U svojoj knjizi “Ideja kulture” Teri Iglton kaže kako se u moderno doba kultura razmnožila na puno “malih kultura”, od postmoderne do turbofolka i nazad, a posljedica takvog stanja je beskonačno kulturno šarenilo, ponekad sumnjive kvalitete. Istinski vrijedna kultura danas se, kako se čini, povukla u male gradove, daleko od užarene gomile i jeftinih šljokica. Jedna od takvih malih sredina jest gradić Raška u jugozapadnoj Srbiji, za koji danas ne zna baš puno ljudi, ali koji je prije nekih 700 godina bio središte srednjovjekovne srpske države i ključna raskrsnica puteva za trgovce, graditelje i vojnike, na sve četiri strane svijeta. A taj duh susreta različitosti u ovom gradu ustrajno živi i danas. Tako se u Raški već 27 godina održavaju Raške duhovne svečanosti, o kojima smo već pisali kao o kulturnoj manifestaciji od prvorazredne vrijednosti. Ove godine održane su od 15. do 19. augusta.
Kada ljudi čuju da su neke svečanosti duhovne, obično odmah pomisle na popove koji si nešto mrmljaju u bradu (što je već samo po sebi poprilična predrasuda), no ono što Raške duhovne svečanosti zaista jesu jest rascvjetani festival kulture kakav se u puno većim sredinama samo poželjeti može. Ono “duhovno” vezano je uz obližnje manastire, Sopoćane, Gradac, Studenicu i druge i tko god dođe pred njih, shvaća da se radi o živoj radijaciji koja na tim mjestima struji od davnina, a ne samo o građevinama na Uneskovoj listi zaštićenih spomenika kulture.
Svečanosti su ove godine otvorene u prepunoj dvorani Centra za kulturu razgovorom, pod nazivom “Tamo i ovde sa knjigama”, s Vladimirom Pištalom, današnjim upravnikom Narodne biblioteke Srbije, nekadašnjim profesorom na nekoliko američkih univerziteta, prozaikom i pjesnikom, koji je pisao nagrađivane romane o Nikoli Tesli i Ivi Andriću i ozbiljne radove o balkanskom humoru, Kortu Maltezeu i višestrukom identitetu srpskih iseljenika. “Maštam, dakle jesam”, rekao je u jednom trenutku Pištalo. Održana je i tribina posvećena džezu i rokenrolu, uz renomirane znalce ovih pravaca, da bi prva večer završila uz muziciranje na pjesme Reja Čarlsa uz prisustvo, između ostalih, nekolicine oduševljenih monahinja iz spomenutog manastira Gradac.
Već pri prvom susretu s Raškom i tamošnjim festivalom čovjek osjeća da se nalazi na dobrom mjestu. Gradić je mali i šarmantan, okružen zelenim brdima, domaćini su jednostavni i iskreno ljubazni ljudi, a programi su raznovrsni i svaki od njih na svoj je način uzbudljiv.
Drugi dan je bio naročito dinamičan: prvo smo sudjelovali na popodnevnoj tribini pod nazivom “Ima li Italije posle Jugoslavije – o kulturnim vezama dva naroda koji se vole”, na kojoj su govorili ljudi koji su u Italiji djelovali ili u njoj i danas žive: pisci Oto Horvat, Vule Žurić i Milisav Savić. Jugoslaveni su preko vespi iz Venecije, traperica iz Trsta i pjesama iz San Rema, rečeno je, voljeli Italiju, dok su Talijani prema Balkanu uglavnom imali predrasude. Tu maglu, naročito u 1990-ima, raspršili su tek Kusturica i Bregović. Italija se danas nalazi u nekoj vrsti izazovnog perioda u kojem se bavi pretežno sobom, dok su njene srednjovjekovne veze sa Srbijom bile mnogo čvršće i živopisnije, zaključeno je na tribini.
Druga važna odrednica Raških duhovnih svečanosti jest ta – a to je tipična karakteristika vitalnih kulturnih događaja – da ne znate unaprijed što možete očekivati od nekog programa. Naslovi su intrigantni, teme važne, a gosti razbarušeni. Jedan od takvih razgovora, koji je bio najbliži odrednici “duhovnog”, vođen je na temu “Gdje je Bog kada je teško?”, a ticao se zapravo i vjernika i ateista. Jer svatko postavlja to pitanje onda kada je zaista teško. Netko ponizno, netko u očaju, netko u bijesu. O ovoj temi briljantno je govorio profesor Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju Siniša Jelušić. On je iskreno priznao da na temu Boga i patnje nema u džepu spreman odgovor, ali da osjeća kako današnji čovjek nalikuje na Sizifa koji uzaludno gura svoj kamen uzbrdo, ali pritom gubi svaku nadu jer ne vidi metafizičku perspektivu i smisao svoga postojanja. Otuda toliki nered, depresija i silna razarajuća energija ljudi, koje vidimo svuda oko sebe. Za početak, “treba poljubiti ranu svoga brata, voljeti u slobodi, ispravljati uvijek samo sebe, a ne druge, i učiniti napor ljubavi i prema onome tko ti nije baš najmiliji”, zaključio je profesor Jelušić.
Uslijedila je na istoj pozornici nagrađivana predstava Beogradskog dramskog pozorišta “Trpele”, o ženama koje su zaista teško trpjele. To je bila priča o nekim stvarnim ženama, iz naših krajeva, koje bi slobodno mogle biti naše susjede, sestre ili znanice, koje su nakon teških patnji u očaju ubile svoje muževe i nakon toga bile osuđene na dugogodišnju robiju. Razdragana publika prvih večeri sada je zanijemjela. No slogan ovogodišnjih svečanosti glasio je “Biti, naravno”, odnosno dostojno postojati, što bez sumnje govori o posvećenosti ovog festivala prijateljstvu i radosti života, unatoč svemu. U tom smislu je bilo nezaboravno iskustvo slušati povjesničara iz Poreča Gaetana Benčića kako u crkvi manastira Gradac iz 13. vijeka tumači srednjovjekovne veze sakralne arhitekture od Venecije preko Smedereva sve do Carigrada, potvrđujući da je osim ratova historija puna prožimanja različitih ljudi i njihovih snova, bez obzira na vjeru i naciju. U takvoj atmosferi predstavljena je i knjiga “Senke naših predaka” Đorđa Matića, rođenog Zagrepčanina, s adresom u Poreču i Amsterdamu, koji se u ovom opsežnom eseju pozabavio precima, od Njegoša, preko Vuka Karadžića i Stevana Mokranjca, do Vaska Pope, Danila Kiša i mnogih drugih, sve do Krleže, koji su bili važni za čitav ovaj prostor. Kako je rekao Matić, on to naslijeđe “čuva u sebi kao snagu i kao muku, jednako”.
Raške duhovne svečanosti zatvorene su na najbolji mogući način, koncertima dvojice velikih muzičara, Stefana Milenkovića i Matije Dedića. Ovaj prvorazredni festival pokazuje, između ostalog, da bi se ponekad trebalo odvažiti i otići u kakvo mjestašce, kao što je Raška, da bi se tamo doživjelo nešto zaista veliko.
