Mađarska stranka Tisa ili bolje rečeno njen čelnik Peter Mađar pomeli su prije nekoliko mjeseci s političke scene svog premijera Viktora Orbana. Bilo je to u proljeće ove godine, a Mađaru je trebalo samo nekoliko mjeseci da razmontira Orbanovu ostavštinu, pa čak i smijeni Orbanovog predsjednika države. Briselski mediji Orbanov poraz dočekali su s oduševljenjem, jer je ona značila vraćanje Mađarske pod skute Brisela i Europske komisije. Regija je već tada kao sljedećeg na redu za odlazak označila Aleksandra Vučića, dugovječnog premijera/predsjednika Srbije, koji je neprekidno na vlasti od 2012. godine. Građani Srbije za to će se pitati vrlo brzo, jer su prijevremeni parlamentarni izbori raspisani za 25. oktobra.

No, Vučićeva situacija daleko je od one koju je imao Orban. Za razliku od Vučića koji u europsku prijestolnicu dolazi kao gost, a često i rado viđen gost, Orban je praktički bio persona non grata, nepoželjan i dočekivan u otvoreno neprijateljskoj atmosferi. Rušio im je proračune, vanjskopolitičke planove, opstruirao sankcije Rusiji, sankcije Kini, tražio izuzeća, blokirao zaduženja, ukratko činio je sve suprotno idejama i planovima europskog političkog establišmenta. Taj rat trajao je godinama, a EU mu je cijelo vrijeme nastojala zagorčati život, uskraćivala mu sredstva i naposljetku ga je uspjela zgaditi većini mađarskih birača. Dok su druge države članice primale milijarde, Mađari su samo mogli slušati o svojim blokiranim milijardama i o Orbanu kao jedinom krivcu.

Vučić nema ni izbliza takvu političku situaciju, štoviše, on pronalazi partnere za razgovor i u Briselu, i u Moskvi i u Pekingu. Godinama se u političkoj javnosti govori da Vučić odgovora EU jer jamči stabilnost u Srbiji i regiji, kooperativan je u dovoljnoj mjeri i odmjeren u izjavama i postupcima. Vučić se od radikala, u 12 godina vladavine, preobrazio u klasičnog političara po mjerilima europske pučke stranke, istovremeno provodeći samostalnu politiku prema Rusiji i Kini; plešući po rubu strpljenja EU.

Hoće li studentski pokret koji se u Srbiji formira već dvije godine biti dovoljna snaga da sruši Vučića ostaje za vidjeti, ali ako im to uspije poći za rukom, bit će to red veličine veći uspjeh od onoga što je napravio Mađar u Mađarskoj. Srbija nema karizmatičnog lidera oporbe, već studentski pokret bez jasno profiliranog lica kao simbola promjene. No, ono što srpski studentski pokret također nema, a što je Mađar imao je otvorena podrška EU. Štoviše, dojam je da je vodstvo EU potpuno hladno prema studentskom pokretu u Srbiji, nema dramatičnih poruka podrške Ursule fon der Lajen i tirada o europskim vrijednostima koje treba zaštititi, o europskom jedinstvu i sličnim floskulama. Nema ničega osim hladne uzdržanosti i uopćenih poruka o važnosti učešća građana u razvoju demokratskog društva. Nema ni agresivnih poteza, zamrzavanja sredstava, sankcija i osuda koje bi za cilj imale ocrnjivanje Vučića pred njegovim biračima. Upravo suprotno, EU praktički šalje poruku da računa na njega.

Iako sve više anketa, lažnih ili pravih, ukazuju na rast podrške studentskom pokretu, dojam je da će izborna kampanja odigrati ključnu ulogu. Ukoliko studenti svojom masovnošću na izbornim skupovima ostave dojam moći i snage koju je teško zaustaviti, Vučić bi se preko noći mogao naći u situaciji u kojoj se našao i Orban koji je izuzetno brzo izgubio anketnu popularnost. S druge strane, ako Vučić svojom izbornom kampanjom ipak nametne ritam i kreira osjećaj da suvereno vlada Srbijom, mogao bi odnijeti još jednu pobjedu i produžiti svoju vladavinu do 2030. godine. U ovom trenutku, nakon 14 godina vlasti, svakako je teško zamisliti Srbiju bez Vučića. Na građanima Srbije je da odluče – 25. oktobra.