljudi se neodgovorno ponašaju, kako vidimo, i u uređenim državama. A ta sloboda se previše neodgovorno koristi kao riječ. Mogućnost da ugroziš nekog drugog ne može spadati ni u čiju slobodu. A razbacujemo se njome u javnosti, uprazno, ne razgovarajući što ona jeste. I koliko, recimo, ljubavi treba biti u njoj pa i empatije i solidarnosti.

„Tehnološki varvarizam“, kako ga nazivate, odavno je nadgledan. Kakva mu je budućnost/sadašnjost?

Pa sve ovo što sam rekao je dio tog problema. Samoća, a neprestani boravak u čoporu, među istomišljenicima, što je situacija iz koje se čini da nam netko duguje nešto ili da posjeduje nešto nauštrb nas samih. Imamo nejasnu potrebu da popunimo prazninu u sebi vanjskim podražajima jer smo prazno, parolaško čovječanstvo, svedeni sve više na komunikaciju pećinskim crtežima.

Koje pojedince iz regiona pratite, a koji stvaraju u oblasti književnosti, muzike, nauke, politike… ili van tih oblasti, a koji donose novi humanizam ili neke nove vrednosti, poglede, mišljenja?

Puno je toga, zapravo. Ali recimo da je najvažnije, barem za naša društva, to što se pojavio cijeli val umjetnica iz raznih oblasti koje nas pokušavaju upoznati s njima, njihovom perspektivom i viđenjem svakodnevice koju dijelimo, a da zapravo najčešće ne razumijemo da netko drugi stvari gleda ponešto drugačije. A to stvarno obraćanje pažnje na drugo, želja da se upoznamo, razumijemo, ono je što se negdje izgubilo ako je ikad i postojalo.

„Malo gdje su ljudi toliko glupavo gordi kao u običnom supermarketu. Klize uglačanim podovima kao labudovi rijekom, glave su im podignute visoko jer oni su vrhunac ljudske evolucije – potrošači“

Nemoj me buditi, Lom 2019., V.B.Z. Zagreb 2020.

Neke osobine poput bezrezervne iskrenosti, otvorene osećajnosti, dobrote bez interesa, često se u društvenim odnosima uzimaju kao slabosti i izjednačavaju sa naivnošću, lakovernošću, glupošću („dobar i glup braća rođeni“),… Da li je vreme za njihovo vreme?

Eto gdje smo još virtualni, praktički vlastiti hologrami. Stalno glumimo da smo iznad situacije. Situacija nam je mogla otvoriti oči. A ako nisi u situaciji, nisi li tada izvan života. To je još jedan način na koji simuliramo život umjesto da ga živimo. Recimo, ja ne vidim sebe kao nešto više od tugaljivog lakrdijaša i ponosim se svojom naivnošću jer želim vjerovati ljudima iako mi se to stalno obija o glavu. Ali, dobro, tvrda je to glava. Još uvijek.

Smrt se dešava nekom drugom. Nema vremena za tugovanje. Iluzije nas mame. Bežanjem u stalnu žurbu, smrt je tabu. O njoj se ne razgovara. Osim površno, tuđim rečima. Opštim mestima. Ili kada se eksploatiše – monetizuje. Čemu nas smrt uči?

Ona je integralni dio života, ali onaj koji nam je potpuno nepoznat pa nas samim tim i plaši. Ne znam, vrijeme je ovo stalne blizine smrti, zato je toliko jezovito, a ja sam i nekako cijelu godinu proveo u realnom žalovanju zbog gubitka bliskih prijatelja pa teško da sad mogu reći nešto o tome što će biti išta više od mog pokušaja da utješim samog sebe i nekako uđem u onu fazu iza žalovanja.

 

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Ministarstva spoljnih poslova Vlade Republike Srbije – Uprave za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu