Davor Špišić: Mora se imati vremena za prezrene na svijetu

Piše: Bojan Munjin

„Politika je u našim balkanskim vukojebinama mlohava beskonačnost iz koje nema izlaza, a obrasci se stalno ponavljaju. Tu se javljaju problemi u mašti nas pisaca i kvarovi u programu, jer nema šanse da ja izmislim takva lica kakva se u nas pojavljuju“
Davor Špišić
Davor Špišić, foto: Dubravka Petrić/PIXSELL

This post is also available in: English (Engleski)

Davor Špišić više je nego plodan pisac s mnoštvom dramskih komada: „Alabama“, „Dobrodošli u rat!“, „Jug 2“, „Nebo od gume“, kao i proznih djela: „Svlačenje smrada“, „Trbuhozborci“, „Kuke za šunke“ „Slavonska krv“ (u koautorstvu s Dariom Topićem), „Koljivo“ i drugima, koji su višestruko nagrađivani i izvođeni i izvan granica Hrvatske. Rođen u Osijeku, Špišić ima dobro istančani nerv, ne samo za vječna pitanja s obje strane naših musavih nacionalnih barijera, ispisanih i na vlastitoj koži, za ratove i bratoubilačka klanja kojih se nagledao iz neposredne blizine, nego i za sudbinu tzv. malih ljudi čija beznadna balkanska sudbina nikada ne prestaje. Njegov novi roman „Vuk na snijegu“ (izdanje Hena.com) upravo je takva saga, u kojoj melankolija njegovih junaka smjenjuje već na slijedećoj stranici njihovu grubost i bešćutnost, a ljubav i toplina miješaju se s bespoštednom borbom za golo preživljavanje.

Tvoj roman neka je vrsta distopijske priče o našim ljudima i krajevima 2035. godine. S obzirom na to da u ovoj priči prevladava šizofreni pejzaž u kojem je mnogo toga iskočilo iz zgloba, što debelo vidimo već danas, te da osjećamo i neko tzv. civilizacijsko ubrzanje do granice pucanja, pitanje bi možda moglo glasiti hoćemo li uopće doživjeti tu 2035. godinu?

To je dobro pitanje. Da li ćemo uopće otvoriti šampanjac na dočeku te 2035. godine u kojoj je moj roman vremenski usidren? Fakat ne možemo biti sigurni. Svijet je pomahnitao, živimo u stanju neproglašenog trećeg svjetskog rata, a usprkos te bijede apokaliptičnih prijetnji, ludilo ljudske pohlepe uopće ne staje.

O kvarljivosti duša

Društvena hipokrizija i ljudsko licemjerje nekako su junaci iz sjene tvoga romana. Slika čovjekova, generalno, danas ne izgleda dobro. Koliko hrabrosti imaš nagnuti se nad tu mračnu nutrinu današnjeg čovjeka, kojeg pratiš u romanu i što u njenoj dubini vidiš?

Ne znam jesam li ja nešto posebno hrabar u tom smislu, ali nastojim dati sve od sebe da mi etika i estetika ostaju što čvršće povezane. Da jedno ne pojede drugo. Kao autora me jako intrigira praćenje kvarljivosti naših duša… Ono, do koje mjere smo u stanju ponavljati svoje već odavno bajate bezumne kratkoročne poteze s dugoročnim posljedicama. Isto tako, ako se odmaknem iz pozicije pisca, ostaje mi da gajim nadu da se i ovakvim pisanijama borim za ranjenike a njih je sve više i više u našem bajnom društvu.

U tvom romanu vidimo grofove tržišta, novca i moći i običan narod kao njihove žrtve. Da li je baš tako? Nismo li svi zajedno danas dobili baš ono što smo htjeli?

Divlja evolucija iz socijalističke Jugoslavije u kojoj se proizvodila „samo jedna vrsta jogurta“ u kapitalističku Dembeliju ispala je lukrativna samo za šačicu gubernatora. To su oni mračni tipovi, čija gramzivost je očekivanu platežnu moć obilato zamagljivala nacionalističkim trikovima. To se dogodilo, kopirano, na svim feudima nastalim na razvalinama građanskih ratova početkom devedesetih. Što se tiče globalnog stanja, usijana pohlepa pokreće ili sije posljedice baš u svakom segmentu bivstvovanja, od pokretanja ratova i masovnih zločina do „benignog“ vršnjačkog nasilja u razredima. U recenziji „Vuka na snijegu“ brižna urednica Jagna Pogačnik izvukla je jednu od mojih rečenica: „Nema se vremena za prezrene na svijetu.“ Ta je činjenica strašna.

