Umetnik retke i jedinstvene harizme kojeg je teško ne voleti, Enes Kišević, jedan je od malobrojnih stvaralaca čija lepa reč daleko dopire. U vremenu kada su mnoge vrednosti poljuljane i kada loše vesti brže putuju od dobrih, snaga i lepota njegove reči nadilazi sve granice, ne samo one u bivšoj državi, već i mnogo, mnogo dalje. Pesme su mu prevedene na 18 jezika, a nagrade i priznanja još je teže pobrojati, jer je glumac i pesnik Enes Kišević jednako cenjen i omiljen i kod publike i kod stručnjaka.
Iako Kiševićev lirski subjekt kaže „mene zapravo najmanje ima kad sam u svemu, kad sam u svima“, pitajući se o prirodi svoga postojanja na ovom svetu, ljubav koja odiše iz Kiševićeve poezije, prema prirodi, svetu, čoveku, već se nepovratno razlila. I ima je svuda i u svemu. Sa Enesom smo za P-portal više puta razgovarali o njegovom stvaralaštvu, vremenu u kojem živimo, identitetu,… Nakon što je mnoštvo svojih pesama i nastupa posvetio drugima, umetnicima, kolegama, velikim svetskim umovima poput Nikole Tesle, ali i malom čoveku kojeg nikad nije zapostavljao, javili smo mu se kratko da čujemo utiske nakon što je poslušao vlastitih deset pesama koje su nadahnule nekog drugog da stvori posebno umetničko delo. Naime, novosadski kompozitor i kantautor Nemanja Nešić komponovao je i odsvirao i za Croatia Records izdao album „Valovi“, inspirisan upravo Kiševićevom poezijom.
Kakav je osećaj kada drugi umetnik pronađe inspiraciju u Vašoj umetnosti?
Kada me neki umjetnik nadahne svojim djelom, bio on muzičar, slikar, pjesnik ili dijete; živio on danas ili prije naše ere, osjećam se kao da sam dobio duhovnog brata za kojeg prije nisam ni znao da ga imam. Moja samoća odjednom postaje vrijedna i meni i drugima jer sam sretan da u svojoj samoći nisam sam.
Jeste li poslušali album i kakvi su utisci?
Poslušao sam album i moj je utisak da ću ga, u posebnim trenucima dijeliti s dragim ljudima. Nemanju Nešića nisam upoznao, ali kako bi rekao moj prijatelj pjesnik Dimitrije Panfilov: „Mi smo se prepoznali pre nego smo se znali“. Nešić ne pjeva za aplauz, on pjeva za svoju dušu. Zato će njegov glas mnoge duše obradovati.
Je l’ bi Vam bilo žao ili bi Vam bilo drago da se neka od ovih pesama otisne u svet (kao Tijo noći, Čija je ono zvijezda, Što te nema ili Vera Pavladoljska) i da je publika masovno sluša i voli, a da ni ne zna autora stihova?
Naravno da bih volio. Lijepa riječ, lijepa pjesma, svakoj je kući dobrodošla. Najdraže su mi pjesme za čije se autore ne zna, a toliko nam ljepote donose da zrcale dušu cijeloga jednog naroda. Pišući o ovom albumu pjesnik i kantautor Miloš Zubac o Nemanji Nešiću i meni zapisuje: PRISUTNI KAO SVJETLOST S GLASOM. Volio bih da se te riječi ostvare, da ostanu u uhu naroda.
Miloš Zubac o Valovima
“Album je to koji zarad svoje topline i sačuvane ljepote svakom dovoljno osjetljivom uhu i srcu može postati doživotni prijatelj. I svjedočanstvo prvog reda o stvarateljskom susretu jednog od najvoljenijih pjesnika one zemlje koju smo nekada zvali zajedničkom i jednog od posljednjih istinskih šansonijera današnjice. U pjesnikovoj zanosnoj inkantaciji Valova stigla je s njima i neočekivana glazba. I kako to obično biva kada se Kišević ili Nešić zasebno objave, prisutan kao svjetlost bez glasa postaje zajednička prisutnost svjetlosti s glasom, a ovaj naš kutak svemira koji dijelimo kao što dijelimo svagdašnje životne varke, plime i oseke, čini se najednom boljim i smislenijim mjestom. Makar koliko traje Nemanjina glazba. Makar koliko se čuje Enesov stih”, piše u knjižici uz izdanje Miloš Zubac.
