Selektorka takmičarskog dijela programa 69. Sterijinog pozorja Ana Tasić, teatrološkinja i pozorišna kritičarka, predstavila je sedam ostvarenja koja će se boriti za najbolju predstavu na ovogodišnjem novosadskom festivalu, koji je za srpsku dramaturgiju isto ono što je Pulski filmski festival za hrvatski film. Program čine predstave: „Kišni dan u Gurliču“, „Režim isceljenja“, „Mali ratovi i kabine ZARE“, „Bilo jednom u Novom Sadu“, „Sirota Mileva iz Bosne u našoj civilizaciji godine 1878.“ „Brod za lutke“ i „Očevi i oci“.
Nije slučajna ova paralela sa Filmskim festivalom u Puli. Ova dva festivala jasno spaja već njihova starost: „Sterijino“ se ove godine dešava po, rekosmo, šezdeset deveti put, dok će Filmski festival u Puli imati svoje sedamdeseto izdanje. U vrijeme Jugoslavije, kad su oba festivala osnovana, dijapazon im je obuhvatao cijelu zajedničku državu. Sa raspadom Jugoslavije, Pula je postala festival hrvatskog filma, a „Sterijino“ festival srpskog pozorišta. A opet, ta istorija i dalje ostavlja neki trag, pa su u Puli česte srpske koprodukcije, a na „Sterijinom“ predstave kazališta iz Hrvatske.
Primjera radi, unutar netakmičarske selekcije „Krugovi“, ove godine imamo dvije predstave iz Hrvatske: „Moji tužni monstrumi“ Mate Matišića u produkciji zagrebačke „Gavele“, odnosno „Crvena voda“ Jurice Pavičića koje je postavilo HNK Split. (Tu je i sarajevska predstava „Ljubičasto“ kao posljednja predstava u ovom programu.) U takmičarskom pak programu, imamo jednu predstavu u produkciji hrvatskog teatra, odnosno još jednu koju režira hrvatski režiser. Mali kuriozum je činjenica da oba ta dramska teksta potpisuju autorke rodom iz Banje Luke. Tanja Šljivar je napisala „Režim isceljenja“ koji je postavljen u HNK Varaždin, dok je tekst Vide Davidović „Mali ratovi i kabine ZARE“ režirao Ivica Buljan, a u produkciji Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banje Luke. Još dva teksta srpskih autora, odnosno jednog autora i jedne autorke, pristižu iz tzv. regije: u Sloveniji je postavljen tekst Milana Ramšaka Markovića, a u Bitolju „Brod za lutke“ Milene Marković. Naposljetku, tu su i predstave iz Beograda („Očevi i oci“ – Slobodan Selenić), Novog Sada („Bilo jednom u Novom Sadu“ – Andraš Urban), odnosno Subotice („Sirota Mileva iz Bosne u našoj civilizaciji godine 1878.“ – Albina Podgradska).
Kao NIN-ova nagrada u književnosti, kao izbor predstavnika za Oskara u filmu, čak i kao izbor pjesme nacionalne predstavnice za pjesmu Evrovizije u domenu popularne muzike, „Sterijino pozorje“ daje dobru sliku kretanja kulturnih silnica u oblasti pozorišta. Tu se po pravilu može naslutiti i politički uticaj. Primjera radi, u vrijeme najvećeg evro-optimizma u Srbiji, prije petnaest-dvadeset godina, promijenjen je čitav koncept „Sterijinog pozorja“, pa u fokusu nisu bile predstave po najboljim tekstovima srpskih autora, nego predstave postavljene na srpskim scenama generalno, uz dodatak inostranih scena ako je igran srpski tekst. Ova „bitefizacija“ koncepta nije se predugo održala, ali je vjerovatno ipak dugoročno imala dobre posljedice u dosljednijoj „internacionalizaciji“ u kontekstu igranja tekstova srpskih autora pošto je festival svakako zamišljen kao „smotra domaćeg teksta“ (otud uostalom u naslovu i ime dramskog pisca, a ne režisera ili glumca). I u kontekstu tradicije BITEF-a (Beograd) i novijeg, ali simbolički jako utemeljenog, regionalnog Festivala bez prevoda (Užice), upravo ovakvo „Sterijino pozorje“ (Novi Sad) na pravi način „razuđuje“ presjek jedne pozorišne sezone, i konceptualno i geografski.
Za srpske dramske autore, nagrada „Sterijinog“ pozorišta za dramski tekst dođe nešto kao „domaći teatarski Oskar“, pa se u uvodima za intervju često potencira da ovaj pisac ili ova spisateljica ima toliko-i-toliko „Sterijinih“ nagrada. Kad je riječ o pojedinačnim izdanjima festivala u cjelini, ona, kako to biva sa ovakvim smotrama, osim od selektorske odluke, zavise od kvaliteta sezone. Nije, naravno, zanemariva ni uloga žirija. U posljednjim godinama, najkomentarisanija izdanja „Sterijinog pozorja“ bila su ona obilježena „neobičnim“ odlukama žirija. Vrhunac je bio prije sedam godina, kad tadašnji žiri nije dodijelio nijednu „tradicionalnu“ nagrade (ni za predstavu u cjelini, ni za glumce, ni za scenografiju itd.), nego samo dvije „specijalne“: „svim učesnicima“ i „publici“. Pošto se po kuloarima govorilo da je favorit na festivalu bila „Na Drini ćuprija“ Kokana Mladenovića, dok je u žiriju ključno ime bio Predrag Miki Manojlović, u medijskim interpretacijama je ovakva odluka „čitana“ u političkom ključu, jer se politički stavovi ova dva istaknuta dramska umjetnika vidno razlikuju.
Prema tadašnjoj izjavi Manojlovića „namjera žirija bila je da se otvori ozbiljan dijalog o tome šta je ′Sterijino pozorje′ danas, kakvo bi ono trebalo da bude, da li bi moglo da se vrati i postane relevantno za ovu sredinu, za region, i kakav je odnos države prema kulturi danas, šta se tu može i da li se može popraviti“. Sva su ta pitanja, naravno, i dalje otvorena, a upravo bi pozorište, barem u svojim boljim trenucima, trebalo da konstituiše takav „društveni dijalog“.