Ironično se poigravaš u romanu s vjerom i religijom. Crkvama u svijetu zaista bi se danas s pravom puno toga moglo zamjeriti ali i ljudima općenito, koji su na tajnovitost duhovne strane svoga bića (kakva god ona bila) potpuno zaboravili i čitav svoj život stavili na kartu razuma, blaže rečeno, a teže rečeno – materijalnog uživanja ili naprosto preživljavanja.

Ova pitanja se neprestance roje na primjer u „Karamazovima“, snažnoj predstavi Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, zaista jednom od teatarskih vrhunaca naših prostora. Gdje su nestala ona unutarnja otajstva na dnu naše intime, složena od svakodnevnih sumnji i nadanja? Pogubljena su u sramotnim rukopoloženjima dušebrižničkih patrijarha, svih mogućih konfesija, koji sudjeluju ili inspiriraju krvave bitke za društvenu moć. Hrvatska je još uvijek na papiru sekularna država, ali to pružanje pandži katoličkih prelata u baš sve institucije društva, nepodnošljivo je i moramo vrisnuti: dosta!

Proplamsaji ljudskosti

Kako da se vratimo ritmu vlastitog srca, bez obzira na to pripadamo li formalno nekoj konfesiji ili ne?

Kao klinca su me najviše čuvale i odgajale moje dvije bake, jedna katolička i jedna pravoslavna, ali s onim normalnim tradicijskim odnosom prema običajima i predanjima, ni trunke nekog fanatizma u njih nije bilo. Nego su dale sve od sebe da uživam u onom divnom osjećanju dupliranih praznika i darova. Prvi muž moje babe Slave, u svom je dvorišnom beogradskom stančetu na zidu imao Svetog Georgija koji ubiva aždahu. Znam da me je prala frka od te nemani, ali deda Tanasije mi je dugo i strpljivo objašnjavao da je neman jednom za svagda ubijena. Elem, kad raznorazne nemani danas mašu repovima, time se bavi i moja umjetnička glava. Inače, jedan od istinskih duhovnika koje sam imao priliku upoznati jeste vladika Jovan Ćulibrk, episkop pakračko-slavonski. Užitak mi je bio s njim satima pričati o Dostojevskom, Joy Divisionu, Laurie Anderson ili Idolima i njihovom remek djelu „Odbrana i poslednji dani“ u kome su dosegnute takve božanske vasione o kojima naša licemjerna sitnež nikad neće moći ni pojmiti.

Tvoji glavni junaci žive svoj život kako mogu u rusvaju današnjice. Gdje se nalazi mala točka ljudskosti u kojoj ih možemo pogledati i u kojoj oni bar malo mogu pogledati sami sebe?

Ima podosta tih točaka ljudskosti. I kod Danka, naizgled grubog, a iznutra ranjivog do neba, i kod njegovog najboljeg druga, Boška iz Beograda koji u Hrvatskoj, kao i Danko, za goli kruh zarađuje kao batinaš u najvećem trgovačkom centru na Balkanu… Stvar je u tome da se proplamsaji ljudskosti često zanemaruju i previđaju, a za račun brutalnih pravila igre. Danko je poput nekog današnjeg Edipa. On u suštini ima dobro srce, ali prekasno progleda, prekasno shvaća pravu prirodu svoga sina Vuka. Ionako uplašen za egzistenciju, u gadnoj panici hoće li moći prehraniti sina, Danko teško može proniknuti u fragilnost Vukovih osjećaja i ljubavi, koja se u tom klincu rađa prema dječaku strancu – izbjeglici iz Sirije.

Reklo bi se da su likovi u romanu, po geografiji njihovih odnosa i rodbinskih veza, neka vrsta hrvatsko-srpske alkemije, karakteristične za ove prostore. Nacionalne tenzije su, čini se, u drugom planu, iako međunacionalni ratovi, kao što je nedavno spomenuo redatelj Paolo Magelli, na ovim prostorima nikada ne prestaju…

U mom romanu se histerija službene hrvatske vlasti okrenula prema egzodusu nesretnika koji u valovima pristižu iz istočnih stepa Evrope, Ukrajine i Moldavije, Afike i Bliskog istoka… Boško o kome sam već govorio malo prije, u Hrvatskoj je ‘stranac’, Srbin koji za mizernu plaću radi posao koji implicira nasilje nad istim takvim nesretnicima kakav je i on sam, a roditeljima plemenito laže da radi u New Yorku kao bankar. Magelli je u pravu da se međunacionalni ratovi u našim krajevima beskonačno lože i podgrijavaju, jer tako prije svega odgovara vladajućoj fukari.

