Dan antifašističke borbe je državni blagdan u Republici Hrvatskoj koji se slavi 22. juna. Obilježava se u znak sjećanja na 22. juna 1941. kad je u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva antihitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi.

Prvi sisački partizanski odred je bila prva antifašistička partizanska formacija u Hrvatskoj i u Jugoslaviji. Osnovan je na dan napada nacionalsocijalista na SSSR. Imao je 79 boraca koje je predvodio zapovjednik Vlado Janić Capo. Pripadnici te postrojbe bili su pokojni stožerni general HV-a Janko Bobetko i Franjo Knebl. Kako su u odredu većinom bili Hrvati (osim jedne žene – Srpkinje Nade Dimić), borili su se uglavnom na hrvatskom području, a završetak Drugog svjetskog rata doživjelo je 38 njegovih boraca.

Osnutak Sisačkog odreda označio je početak organizirane antifašističke borbe u Hrvatskoj u kojoj je aktivno sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana. U postrojbama Narodnooslobodilačke vojske (NOV) borilo se oko 230.000 boraca iz Hrvatske.

U našoj domovini Hrvatskoj u okvirima Narodnooslobodilačke borbe naroda bivše Jugoslavije izrastao je veličanstveni pokret otpora okupatorima i njihovim sluganima ustašama, četnicima i drugima. Od devet korpusa u NOV-u Hrvatska je dala pet.

Slava im!

[pullquote]Antifašizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti. Antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma[/pullquote]

Zašto je ta borba koja je krenula 22. juna bila toliko potrebna i značajna ne treba upućenima pojašnjavati. Ali, silom podijeljena Hrvatska će se opet pokazati, jer dok se antifašisti okupljaju kod šume Brezovica, oni koji su mrzitelji antifašizma, te iz čisto provokacijskih razloga istoga dana komemoriraju žrtve kod jame Jazovka na Žumberku (476 identificiranih žrtava), kako to biva i na Bleiburškom polju, zloupotrijebit će nužan pijetet prema stradalnicima od komunističke ruke kako bi negirali ustaške zločine ili ih relativizirali spominjanjem žrtve poraća.

O ovoj tematici izjednačavanja krivnje i relativiziranja zločina vrlo kvalitetno su pisali Ivo i Slavko Goldstein u knjizi „Jasenovac i Bleiburg nisu isto“ (Novi Liber, Zagreb, 2012.).

U Jasenovcu je u nepune četiri godine pobijeno ili kroz njega u smrt poslano oko devedeset tisuća ljudi. Na širem području koje se označava pojmom Križni put nakon predaje ustaša kod Bleiburga likvidirano je, u otprilike dva i pol mjeseca, oko četrdeset i pet tisuća ljudi.

Jasenovac je bio ustaška verzija nacifašističkog političkog sistema u kojem nije bilo mjesta za fizičko postojanje Srba, Židova i Roma, te svih političkih protivnika, makar bili i Hrvati. Bleiburg je bio smišljena osveta ratnih pobjednika koji se nisu znali nositi s trijumfom, ali bila je to ipak samo tragična epizoda o kojoj se u komunističkoj Jugoslaviji nije smjelo javno govoriti.

Knjiga Slavka Goldsteina i Ive Goldsteina u svojoj je suštini dosad najtemeljitiji i najvjerodostojniji obračun s pokušajima da se Jasenovac i Bleiburg izjednače, da se ta dva kompleksna pitanja svedu na ignorantski zaključak da su i Jasenovac i Bleiburg jednostavno dva ista zločina s različitim ideološkim predznacima.

A nisu: ova knjiga pokazuje da je izjednačavanje Jasenovca i Bleiburga, uza sve poštovanje prema nevinim žrtvama, najobičnija relativizacija ustaškog zločina i ustaške politike. Relativizacija koja je u javnom životu Hrvatske, u većoj ili manjoj mjeri, prisutna posljednjih dvadeset i pet godina.

Ovaj malo duži uvod u današnju kolumnu koristim da istaknem govor Ive Josipovića koji je u izraelskom parlamentu (Knessetu) 15. februara 2012. upozorio na trajanje ustašovanja u našoj zemlji.

Valja se prisjetiti dijela govora tadašnjega predsjednika Republike Hrvatske:

„… Da, postojao je širok antifašistički pokret otpora u Hrvatskoj. Da, svi predsjednici moderne Hrvatske bili su antifašisti. I sâm sam sin Titova partizana. Ali, da, istina je da se, bez obzira na devijantne okolnosti u Europi, unutar korpusa hrvatskoga naroda pojavio i bio prihvaćen, kako potporom tako i bezobzirnim nehajem, jedan od najužasnijih zločinačkih nacističko kolaboracionističkih režima u Europi. U iskrivljenim umovima ustaša, ne-Arijevci – Srbi, Židovi i Romi, kao i politički protivnici ustaša – morali su biti zbrisani s lica zemlje.

Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini odvratni. Mi to znamo, ali znati nije dovoljno. Neprestano se moramo suočavati s neugodnom činjenicom da je – stavljajući na stranu slavan antifašistički otpor – bilo pripadnika našega naroda koji su bili sistemski organizirani u izvršenju groznog zločina protiv čovječnosti. Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju.

Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu. Tu je, duboko u našim srcima, tamo gdje počinje stvarna pomirba. Uvijek se trebamo sjećati i, živjeti zajedno sa žrtvama, u sjećanju. To je naša odgovornost. Jer, naša djeca trebaju znati što je dobro, a što zlo, što je pravo, a što krivo. To je mjesto gdje počinje istinska pravda.

I evo me ovdje, pred Parlamentom židovske države, i još važnije, pred djecom Hrvatske i ja se, nedvosmisleno, ispričavam i molim za oprost one koji su preživjeli Holokaust, Vas i sve žrtve…“

Zbog spominjanja „ustaške“ guje iliti zmije koja „je još uvijek tu“ Josipovića su iz neoustaških i radikalno desnih krugova razapinjali i stalno ga napadaju. Doveli su ga i pred nekakvo fantomsko etičko sudište, gdje je proglašen veleizdajnikom.

[pullquote]Jasenovac je bio ustaška verzija naci-fašističkog političkog sistema u kojem nije bilo mjesta za fizičko postojanje Srba, Židova i Roma, te svih političkih protivnika, makar bili i Hrvati. Bleiburg je bio smišljena osveta ratnih pobjednika koji se nisu znali nositi s trijumfom, ali bila je to ipak samo tragična epizoda o kojoj se u komunističkoj Jugoslaviji nije smjelo javno govoriti[/pullquote]

Ta antikomunistička histerija koja se pokriva demokracijom i u odsutnosti bilo kakvog sadržaja izjednačava s njom u suštini služi da bi se sakrio temelj onoga što se ovdje u ime HDZ-a naziva „demokracijom“, a predstavlja manje ili više ogoljeni nacionalizam.

Kako kaže povjesničarka Olivera Milosavljević: „Svaki oblik ekskluzivnog nacionalizma, ksenofobije, rasizma, antisemitizma, militarizma… uključujući i pravdanje kvislinštva, a svijedoci smo da se javljaju, nosi u sebi neki od elemenata koji u povoljnim uslovima može prerasti u fašizam. Ti opći uvjeti mogu biti vezani i za ekonomsku krizu i za ideološku promjenu odnosa snaga u Europi i svijetu… Uvijek je problem u političkoj eliti, u vrijednostima koje zastupa, u odnosu koji ima prema ovim pojavama. Ako za ispoljavanje ovakvih stanovišta kaže da predstavljaju demokratsko pravo na ispoljavanje svog mišljenja, što smo imali prilike čuti, onda je njena odgovornost i kada one ojačaju.“

Ja bih stvar postavio ovako: ima tu jedno mi – pristojni građani kojima je puna kapa nacionalizma, to jest lažnog patriotizma koji se prakticira kako bi se kralo i devastiralo, nama je dosta šovinizma i netolerancije. Mi smo dobri ljudi. Dobri kao Boris Dežulović ili Predrag Lucić, Rada Borić ili Zoran Pusić.

A ima i jedno oni – to su građani koji su neosjetljivi i neodgovorni, skloni nepravdama i alergični na pomirbu, ljudi koji ne žele priznati vlastita nedjela i koji bi se radije predali vragu negoli se ispričali.

A pitanje svih pitanja je ono o ispravljanju nepravdi gdje god je to moguće.

Da, to bi bila poanta Dana antifašističke borbe: da mi budemo dobri ljudi, a da oni ostanu oni. Ako oni ne žele biti dobri, ostaje im samo da sustavno poriču, pa i demoniziraju antifašizam, njegove tekovine i vrijednosti u Republici Hrvatskoj. To bi bila vrlo kriva i vrlo tužna odluka.

Antifašizam se treba konstituirati kao društveno i politički relevantan subjekt, koji će – uz otpor neofašizmu – promicati i demokratske procese, dijalog, solidarnost i kritičko promišljanje realnosti. Antifašizam danas valja prilagoditi novim društvenim uvjetima i proširiti ga novim akterima, novim idejama kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti akcijama i manifestacijama u kojima je nemoguće ne prepoznati prijeteće karakteristike fašizma.

Dan antifašističke borbe važan je datum naše novije povijesti, te povijesti suvremene Europe. Današnja, demokratska Europa nastala je na antifašizmu. Fašizam i njegovi oblici kao što je nacizam, a u hrvatskom povijesnom iskustvu ustaštvo i četništvo, doživjeli su poraz zato što se radilo o najmračnijim pojavama u povijesti naše civilizacije.

Nacizam i fašizam, sa svojim domaćim inačicama, nanijeli su golemo zlo našim ljudima i našoj zemlji. Pod zastavom fašizma Hrvatska je bila okupirana i raskomadana. U našu je zemlju uveden totalitarni poredak koji je odgovoran za masovne zločine, etnička čišćenja i genocid. Rasni zakoni te nasilje i okrutnost bili su glavna sredstva vladanja nacističkih i fašističkih režima. Židovi, Srbi, Romi, Hrvati i drugi domoljubi bili su žrtve ustaškog režima.

Zahvaljujući antifašističkoj borbi partizanskih jedinica te njihovih saveznika u svijetu, Hrvatska se oslobodila i svrstala na stranu pobjedničke koalicije.

Obilježavajući Dan antifašističke borbe, želim progovoriti iz iskrenosti svog intimnog procesa konverzije iz totalitarne kulturne i političke paradigme u trajnu odanost ideji mira i demokracije, ideji ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, ideji ujedinjene i na antifašizmu utemeljene Europe.

Neka je, još jednom, trajna slava i hvala svim žrtvama fašizma i svim antifašistima.