Ako se po julskim danima svake godine poznaje katastrofalan odnos između Srba i Bošnjaka, prva polovina avgusta „rezervisana“ je za isti utisak, ali u odnosu Srba i Hrvata. 

Godišnjice zločina u Podrinju i ove godine su potvrdile koliko je BiH daleko od bilo kakve ozbiljnije priče o pomirenju. I nema nikakvih naznaka da će situacija da se promijeni. Naprotiv, sve sluti da će svake naredne godine biti sve gore i gore. Odbijanje bošnjačke strane da prihvati činjenicu da su na istoku Bosne ubijeni i „neki“ Srbi, a da za to niko nije osuđen, što, po njihovom tumačenju, govori da se nikakvi zločini nisu ni dogodili, najnoviji je narativ koji je u javni prostor plasiran nakon što se grupa članova delegacije EU „usudila“ da položi cvijeće na srpskom groblju u Bratuncu. 

Predvodnik te kampanje Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra u Potočarima, poručio je Evropljanima da će „pakleno platiti“ zbog ovog čina. Dosada nije zabilježeno da je Brisel bilo šta pakleno platio. Što se BiH tiče, ispašta jedino mogućnost suživota. U takvoj atmosferi u drugi plan je pala priča o Srebrenici, genocidu, negiranju, haškim presudama i njujorškoj rezoluciji. Jednostavno, pomisao da u ovoj zemlji postoje oni koji su spremni da plasiraju stav da u Podrinju nije stradala nijedna nevina srpska žrtva, nijedan srpski civil, uticala je da mnogi potpuno ostanu bez teksta. 

Podrinje je djelomično lokalna, bosanska, priča. Godišnjica „Oluje“, međutim, nesređenost međusobnih odnosa bivših jugoslovenskih naroda diže na regionalni nivo. I dok jedni slave, drugi tuguju, najgori su oni treći koji pojma nemaju o tome šta se događalo u prvoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka, a naročito ne znaju ništa o dešavanjima iz prve polovine četrdesetih.  

Šestog avgusta u selu Prebilovci, nedaleko od Čapljine, obilježena je 83. godišnjica zločina nad Srbima iz tog i susjednih nekoliko sela. Za samo sedam dana ustaše su na tom području pobile preko 4.000 ljudi, uglavnom žena i djece, na najmonstruzoniji način. Osim klanja i silovanja, ubistava novorođene djece, ustaše su se posebno „istakle“ bacajući žive ljude u obližnje jame. Žrtve su danima umirale u najgorim mukama. Nakon Drugog svjetskog rata o ovom zlodjelu se malo ili nikako govorilo, a 1961. godine jame su zabetonirane, pored njih podignuti stubovi na kojima je pisalo da tu počivaju „žrtve fašista“. Ni slova o tome ko su i šta su. Preživjeli Prebilovčani nisu dozvolili da, i pored pritiska službi i države, zlodjelo padne u zaborav. Na lokalnom groblju podigli su spomenike sa imenima i prezimenima, godištima i imenima dželata. Od 1974. počela su tihi obilasci zabetoniranih jama, ali bez prisustva sveštenika i ozbiljne ceremonije. 

Otkopavanje jama izvršeno je krajem 1990, i početkom 1991, a kosti žrtava pohranjene su u spomen-kosturnicu u Prebilovcima koja je godinu i po kasnije, početkom građanskog rata u BiH, minirana u režiji pripadnika HOS-a. O masakru u Prebilovcima i danas se ne zna mnogo, čak ni u srpskom narodu. Decenije zataškavanja su uzele danak, a nezainteresovanost mladih naraštaja za prošlost vlastitog naroda dodatno su nadogradile neznanje. 

Šestog avgusta u mjestu Imotski u Hrvatskoj, šezdesetak kilometara od Čapljine i Prebilovaca neki mladi ljudi su mahali zastavama HOS-a. I još nekim zastavama. Uoči koncerta Marka Perkovića Tompsona Imotski se pretvorio u dernek ustaštva, o čemu su, uz prikladnu dozu zgražavanja, izvjestili i gotovo svi vodeći hrvatski mediji. Glavni akteri bili su mladi ljudi između 20 i 25 godina starosti. Kako je ovo moguće pitanje je za hrvatsku državu i društvo koji su i događaj u Imotskom pokušali da svedu samo na pozdrava „Za dom spremni“.  

A pozdrav je u ovom slučaju najmanji problem.