Samo njima?

Rekao bih da je mlitavo tretiranje ksenofobnih ispada, u smislu dodvoravanja nacionalističkoj desnici koja se ponovno povampirila, stanje stvari današnje Hrvatske. Osim krajnje izravnih mrzilačkih i šovinističkih poruka, kako sa zidnih grafita, tako i s parlamentarnih govornica, nama se i dalje događaju idiotski apsurdi onog malograđanskog, naizgled „šeretskog“ nacionalizma. O tome je savršeno govorio Rajko Grlić u proročanskom filmu „U raljama života“, snimljenom još 1984. godine. Inače, meni se desila bizarna situacija, baš kao da je iz Rajkovog filma. Na jednom tulumu krajem devedesetih, u sitne sate, svi smo već bili pijani i veseli, priđe mi jedna poznata glumica i promrmlja: „Ti si po mami Srbin?“ Kažem joj da jesam ali da zaista ne kužim šta nju to muči u ove sitne sate… „Ništa, ništa, pitam samo…“, odgovorila je i odnjihala se. E, to čuveno „pitam samo…“ koje nehajno i usput bude izbačeno usred najbezazlenije žurke, a krije podzemnu netrpeljivost, to je nešto opako. To dugoročno stvara plodno tlo za nikad prekinute pokolje, kao što kaže Magelli. Protiv toga se moramo boriti, ako ikako možemo, do posljednjeg daha.

Osijek, foto: Jovica Drobnjak

U romanu se u godini 2035. pojavljuje i sarkastični pojam hrvatske ‘Vlade narodnog spasa’. Da li politika u ovim krajevima predstavlja neku vrstu loše beskonačnosti iz koje nema izlaza?

Moja imaginarna Vlada narodnog spasa postavljena je nakon vojnog udara. Premijer je napuhani operetni manijak s neograničenom moći. Parlament više ne postoji, doslovce je srušen u brišućem letu bombardera i između naroda i tiranije više nema posrednika. To jest SF distopija ali, da, politika je u našim balkanskim vukojebinama mlohava beskonačnost iz koje nema izlaza, a obrasci se stalno ponavljaju. Tu se javljaju problemi u mašti nas pisaca i kvarovi u programu, jer nema šanse da ja izmislim takva lica kakva se u nas pojavljuju kao lideri nepostojećih državica.

Ljubav u glavu

Jednom je pokojni Igor Mandić rekao kako se ovaj bezumni svijet može promijeniti jedino temeljitim prevratom. Kako bi taj prevrat koštao milijuna mrtvih, taj prevrat se, rekao je Mandić, nikada neće dogoditi. Danas smo natjerani da predviđamo hoće li biti svjetskog rata ili ne. Što bi ti odgovorio na Mandićeve riječi?

Mislim da bez jednog novog prevrata, bez jedne nove revolucije, drukčije neće ići. Ovo je otišlo predaleko. Mora se opet imati vremena za prezrene na svijetu, a to bez milijuna krvavih glava neće ići. I toga me je, da budem iskren, zaista strah.

Generacija koja je već od jučer u problemu, generacija je mladih koja osim gomile negativne energije, danas ne može vidjeti puno dobrih uzora. Kakva će biti njihova osuda sutra?

Ne znam kako će se ponašati generacija mladih, posve zapuštena, zanemarena i žrtvovana od nas matorih… Ostavili smo im svijet u kaosu, izolirali ih i naučili posve krivim, lažnim vrijednostima. Nije im lako, a gdje će se na kraju kanalizirati njihova apatija, u šta će eskalirati, vidjet ćemo. Ako preživimo.

Zadnja rečenica u romanu opisuje tvoju junakinju koja „čeka svoju ljubav“. Čemu se možemo nadati ako smo toliko šansi za ljubav propustili?

Usprkos svemu, ja vjerujem da šansa ljubavi postoji. Toliko je život kratak da bismo ga protraćili na mržnju, ne isplati se, brate. Zato, kako da kažem, ljubav u glavu… inače je zaista svemu kraj.

 

Ovaj tekst možete poslušati ovdje:

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: