U proteklih 30 godina Raške duhovne svečanosti, koje se sredinom augusta održavaju u gradu Raški na jugu Srbije i o kojima smo već više puta pisali, nisu bile organizirane samo jednom: 1995. godine kada je nakon hrvatske vojne akcije „Oluja“ duga kolona srpskih izbjeglica krenula prema Srbiji. Nije se tu radilo ni o bijesu ni o prkosu organizatora. Čovjekov duh plače okružen užasom ljudske tragedije. U svakoj drugoj prilici i možda baš usprkos neprestanom sivilu i jadu svuda oko nas, Raške duhovne svečanosti jesu kulturna manifestacija finoga duha. To je proslava radosti otvorenih ljudi u tom malom gradu, koji primaju svakog tko zna pametno da zbori o piscima i knjigama, tko zna da svira, pjeva i pleše, tko zna da recitira i glumi ili čak ako to i ne zna, prima se svako tko je iznutra lijep kao čovjek. Da je to tako treba vjerovati na riječ. Raške duhovne svečanosti koncepcijski oduvijek žele predstaviti najbolje primjere srpske kulture i umjetnosti i jako im je stalo da povežu prošlost i sadašnjost, nobelovce i narodne instrumente, Srbiju i komšiluk, ali sve to ne bi bilo moguće kada Raščani najviše od svega ne bi htjeli da svečanosti budu mjesto na koje će doći, što bi rekao pjesnik Ivan Goran Kovačić, „niko do prijatelj drag“. Kako se postiže taj spoj spontanog gostoprimstva, prvorazrednog programa i sveopćeg dobrog raspoloženja, teško da se može naučiti na kursu za menadžere u kulturi. Baš zbog tog posebnog štimunga dosta je ljudi od imena i renomea dolazilo na Raške duhovne svečanosti svih ovih godina, puno njih je, kažu, usklađivalo svoje godišnje odmore prema datumu početka Svečanosti i glas o ovoj kulturnoj manifestaciji do daleka se čuo. Ali, ove 29. Raške duhovne svečanosti nekako su više nego ikada odzvonile najpunijim zvukom svoje kulturne izuzetnosti. Ove godine netko je rekao da su Raške duhovne svečanosti trenutno „najbolji kolažni festival u Srbiji i okolici“ i bez sumnje je tako. Ono što je ključno u šarmu ove manifestacije jest neka vrsta suptilnog prelijevanja doživljaja i spajanja različitih kulturnih žanrova. Tako se, na primjer, ove godine jedno popodne otvarala izložba o „srpskom kubizmu“, navečer bi se pričalo o monografijama posvećenim filmskom redatelju Goranu Paskaljeviću i glumici Nedi Arnerić, pa bi se onda išlo na koncert fantastičnog grčko-bugarskog benda Teodosija Spasova, da bi se ponovo svi vratili na odličnu predstavu „Audijencija“ – i tako šest dana u krug. Kombinacija da u istom danu Svečanosti ponude četiri, pet različitih kulturnih događaja koja se na neki neobjašnjivi način povezuju, formula je uspjeha ovog zaista uzbudljivog festivala. Prije dvije godine na ovom mjestu zapisali smo o Svečanostima ono što vrijedi i danas, a to je da u krajnje raznolikom programu „naslovi su intrigantni, teme važne, a gosti su razbarušeni.“ Uz važnu napomenu da umjetnički direktor Svečanosti, Nikša Barlov, posjeduje taj bogomdani nerv da neprestano ispire i konačno pronađe sitne kamenčiće čistog zlata od kojih sastavlja program za sve nas. Jedan takav zlatni grumen ove godine bio je film Darka Lungulova „Ju grupa ‒ trenutak sna”, koji je imao premijeru na 51. FEST-u u martu ove godine i dobio Gran pri na Festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu. Kako je rečeno, „sniman je sedam godina i u njega je stalo 80 godina života, više od 50 godina postojanja Ju grupe i 45 godina Jugoslavije.“ Kada jedan takav film dovedete u Rašku, pa o njemu pričaju pametni ljudi, poput recimo dugogodišnjeg rok kritičara Pere Janjatovića, onda to definitivno nije samo filmska večer, nego epopeja o svemu što je do sada činilo naš život. Drugi primjer te neuhvatljive čudesnosti je predstavljanje knjige „Zapisi s predumišljajem“ pokojnog Milutina Dedića, brata puno slavnijeg Arsena Dedića, koji je čitav život zapisivao i crtao svoje impresije obilazeći orijaška mjesta srpske duhovnosti – desetine manastira i crkava, ali i mjesta svjetske kulture. Bio je slikar i pisac, stamen čovjek kojega nikakve bure života nisu mogle smesti. Znao je, kako je govorio, da mu je Šibenik u srcu i dom u Beogradu, ali najbitnije od svega, znao je što je zaista važno, te da to treba tražiti i tome služiti. Zapisivati, godinama i decenijama – da se ne zaboravi. Kada nakon takvog svjedočanstva koje se plaća životom, čujete koncert Miroslava Tadića i prijatelja; muziciranje u kojem su uključeni narodni melosi, razni jezici, kulture i sam svemir, onda je vaša duša puna i više vam ništa ne treba. Publika je mogla da posjeti i tribinu za sladokusce, o Radio Beogradu 2 pod nazivom „Radio-talasi zapljuskuju književnost”, da sluša fantastičnu Amiru Medunjanin i da čuje kako su se slagali Andrić i Crnjanski. Mogla je da bude na predstavljanju nove knjige „plemenitog galamdžije“ Pece Popovića „Geografija rasutog srca”, da čuje bluz bend „Sirova koža“ i da prisustvuje promociji knjige „Treba vremena da postaneš mlad” (to je bio i slogan ovogodišnjih Svečanosti), pokojnog i dragog novinara Velje Pavlovića, koji je duhovne teme i posjete manastirima spajao sa džezom i rokenrolom. Moglo se još puno toga u toj igri od zlata na ovogodišnjim Raškim duhovnim svečanostima.