Jedan je katolički svećenik kazao: „Neka mi majke oproste, ali rekao bih da je ljubav prema domovini veća nego ona prema majkama. Poginuti za domovinu je najveća žrtva i najveći čin koji čovjek koji je tek otišao u rat može učiniti.“
Zanimljivo je ovo pitanje, osobito za mene teologa: koga valja voljeti više, majku ili domovinu? Mogu li se te ljubavi ili privrženosti uopće uspoređivati?
Mislim da imam pravo govoriti o tome jer sam sin, jer imam domovinu i jer sam u konkretnom kontekstu propovjedi toga svećenika involviran kao bivši pripadnik 4. brigade i kao brat jednog od četvorice nestalih branitelja te postrojbe.
Nadam se da će ovo razmišljanje još nekom, osim meni, biti od koristi.
U katoličkoj teologiji (možda ne samo u njoj, jer je tako i kod pravoslavaca) ljubav prema domovini izvodi se iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, drugim riječima, u domovinsku se ljubav sažimlje bogoljublje i čovjekoljublje. Tu nalazimo najsuvremeniji stav prema narodu i domovini koji je izložio papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici „Laborem exercens“. Narod ne može biti drugo nego zajednica osoba u vremenu i prostoru, zajednica koja nosi, umnaža i dalje predaje baštinu stvaralačke ljubavi mnogih naraštaja.
Riječ je, dakle, o interpersonalnim relacijama, međuosobnim odnosima. Ti odnosi čine nacionalno zajedništvo. Međuosobni odnosi, baš onakvi kakvi čine unutrašnje razlike i unutrašnje jedinstvo jedinoga Boga u Presvetom Trojstvu, bit su svake ljudske zajednice, posebno obitelji, naroda i Crkve. Interpersonalne relacije nipošto nisu neka tanahna paučina sastavljena možda od osjećaja, misli i mašte, nego su najstvarnija i najvrednija stvarnost. Riječ je upravo o čovještvu koje se u konkretnoj ljudskoj zajednici živi na sasvim određen način.
To „određen način“ naši teolozi konkretiziraju i kažu „hrvatski način“. A što bi to moglo biti? Odgovora ima mnogo. Evo jednoga. Misao bi tu mogla krenuti k poslovičnom Radićevu čovjekoljublju, njegovu čovještvu, humanosti koju je sam Radić volio isticati kao osebujnu oznaku hrvatstva. Stjepan Radić se više puta tako izrazio da biti Hrvat znači biti čovjek na hrvatski način.
[pullquote]Hrvatska bi trebala razviti novu paradigmu patriotizma – ta paradigma mora uključivati sve hrvatske građane, bez obzira na njihovo političko, vjersko ili etničko zaleđe. Hrvati se, znači, ne dijele po „krvnoj slici“, nego po pripadanju zajedničkoj domovini. To je, složit ćete se, krupna stvar jer znam mnoge dobronamjerne rodoljube (djed po majci Erih Pavlinec je bio takav) koji su se 1941. bili okupili u ustaški pokret, a taj je pokret u svojim načelima već imao zapisano da sva prava u državi pripadaju samo čistokrvnim Hrvatima[/pullquote]
Što je to patriotizam, kako se voli domovina na hrvatski način? Meni se pod HDZ-ovcima nameće ovaj govor: Hrvatska bi trebala razviti novu paradigmu patriotizma – ta paradigma mora uključivati sve hrvatske građane, bez obzira na njihovo političko, vjersko ili etničko zaleđe.
Hrvati se, znači, ne dijele po „krvnoj slici“, nego po pripadanju zajedničkoj domovini. To je, složit ćete se, krupna stvar jer znam mnoge dobronamjerne rodoljube (djed po majci Erih Pavlinec je bio takav) koji su se 1941. bili okupili u ustaški pokret, a taj je pokret u svojim načelima već imao zapisano da sva prava u državi pripadaju samo čistokrvnim Hrvatima, što je bilo polažište strašne zablude i još strašnijih zločina!
I to je, ponavljam, velika greška Alojzija Stepinca koji će 1938. savjetovati papu Pija XI. u pitanjima rasizma za potrebu nikad objavljene enciklike o jedinstvu ljudskog roda („Humani generis unitas“ je bila napisana i prevedena ali je Pijo XI. umro prije promocije dokumenta, a Pijo XII. ga je zaključao i nije želio objaviti), ali će 1941. nekritički uletjeti, kao kokoš bez glave, u ustašku nacionalističku i rasističku priču o hrvatstvu.
Elem, treba znati da istinsko hrvatstvo nije u podrijetlu, nego u pripadnosti.
Hvalimo se najhrvatskijim starim političarem dr. Antom Starčevićem, uglavnom prešućujući da mu je majka pravoslavnog, odnosno srpskog podrijetla.
Znali smo da bez romana Augusta Šenoe ne bismo ni poznavali hrvatsku povijest, a eskiviramo činjenicu da u tom „najvećem Hrvatu“ nije bilo ni „kapi hrvatske krvi“, da mu je otac Čeh, a majka Austrijanka.
Jedva se dočekalo proglašenje blaženim dr. Ivana Merza (2003. u Banjaluci), velikog vođe hrvatske katoličke mladeži – kojem je majka Židovka, a otac Austrijanac.
No, i Vladko Maček je podrijetlom Slovenac, čak su i Stepinci s tih strana došli.
Sve su to iskreni Hrvati bez kojih ne bi bilo suvremene hrvatske nacionalne svijesti.
Hrvatska očito nije u krvi, nego u svijesti o pripadnosti ovom narodu, ovoj kulturi, ovoj domovini. I nije to fikcija nego najstvarnija stvarnost. Zato imamo domovinu po zajedništvu. Zato je svaki nacizam proklet i bezbožan, a domoljubje Božji blagoslov.
Bilo bi pogrešno omalovažavati podrijetlo, ali je pogubno od domovine praviti totem u kojoj bi se domovnica davala nakon ispitivanja krvnih zrnaca, što je HDZ, uostalom, i radio devedesetih godina.
I sad, kako se to voli domovina? Ona se voli poštenim radom, plaćanjem poreza, humanizmom, poštivanjem drugih i drukčijih, otvorenim srcem za demokraciju, ljudska prava i slobode. Domovina, da parafraziram vukovarskog novinara Sinišu Glavaševića, to smo, to ste vi. To smo mi i naša priroda, cijelo naše kopno i naše more.
Tako smo stigli do pitanja koje nas danas okuplja: može li se majka voljeti više od domovine?
Započeo bih odgovor citiranjem riječi mitropolita zagrebačko-ljubljanskog gospodina Porfirija Perića koji je u hramu sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, tijekom svečane arhijerejske liturgije u povodu Vaskrsenja Hristova, rekao i ovo: „Tko je taj koji nas može spriječiti da volimo Boga, tko je taj tko nas može spriječiti i na koji način može to učiniti da volimo ikonu Božju, tj. da volimo braću našu i sestre naše. A to su svi ljudi, svaki čovjek koji hodi po zemlji. Zato je najdublji grijeh i najveća tragedija to da se ljudi mrze, da se mi mrzimo međusobno. Ta tragedija toliko se duboko ukorijenila u naše živote, u naša bića i srce, da mrzimo jedni druge, brat na brata, muž na ženu, otac na sina i što onda više reći.“
Ako smo domovina i mi, i ako se domovina voli jer se ta ljubav izvodi iz ljubavi prema Bogu i/ili bližnjemu, onda se majka voli barem jednako kao i domovina.
Tako to govori Antun Gustav Matoš u pjesmi Gospa Marija:
Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio,
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
Kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!
Matoš sasvim jasno poistovjećuje majku našu i domovinu. Tako je i kod velikoga, najvećeg Francea Prešerna. Njegovo srce boli pomisao da Slovenci ne vole svoju majku, u ovom slučaju (vidjeti Sonetni vijenac) majka predstavlja domovinu.
Ali ima prilika kada se domovina voli manje od rođene majke, odnosno kada imamo poteškoća u ljubavi prema domovini. Dat ću vam primjer.
[pullquote]Dugo godina sam živio uvjeren da je brat poginuo te noći i da ga je more progutalo. Onda se prije nekoliko godina javila osoba iz kriminalističke policije iz Dubrovnika koja je došla u moj dom da me ispita s obzirom na hipotezu ili informacije da je barem jedno tijelo (ne znamo je li teško ranjeno ili mrtvo) te kobne večeri izvučeno iz mora na palubu PČ 178 JRM i da je ono sahranjeno u Crnoj Gori[/pullquote]
Jedan od četvero nestalih branitelja 4. brigade je moj brat, Branko Pilsel, koji je s četvoricom suboraca (od kojih jedan nije bio iz iste postrojbe) nastradao u razmjeni vatre koja se dogodila na moru u prvim satima 23. listopada 1991., a u kojoj je sudjelovao patrolni čamac 178 Jugoslavenske ratne mornarice.
Dugo godina sam živio uvjeren da je brat poginuo te noći i da ga je more progutalo. Onda se prije nekoliko godina javila osoba iz kriminalističke policije iz Dubrovnika koja je došla u moj dom da me ispita s obzirom na hipotezu ili, točnije rečeno, informacije da je barem jedno tijelo (ne znamo je li teško ranjeno ili mrtvo) te kobne večeri izvučeno iz mora na palubu PČ 178 JRM i da je ono sahranjeno u Crnoj Gori.
Iako mi je obećana istraga i informacija, jer bi ta informacija i eventualna ekshumacija mogle donijeti mira barem jednoj od naših petero pogođenih obitelji, Republika Hrvatska, što će reći moja domovina, pravi se kao da problem ne postoji. Ako policija i djeluje, ja to ne osjećam. Dapače, smatram se izigranim od strane Republike Hrvatske.
Uostalom, kako mi je kazao kolega Andrija Jarak, reporter Nove TV kojeg sam i upoznao kada smo o 10. obljetnici pogibije tih momaka postavljali spomen ploču u mjestu Doli, odakle su krenuli prema otoku Šipanu u toj njihovoj posljednjoj ratnoj akciji, malo se tko sjeća Branka Pilsela, Miljenka Tadića (iz Splita), Arnolda Nožića (iz Mostara) te Fernanda de Lucchia i Alejandra Patrona (koji su bili naši prijatelji iz Argentine).
Dugačak je popis onih kojima sam se obratio za pomoć i posredovanje. I u Hrvatskoj (od Pantovčaka na niže), i u Srbiji, i osobito u Crnoj Gori. Rezultat znate: nula bodova.
I sad, mogu li Hrvatsku voljeti više nego Eriku Pavlinec? Trebao bih to moći činiti podjednako. Ali ne ide mi od ruke.
Ma koliko god mi se mnogi sugrađani javljali i zahvaljivali zbog, kako mi govore, silnog truda koji sam do sada uložio za dobro domovine, dakle – sviju nas, ja ne mogu reći da domovinu volim kao svoju mamu ili kao svoju suprugu. Njih sasvim sigurno volim više.
Pa imam pravo osporiti tezu toga svećenika.
Reklo bi se da moja ljubavna veza s domovinom nije najsretnija. Lijepo je lijegati i buditi se s mislima na ljubljenog, misliti na njega ili nju u međuvremenu, no to može biti i jako nepraktično, osobito ako se od vas očekuje da pored toga i živite.
Ljubav je vrlo složen osjećaj, sastoji se od mnogih pozitivnih, ali i negativnih čuvstava i stanja: ljutnje, nezadovoljstva, tuge, pa i indiferentnosti. I takve osjećaje treba razumjeti i prihvatiti: oni ne znače da osobu više ne volimo.
Drugim riječima, to što sam sada pomalo ljut ili razočaran s domovinom ne znači da ju ne volim. Hoće li se moja veza s domovinom popraviti? Ovisi, naravno. Prava ljubav traje koliko traje. Ma koliko bila kvalitetna – ne mora trajati vječno. Kada prestanemo voljeti jednu osobu, možemo početi voljeti drugu. To se meni dogodilo. Vjernost je stvar odluke, a ne ljubavi. Ljudi ostaju u odnosu zato što tako žele i što su tako odlučili.
Zaključno: ništa ja ne velim protiv vaše ljubavi za domovinu. Samo se vi međusobno (jer je, rekosmo, domovina i skup osoba) volite. Moja je ljubav na kušnji. Ne samo zbog ove nezgode s bratom. Dosta toga ružnog oko nas i među nama me čini neraspoloženim da kažem kako, eto, najviše od svega volim Hrvatsku. Ili, zar bih trebao pucati od veselja što moja domovina, Republika Hrvatska, udara na manjine?
Ne, nikako, domovinu, zbog više razloga, ne mogu voljeti više nego svoju mater.
Osim toga, postoji još jedan manji detalj o kojem je sjajno govorio pokojni Arsen Dedić: ako je Bog odlučio da majka njegova djeteta, Sina Božjega, bude žena postojeća, da žena sa Zemlje rodi njegovo dijete, znači da je vrijednost te žene takva da ona može biti dostojna majka Božjega Sina. U potenciji, svaka majka, pa i moja, Erika Pavlinec, dakle, svaka prava čestita žena, naša žena, svaka Hrvatica ili Srpkinja, Makedonka, Albanka, Bošnjakinja ili Romkinja, svaka ama baš svaka žena može biti dostojna majka koja će rađati Božju djecu.
Stoga i kao teolog dajem prednost majci koja me je rodila, a ne ovoj koja me trpi s obzirom da nisam baš siguran da me skroz voli. Jer, domovina, rečeno je: to smo svi mi, i ako Hrvatska ne voli svoje Rome, Židove, Srbe ili Talijane, onda ne voli ni mene.
